Broj: Gžx-1516/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Sovjetke Režić, predsjednika vijeća, Blaženke Rilov Ćurin, člana vijeća i suca izvjestitelja te Miha Mratovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice P. S. iz M., ..., koju zastupa punomoćnik A. M., odvjetniku Makarskoj, protiv tuženika: 1. Hrvatske elektroprivrede, DP Elektrodalmacija Split, Split, Poljička cesta bb, 2. Hrvatske elektroprivrede d.d. Zagreb, Zagreb, Grada Vukovara 37 i 3. HEP – Operator prijenosnog sustava d.o.o. za prijenos električne energije Zagreb, Kupska bb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, broj 5P-1161/03 od 18. lipnja 2009., u sjednici održanoj 7. veljače 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, broj 5P-1161/03 od 18. lipnja 2009.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se obvežu tuženici da tužiteljici isplate mjesečnu naknadu za iskorištavanje nekretnine, u visini od 9.450,00 kuna za vremensko razdoblje od 1. svibnja 1995. do 31. prosinca 1998., zatim po 4.725,00 kuna mjesečno za vremensko razdoblje od 1. siječnja 1999. do 31. srpnja 2006., te po 50.100,00 kuna mjesečno za vremensko razdoblje od 1. kolovoza 2006. do 31. ožujka 2009., sve sa zakonskom zateznom kamatom koja dospijeva 20-og dana u mjesecu na koji mjesec se naknada odnosi, pa do isplate, kao i da ubuduće redovito mjesečno isplaćuje tužiteljici po 50.100,00 kuna najkasnije do 5. u mjesecu, sve dok na zemljištu tužiteljice postoje instalacije tuženika, kao i da joj naknade parnični trošak, sve u roku od 15 dana.

 

Protiv te presude žalila se tužiteljica, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači pobijana presuda na način da se prihvati tužbeni zahtjev, a, podredno, da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući presudu prvostupanjskog suda, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. istog Zakona.

 

Posebno, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ista ne bi mogla ispitati, jer razlozi koji su navedeni o odlučnim činjenicama u obrazloženju prvostupanjske presude, a na kojima je zasnovana pobijana odluka, nisu nejasni, a utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni su na raspravnom gradivu, te nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju neosnovano upućuje žalba tužiteljice.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za iskorištavanje čest. zem. 1443 k.o. K. u visini zakupnine sukladno odredbi članka 196. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje: ZV). Tužiteljica je, naime, vlasnica označenog zemljišta na kojemu su izgrađena dva dalekovoda od 35 kW na relaciji Makarska – Podgora, pa tužiteljica smatra da joj pripada naknada u vidu navedene zakonske odredbe za iskorištavanje njenog zemljišta.

 

Prvostupanjski sud je, prethodno citirajući odredbu članka 388. stavka 2. i članka 389. stavka 1. ZV-a, pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe ZV-a, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., već odredbe zakona koji su bili na snazi u vrijeme postavljanja dalekovoda.

 

Naime, utvrđeno je da je prvi dalekovod na nekretnini tužiteljice postavljen 1962., a drugi 1976., a u to vrijeme je na snazi bio Zakon o elektroprivredi („Narodne novine“ SFRJ, broj 52/74), kojim je u članku 60. stavku 1. bilo propisano da izgradnja i održavanje elektroenergetskih postrojenja je od općeg interesa, a prema stavku 2. istog članka vlasnici i korisnici nekretnina dužni su omogućiti elektroprivrednoj organizaciji izgradnju i održavanje vodova visokog i niskog napona (zračni i kabelski sa stupnim trafostanicama i pripadajućim postrojenjima i uređajima), ako se utvrdi da je izgradnja i održavanje tih vodova na određenim nekretninama od općeg interesa, time da prema stavku 3. istog članka opći interes utvrđuje općinska skupština. Takav opći interes, u konkretnom slučaju je utvrdila Skupština Općine Makarska, pa je doneseno rješenje broj UP-I-10-282/1-76 od 9. lipnja 1976., prema kojemu je od općeg interesa izgradnja DV 35 na relaciji Makarska – Podgora na zemljištu „pod vodovima“, između ostalog označenim kao čest. zem. 1443, površine 4269 m² k.o. K., uknjižene vlasnosti A. S., M., i ostalih, a stvarne vlasnosti A. S., M., iz Makarska.

 

Ujedno je utvrđeno da je za izgradnju dalekovoda izdata građevinska, a kasnije i uporabna dozvola, pa je temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan i istog je odbio.

Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, obzirom da pravna pravila Općeg građanskog zakonika, te Zakon o elektroprivredi („Narodne novine“ SFRJ broj 52/74) nisu propisivali pravo vlasnika, odnosno korisnika nekretnine, na naknadu za iskorištavanje njegove nekretnine u vidu zakupnine, kako je to propisano odredbom članka 196. ZV-a. Retroaktivna primjena ZV-a nije propisana. Naprotiv, odredbom članka 388. stavak 2. ZV-a je izričito propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona, prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, dok je odredbom članka 389. stavka 1. istog Zakona, propisano da stupanjem na snagu toga Zakona ne dira se u postojeće odnose vlasnika, odnosno suvlasnika stvari, s jedne, te osoba koje su na valjanom pravnom temelju i na valjani način stekle prava glede tih stvari, s druge strane. Prema tome, unatoč činjenici da se dva dalekovoda od 35 kW od 1962., odnosno 1974. još uvijek nalaze na nekretnini tužiteljice i nalazili su se u vrijeme stupanja na snagu ZV-a (1. siječnja 1997.), tužiteljica nema pravo na naknadu za iskorištavanje zemljišta u visini zakupnine, kako je to propisano odredbom članka 196. ZV-a, jer takva obveza nije bila propisana za Elektrodalmaciju, poduzeće za distribuciju električne energije Split u vrijeme postavljanja dalekovoda na tužiteljičinoj nekretnini, a niti je ista utvrđena temeljem pravnog posla ili odluke nadležnog tijela.

 

U žalbi tužiteljice je navedeno da sve da su tuženici predmetne električne instalacije i postavili sukladno tada važećim propisima, te da su za iste imali potrebno odobrenje za gradnju, time da isti nisu mogli steći nikakva stvarna prava na predmetnoj nekretnini. Međutim, da su kojim slučajem tuženici i stekli pravo stvarne služnosti na predmetnom zemljištu, takvo pravo da ih ne bio oslobađalo naknade za korištenje poslužne nekretnine tužiteljice.

 

U odnosu na ove žalbene navode tužiteljice, za odgovoriti je da je u članku 60. stavak 2. Zakona o elektroprivredi („Narodne novine“ SRH, broj 52/74) bilo propisano da su vlasnici i korisnici nekretnina dužni omogućiti elektroprivrednoj organizaciji izgradnju i održavanje vodova visokog i niskog napona (zračni i kabelski sa stupnim trafostanicama i pripadajućim postrojenjima i uređajima), ako se utvrdi da je izgradnja i održavanje tih vodova na određenim nekretninama od općeg interesa, a prema stavku 6. istoga članka ako nadležni organ utvrdi da je izgradnja vodova na određenim nekretninama od općeg interesa, neće se provoditi postupak za eksproprijaciju.

 

Dakle, u prilici da je nadležni organ utvrdio kako je izgradnja i održavanje vodova na određenim nekretninama od općeg interesa, vlasnici i korisnici tih nekretnina bili su dužni omogućiti elektroprivrednoj organizaciji izgradnju i održavanje vodova visokog i niskog napona, bez prava na naknadu za iskorištavanje tih nekretnina. Jedino je odredbom članka 63. toga Zakona bila propisana obveza elektroprivredne organizacije da vlasnicima, odnosno korisnicima nekretnina naknadi štetu koju počini izgradnjom odnosno održavanjem elektroenergetskih postrojenja iz stavka 2. članka 60. toga Zakona, a o takvom zahtjevu se u ovoj parnici ne radi.

 

Radi iznijetog, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbijena je kao neosnovana žalba žaliteljice i potvrđena pobijana presuda prvostupanjskog suda.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 7. veljače 2013.