Broj: Gž-1111/2012

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

                               Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca  mr. sc. Zlatka Pirca predsjednika vijeća, te Ede Švigira suca izvjestitelja i Dubravke Šimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. o. p. a.d. K., Republika Crna Gora, zastupan po punomoćniku S. J., odvjetniku iz R., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. listopada 2011., poslovni broj: P-2440/2009-14., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

                            I. Odbija se žalba tužitelja J. o. p. a.d. K., kao neosnovana i potvrđuje     presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. listopada 2011., poslovni broj: P-2440/2009-14.

 

                            II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu žalbenih troškova.

 

Obrazloženje

 

                            Presudom suda prvog stupnja odbijen je  tužbeni zahtjev koji glasi: 

 

                            "Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da isplati tužitelju J. o. p. a.d. K., Republika Crna Gora, iznos od 876.000,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. rujna 2008., pa do isplate, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka, a  sve u  roku od 15 dana." (točka I. izreke).

                             

                            Istom presudom naloženo je tužitelju da naknadi  tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 31.160,00 kn u roku od 15  dana (točka II. izreke).

 

                            Protiv citirane presude tužitelj je pravovremeno izjavio žalbu zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, dalje u tekstu: ZPP).

 

                              Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i naknadu žalbenih troškova.

 

                            Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

                            Žalba nije osnovana.

 

                            Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, kako po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a,  tako i u smislu žalbenih navoda, ovaj sud nije našao da je počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a.

 

                            Suprotno navodima žalbe, u pobijanoj presudi su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

                            Stoga je žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka neosnovan.

 

                            U ovoj pravnoj stvari radi se o tužiteljevom zahtjevu za naknadu štete za stan u R., za koji tvrdi da je kao vlasnik dao na korištenje svojim radnicima N. M. i B. A.,  a koji su kao nositelji stanarskog prava isti otkupili od fonda.

 

                            Prema stanju spisa i obrazloženju pobijane presude proizlazi da tužitelj uopće nije dokazivao niti dokazao da bi predmetni stan za koji traži naknadu bio u njegovom  vlasništvu. Dakle, tužitelj nije dokazao, kao osnovanu pretpostavku za uspjeh u sporu, svoje vlasništvo na nekretnini, pa tako ni svoju aktivnu legitimaciju.

 

                            Prema odredbi članka 362. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06, dalje u tekstu: ZV) smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to i dokazati.

 

                            Međutim, ova zakonska predmnijeva ne djeluje u korist tužitelja. Naime, njegovo pravo korištenja, odnosno njegovog pravnog prednika, nije se moglo pretvoriti u pravo vlasništva stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.), jer je pravo korištenja tužitelj izgubio prije toga već temeljem odredbe članka 3. stavka 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (NN 39/91, 44/91, 52/91, 5/92, dalje u tekstu: Uredba). Sukladno odredbama navedene Uredbe eventualno pravo korištenja prednika tužitelja prestalo  je i pretvoreno je u pravo vlasništva u korist Republike Hrvatske, prije  stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

                            Suprotno žalbenim navodima, ni prema odredbi Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije (dalje u tekstu: Aneks) tužitelju ne pripada pravo da od tuženice traži naknadu štete.

 

                            Prema odredbi članka 2. stavka 1. podstavak a), tog Aneksa za prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koje se nalaze u nekoj državi: slijednici na koju su građani i druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990., priznat će se, te će biti  zaštićena od te države u skladu s utvrđenim standardima  i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka i prebivališta tih osoba. To uključuje osobe koje su nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivališta u nekoj drugoj državi, a ne u državi slijednici. Osobe koje ne mogu ostvarivati ova prava imaju pravo na naknadu  u skladu s normama građanskog i međunarodnog  prava.

 

                            Međutim, tužitelj i ne tvrdi da je Republika Hrvatska ili neko njezino tijelo donijelo akt kojim mu priznaje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a isto pravo tužitelj nije stekao ni na temelju samog Ugovora o pitanjima sukcesije, jer mu to pravo tek treba biti priznato, što jasno proizlazi iz posljednje rečenice odredbe članka 2. stavka 1. točke 1. Aneksa G koja glasi: "Osobe koje  ne mogu ostvarivati ova prava imaju  pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava."

 

                            Dakle, tužitelju bi tek trebalo biti priznato pravo vlasništva, a nakon toga bi nadležno tijelo trebalo odlučiti o vraćanju nekretnine ili pravu o naknadi za istu. Pri tome valja ukazati da je prema odredbi članka 3. stavka 1. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima  sukcesije, njegova provedba u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova.

 

                            Sukladno navedenom, a suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio.

 

                            Podredno se ukazuje na identični pravni pristup u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-900/2007, Rev-306/2008 i Rev-224/2007).

 

                            Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na  odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, a visina  pravilno određena prema vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i odredbama  Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 91/04, 37/05, 59/07, 148/09).

 

                            Stoga je valjalo žalbu odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi, sukladno odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

                            Tužitelj nije uspio sa žalbom, pa je njegov zahtjev za naknadu žalbenih troškova, sukladno odredbi članka 166. stavka 1. ZPP-a, vezano uz članak 154. stavak 1. ZPP-a, odbijen.

 

                            Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.                                                                            

 

Slavonski Brod, 15. travnja 2013.