Broj: Gžo 556/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovoga suda Tihane Pivac, predsjednice vijeća, te Marije Šimičić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ankice Matić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. M. iz K. K., kojeg zastupa punomoćnica I. A., odvjetnica u T., protiv tuženika P. M., kojeg zastupa punomoćnik S. Č., odvjetnik u S., radi namirenja potraživanja, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj Pi-107/11 od 13. srpnja 2012., u sjednici održanoj dana 18. travnja 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se uvažava žalba tuženika, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, broj Pi-107/11 od 13. svibnja 2012., u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je naloženo «tuženiku da je dužan trpjeti namirenje tužiteljeva potraživanja za iznos od 117.948,71 EUR-a, u protuvrijednost hrvatskih kuna prema prodajnom tečaju HNB na dan isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče na iznos od 230.000,00 DEM-a, u protuvrijednosti kuna, prema prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate i to po stopi od 4,34% za period od 02. listopada 2000. do 31. prosinca 2000., od 4,25% za period od 1. siječnja 2001. do 31. prosinca 2001., od 3,86% za period od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2002., od 4,79% za period od 1. siječnja 2003. do 31. prosinca 2003., od 4,87% za period od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2004., od 4,72 % za period od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2005., a od 1. siječnja 2006. pa do 31. prosinca 2007. u visini od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate u visini od 14%, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, i to sudskom prodajom založene nekretnine upisane u Z.U. 15869 k.o. S. i označne kao suvlasnički dio čest. zem. 958/5 zgrada 703 m na kojem dijelu je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela zgrade i to poslovnog prostora u prizemlju zgrade površine 70,00 m², Šimićeva 2, te namirenje tužitelja iz postignute prodaje", i sudi:

 

"Tuženik je dužan trpjeti namirenje tužiteljeva potraživanja u iznosu od 117.948,71 EUR-a, u protuvrijednost hrvatskih kuna prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, iz cijene postignute prodajom založene nekretnine upisane u Z.U. 15869 k.o. S. i označne kao suvlasnički dio čest. zem. 958/5 zgrada 703 m na kojem dijelu je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela zgrade i to poslovnog prostora u prizemlju zgrade površine 70,00 m², Šimićeva broj 2".

 

II. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, broj Pi-107/11 od 13. svibnja 2012., u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, koji sadržava odluku o troškovima postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo je tuženiku da je dužan trpjeti namirenje tužiteljeva potraživanja za iznos od 117.948,71 EUR-a, u protuvrijednost hrvatskih kuna prema prodajnom tečaju HNB na dan isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče na iznos od 230.000,00 DEM-a, u protuvrijednosti kuna, prema prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate i to po stopi od 4,34% za period od 02. listopada 2000. do 31. prosinca 2000., od 4,25% za period od 1. siječnja 2001. do 31. prosinca 2001. od 3,86% za period od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2002., od 4,79% za period od 1. siječnja 2003. do 31. prosinca 2003., od 4,87% za period od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2004., od 4,72 % za period od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2005., a od 1. siječnja 2006. pa do 31. prosinca 2007. u visini od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate u visini od 14%, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontonoj stopi HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, i to sudskom prodajom založene nekretnine upisane u Z.U. 15869 k.o. S. i označene kao suvlasnički dio čest. zem. 958/5 zgrada 703 m na kojem dijelu je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela zgrade i to poslovnog prostora u prizemlju zgrade površine 70,00 m², Šimićeva 2, te namirenje tužitelja iz postignute prodaje (točka I. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 55.468,75 kuna (točka II. izreke).

 

Prvostupanjski je rješenjem odbijen prijedlog tužitelja za zabilježbu predmetne hipotekarne tužbe.

 

Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje: ZPP), s prijedlogom da se predmetna presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

Žalba djelomično je osnovana.

 

Neosnovano tuženik prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda  sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Predmet spora je hipotekarna tužba tužitelja radi namirenja dugovanog iznosa od 117.948,71 EUR-a, (ranije iznos od 230.000,00 DEM-a), javnom prodajom založene nekretnine tuženika.

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog postupka utvrdio da su stranke sklopile dana 16. lipnja 2000., sporazum o pristupanju duga na iznos od 230,000,00 DEM, u protuvrijednosti kuna, koji iznos se tuženik obvezao vratiti tužitelju do 1. listopada 2000. Temeljem navedenog sporazum stranke su sklopile i ugovor o zalogu nekretnine (hipoteci), temeljem kojeg ugovora je rješenjem Općinskog suda u Splitu, broj Z-4472, upisano pravo zaloga u korist tužitelja na nekretnini tuženika za dugovani iznos od 230.000,00 DEM.

 

U provedenom postupku utvrđeno je, i to da tuženik nije isplatio tužitelju navedeni iznos.

 

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je naložio prodaju nekretnine tuženika, jer tuženik nije ispunio svoju dospjelu tražbinu u visini od 230.000,00 DEM, pa je tužitelj kao založni vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti založene stvari, na način kako je određeno upisanom hipotekom u zemljišnim knjigama, iako taj sud u obrazloženju pobijane odluke nije naveo materijalni propis temeljem kojeg je to tužitelj ovlašten tražiti, ali to ne utječe na donošenje pobijene presude u tom dijelu, jer se iz obrazloženja može zaključiti da se radi o propisu iz odredbe članka 336. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje: ZVDSP-a).

 

Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je naloženo tuženiku da je dužan trpjeti namirenje tužiteljeva potraživanja od 230.000,00 DEM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. listopada 2000. do isplate, sve iz cijene postignute prodajom založene nekretnine, jer opseg potraživanja hipotekarnog vjerovnika predstavlja samo ono, što je kao uknjiženo pravo zaloga upisano u zemljišnoj knjizi, a to je u konkretnom slučaju iznos od 230.000,00 DEM bez upisanih kamata na navedeni iznos glavnice, zbog čega tužitelju ne pripada pravo na zatražene kamate.

 

Posebno se navodi, kako DEM kao valuta više ne egzistira, pa je dugovani iznos od 230.000,00 DEM pravilno izražen u EUR-ima kao važećoj valuti Europske unije, pri čemu je obračun izvršen temeljem stalnog tečaja 1 EUR prema DEM, tako da je tuženik dužan trpjeti namirenje potraživanja tužitelja u iznosu od sada 117.948,71 EUR-a, a koliko tužitelj i potražuje.

 

U odnosu na ostale žalbene navode tuženika, ističe se, kako ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke u dijelu koji se odnosi na isplatu glavnice, pa se u odnosu na prigovor zastare navodi kako je prvostupanjski sud taj prigovor pravilno u pobijanoj odluci otklonio kao neosnovan, pa se radi nepotrebnog ponavljanja žalitelj upućuje na razloge iznesene u obrazloženju prvostupanjske odluke, kao i u odnosu na navode koji se odnose da je utužena obveza prestala u stečajnom postupku nad društvom AS M. d.o.o., jer to ne proizlazi iz utvrđenja prvostupanjskog suda. 

 

Odluka o troškovima postupka donesene je pravilnom primjene odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, a koju i tuženik pobija bez isticanja bilo kojeg žalbenog razloga, pa istu u cijelosti trebalo potvrditi.

 

S obzirom na izneseno, valjalo je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, preinačiti pobijanu presudu u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata, dok je djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo potvrditi pobijanu presudu u dijelu kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu predmetne glavnice, a temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a, potvrditi odluku o troškovima postupka, te odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke, ove presude.      

 

U Splitu 18. travnja 2013.