Broj: Gžp-879/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, i Arijane Bolanča, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V., iz S., zastupanog po punomoćniku Z. Z., odvjetniku u S., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P2-5017/10 od 18. ožujka 2013., u sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava žalba tužitelja i presuda Općinskog suda u Splitu broj P2-5017/10 od 18. ožujka 2013.:

 

a) potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja preko iznosa od 1.141.421,20 kn do iznosa od 3.141.457,42 kn (za iznos od 2.000.036,22 kn) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 27. travnja 2001. do isplate;

b) preinačuje u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 1.141.421,20 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 27. travnja 2001. do isplate na način da se u tom pobijanom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja prihvaća kao osnovan.

 

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja a kojim je isti tražio isplatu iznosa od 3.141.457,42 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 27. travnja 2001. do isplate i naknadu troškova postupka (točka I. izreke). Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 175.000,00 kn (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude žali se tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka preinači.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.141.457,42 kn iz osnova ulaganja sredstava u izgradnju restorana sa ljetnom terasom te sanaciju, adaptaciju i rekonstrukciju prostora u kojem se nalazio disco klub, sve položeno na čest. zem. 10350 Z.U. 13777 K.O. S.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužitelj bio nepošteni posjednik te da izvedeni radovi i učinjeni troškovi nisu bili ni nužni ni korisni za vlasnika - tuženu pri tome se pozvavši na odredbe članka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/06, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12; dalje: ZV) te odredbe članka 38. i  39. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 9/92. i 77/92.; dalje: ZOVO).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Ovaj drugostupanjski sud dijelom prihvaća činjenično stanje utvrđeno pobijanom presudom pa tako, da je tužena upisana kao vlasnica nekretnine označene kao čest. zem. 10350 Z.U. 13777 K.O. S., u naravi zemljište i zgrada dok je kao posjednik upisano Š. d. M.; da je istu tužitelj držao u posjedu od 1993. do 16. prosinca 2009.; da je Ugovorom o davanju na korištenje športskih objekata od 7. ožujka 1995. Grad S. dao na korištenje predmetne objekte J. k. M.; da je dana 23. prosinca 1995. između J. k. M. kao zakupodavca, i tužitelja i I. A. K., kao zakupaca, sklopljen Ugovor o zakupu prostorija u S., U. B. 1 i to zatvorene prostorije i otvoreni prostor na vrijeme od 5 godina; da je Ugovorom o davanju na upotrebu i korištenje luke posebne namjene - športske luke M. od 11. svibnja 1999. J. k. M., kao ovlašteniku koncesije Splitsko-dalmatinske županije, dodijeljeno pravo uporabe predmetne nekretnine; da je presudom Općinskog suda u Splitu broj I P-1090/00 od 8. veljače 2007. raskinut navedeni Ugovor o zakupu te je obvezan tužitelj iste prostorije predati Klubu dok je odbijen zahtjev u odnosu na I. A. K. a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Čakovcu broj Gž-1224/08 od 26. veljače 2009. te je ovrha provedena dana 16. prosinca 2009. u predmetu broj Ovr-3303/09; da je po prijedlogu tužitelja u predmetu broj I R-741/01 sačinjen pisani nalaz i mišljenje po vještaku građevinske struke dipl. ing. J. M. koji je procijenio ukupna ulaganja u prostor u iznosu od 857.160 DEM (sada 439.570 Euro); da je vještak R. M. zaključio da je na dan 27. travnja 2001. (dan podnošenja tužbe) amortizirana vrijednost građevinsko-zanatskih radova iznosila za prostor disco kluba 262.052,10 Euro, za prostor restorana 108.720,22 Euro te za prostor ljetne bašte 46.419,90 Euro ili ukupno 3.141.457,22 kn od čega na ime nužnih troškova iznos od 151.583,16 Euro (x 7,53 kn = 1.141.421,20 kn), na ime korisnih troškova iznos od 223.163,55 Euro (x 7,53 kn = 1.680.421,53 kn) te na ime kombiniranih nužno-korisnih troškova iznos od 42.445,51 Euro (x 7,53 kn = 319.614,69 kn).

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja međutim, dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Ovo stoga, jer je taj sud pogrešno zaključio da je ugostiteljska djelatnost kojom se tužitelj bavio u protivnosti sa smislom i svrhom bavljenja športskom djelatnošću pa da tako tužena nije imala niti ima ikakove koristi od bavljenja tom djelatnošću što je pogrešno.

 

Naime, iz Ugovora o zakupu (koji je raskinut a nije utvrđen ništavim) ne proizlazi da bi se tužitelj kao zakupnik morao i trebao baviti isključivo djelatnošću koja je u svezi športske djelatnosti kojom se bavi Š. d. M. već je ugovoreno da se ne smije baviti djelatnošću koja je protivna pozitivnim propisima Republike Hrvatske (članak X. Ugovora).

 

Tužitelj je izvršio ulaganja na način da je zakupljene prostorije pretvorio u disco klub a potom izgradio restoran sa ljetnom terasom što sve nije protivno namjeni iz Ugovora o zakupu, a koji prostori se i danas koriste u ugostiteljske svrhe (suprotno onome što je utvrđeno u postupku osiguranja dokaza nije dokazano), pa je tužena odgovorna za naknadu troškova i ulaganja koja je imao tužitelj ali, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, samo nužnih troškova kao nesavjestan posjednik.

 

Ovaj sud smatra tužitelja nesavjesnim u smislu odredbe kako članka 39. ZOVO-a tako i članka 165. ZV-a jer je predmet zakupa - zgrade i prostorije položen na području morske luke - luke posebne namjene. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o zakupu (23. prosinca 1995.) na prostor morskih luka primjenjivale su se odredbe Pomorskog zakonika iz 1994. („Narodne novine“, broj 74/94) a sve do stupanja na snagu Zakona o morskim lukama dana 5. siječnja 1996. („Narodne novine“, broj 108/95) po čemu je tužitelj mogao i trebao znati (jer nepoznavanje prava ne ispričava) da luke potpadaju u koncesijski sustav i da postoji poseban režim obavljanja djelatnosti u istim kao i poseban režim građenja objekata. Inače, među strankama je očito nesporno da su i prethodni i novoizgrađeni objekti pripadnost lučkog područja po načelu superficies solo cedit.

 

Glede činjenice da se u konkretnom slučaju radi o luci posebne namjene - športskoj luci, taj fakat je prema stanju predmeta spisa razvidan iz Ugovora o davanju na upotrebu i korištenje luke posebne namjene - športske luke M. od 11. svibnja 1999. J. k. M. a tužitelj je do tada već izgradio sve što je predmetom ovog spora.

 

Tek je odredbom članka 81. stavak 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“, broj 158/03; dalje ZPDML) propisano da se sportska luka može koristiti samo za članove udruge i da se u obavljanju djelatnosti ne može stjecati dobit. Međutim, općepoznato je u gradu S. da se i dandanas predmetni objekti koriste za obavljanje ugostiteljske djelatnosti.

 

Stoga nema mjesta zaključivanju prvostupanjskog suda da se radi o nedopuštenoj djelatnosti i da tužena nema nikakove koristi od iste kada se iste.

 

Imajući u vidu odredbu članka 165. stavak 3. ZV-a kojom je propisano da nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku te odredbu članka 39. stavak 4. ZOVO-a prema kojoj nesavjestan posjednik ima pravo na nadoknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega, te imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka M., to se tužitelju imaju priznati nužni troškovi u tako utvrđenoj visini od 1.141.421,20 kn dok se korisni troškovi u iznosu od 1.680.421,53 kn ne mogu uzeti u obzir. Konačno, glede troškova koje je vještak smatrao i nužnim i korisnim a u iznosu od 319.614,69 kn se, prema pravilima o teretu dokazivanja jer tužitelj nije imao daljnje prijedloge u svrhu potpunog razlučenja istih, ima smatrati da nije dokazano da se radi o nužnim troškovima pa u tom dijelu njegov zahtjev nije osnovan.

 

Za napomenuti je da je tužitelj bio u posjedu prijepornih objekata temeljem ugovora o zakupu sa upisanim posjednikom i koncesionarom nekretnine, da je istome plaćao zakupninu pa nema mjesta uračunavanju koristi i plodova koje da je tužitelj imao u relevantnom razdoblju u visini iznosa zakupnine ili koncesijske naknade.

 

Konačno, a glede pasivne legitimacije, za navesti je da Ustav Republike Hrvatske među ostalim određuje da more i morska obala, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu. Pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan Zakonom. Tko god odlučuje o općim dobrima ili o stvarima u vlasništvu Republike Hrvatske, ili njima upravlja, dužan je postupati kao dobar domaćin i odgovara za to. Pomorskim dobrom kao općim dobrom na osnovu ZPDML-a upravlja, vodi brigu o zaštiti i odgovara Republika Hrvatska neposredno, ili putem jedinica regionalne samouprave, odnosno jedinica lokalne samouprave u skladu s Zakonom. Izvornu vlast (ne vlasništvo) na pomorskom dobru ima Republika Hrvatska. Iz navedenih premisa jasna je konkluzija o pasivnoj legitimaciji Republike Hrvatske u konkretnom slučaju.

 

Stoga je, obzirom da nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija preko iznosa od 1.141.421,20 kn do iznosa od 3.141.457,42 kn (za iznos od 2.000.036,22 kn), kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, žalbu tužitelja valjalo djelomično odbiti, a prvostupanjsku presudu u tom pobijanom dijelu potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a; dok je glede iznosa od 1.141.421,20 kn valjalo djelomično uvažiti žalbu tužitelja i presudu preinačiti temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

Glede odluke o troškovima postupka, parnične stranke su potpuno ravnomjerno uspjele u postupku (imajući u vidu tužbeni i  protutužbeni zahtjev) pa je, kada se imaju u vidu sve poduzete parnične radnje i priloženi popisi troška, a temeljem odredbe članka 166. stavak 2. u vezi sa odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a, odlučeno kao u točki II. izreke odluke.

 

U Splitu 27. veljače 2014.