Broj: Gžx-830/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, i Arijane Bolanča, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. G. - B., iz S., zastupanog po punomoćnicima M. B. i G. L., odvjetnicima u S., protiv tužene Ž. sv. P. u S., zastupane po punomoćniku J. M., odvjetniku u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Supetru broj P-291/02 od 11. listopada 2013. godine, u sjednici vijeća održanoj 02. svibnja 2014. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Supetru broj P-291/02 od 11. listopada 2013. godine te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj vlasnik za cijelo nekretnine označene kao čest. zem. 1344, Z.U. 6, k.o. S., pa se isti ovlašćuje ishoditi upis tog prava u zemljišnoj knjizi uz istodobni izbris tog prava s imena Ž. c. u S. (točka I. izreke) uz obvezu tužene naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.050,00 kn (točka II. izreke).

Protiv ove presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista ukine podredno, preinači.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva glede nekretnine označene kao čest. zem. 1344, Z.U.6, k.o. S., kao i upis tog prava u zemljišnoj knjizi.

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužitelj temeljem usmenog ugovora o zamjeni sa stvarnim vlasnicima nekretnine koje vlasništvo da su isti stekli dosjelošću a potom nasljeđivanjem, stekao pravo vlasništva prijeporne nekretnine, sve pozivom na odredbu članka 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/06, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje: ZV).

Iz procesne građe za sada proizlazi:

- da je na čest. zem. 1344, 12. zem. biće, vinograd u T., bez oznake površine, Z.U. 6, k.o. S., upisano vlasništvo na ime Ž. c. u S. (list 4. spisa) dok je iz zk. izvatka od 31. listopada 2013. godine razvidno da ista nekretnina nije upisana u Z.U. 6;

- da je u P.L. 94, k.o. S., na parceli 1344, C., površine 13.595 m², kao posjednik upisan M. J. Š.; da je T. J. ud. M. nekretninu „C.“ oporukom ostavila svom bratu V. B.;

- da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Supetru broj O-77/92 od 30. rujna 1992. godine iza pok. V. B. glede nekretnina zv. „N.“ i „D.“, sve k.o. S., nasljednikom proglašen unuk V. B., a glede ostalih sin F. B. dok iz obrazloženja proizlazi da uvidom u zemljišnu knjigu nije utvrđeno da bi se ostavitelj u k.o. S. vodio kao uknjiženi vlasnik bilo koje nekretnine;

- da je svjedok V. B. iskazao da su on i njegov otac prije 3-4 godine (a iskaz je dan 2004. godine) predmetnu nekretninu zamijenili s tužiteljem za nekretninu zv. „M. b.“ u k.o. P., a da su inače, istu naslijedili od pok. djeda V. B. koji je istu naslijedio od svoje sestre T. J. a ona od svog supruga pok. M. J. „Š.“; da je on imao 4 godine kada je umrla T. J.;

- da je svjedok L. K. iskazivao o dugogodišnjem neometanom posjedu predmetne nekretnine od strane F. B., da su svi znali da je to nekretnina od M. Š. a da je tužitelj pred par godina zasadio maslinik;

- da župnik tuženika don A. U. nema nikakvih konkretnih saznanja o načinu korištenja ove nekretnine izuzev što je čuo za M. Š.;

- da je svjedok J. R. (kojeg je predložio saslušati župnik) iskazao da je viđao Š. kako na toj nekretnini siječe borovinu i napasa svoje magarce, da je čuo da se tužitelj mijenjao sa B. za neke nekretnine ali ne zna detalje, da crkva ima evidenciju svojih nekretnina (dok župnik tvrdi da je arhiva nesređena) što da je njemu poznato jer je član B. sv. R. u S.;

- da je tužitelj iskazao da je nekretninu zamijenio sa svojom nekretninom položenom u P. površine 7-8.000 m² iste protuvrijednosti, ali ujedno navodi da ju je kupio;

- da je dopisom od 22. listopada 2004. godine Središnji ured državne uprave izvijestio sud da je u evidenciji pravnih osoba Katoličke crkve u Republike Hrvatske upisana, među ostalim, H. b. sa sjedištem u H.; te Ž. sv. P. u S. sa sjedištem u S., ...;

- da je na očevidu na licu mjesta utvrđeno da se radi o nekretnini položenoj u predjelu C., južno od S., trokutastog oblika, površine 13.595 m², koja je u cijelosti omeđena kamenim suhozidima, da se na istoj nalaze nasadi maslina u nepravilnom rasporedu ali i da je ista uglavnom neobrađena.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj dokazao osnov tužbe u pogledu prava vlasništva predmetne nekretnine i to pozivom na odredbe članka 159. i 160. ZV-a te zamjenom.

Međutim, za sada se ne može sa sigurnošću prihvatiti takovo utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda iz razloga jer nisu utvrđene sve odlučne činjenice glede navodne dosjelosti prednika V. B. niti nadalje, tijeka nasljeđivanja u svezi predmetne nekretnine ali ni identitet navodno zamijenjenih nekretnina, pa tako ni jesu li u konkretnim okolnostima slučaja uistinu ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva.

Prije svega, a glede pasivne legitimacije, za navesti je da je u tužbi kao tužena prvotno bila označena Ž. c. u. S., Ž. N. M., S.; te je tužba i poziv za prvo ročište adresirana na Ž. N. M.

Odgovor na tužbu dao je Ž. u. S. zastupan po generalnoj punomoćnici odvjetnici Z. B. koji je istakao prigovor nepostojanja tuženika na način kako je to označeno u tužbi te je istodobno navedeno da sva imovina crkve pripada biskupskom ordinarijatu tj. u konkretnom slučaju ordinarijatu biskupije H.-B.-V.

Podneskom od 04. veljače 2004. godine tužitelj kao tuženika označava B. o. H-B-V, H.; a podneskom od 22. ožujka 2005. godine kao K.ž.u. sv. P., S., ...

Odredbom članka 2. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima koji je u primjeni temeljem Zakona o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima (“Narodne novine” - MU broj 3/1997) određeno je da Republika Hrvatska priznaje javnu pravnu osobnost Katoličke Crkve, da Republika Hrvatska priznaje i javnu pravnu osobnost svih crkvenih ustanova koje imaju takvu pravnu osobnost prema odredbama kanonskoga prava te da nadležna crkvena vlast može osnivati, mijenjati, dokidati ili priznavati crkvene pravne osobe, prema odredbama kanonskoga prava, a ona o tome obavještava nadležno tijelo državne uprave radi njihova upisa, u skladu s odgovarajućim državnim propisima.

Protokolom o načinu upisa pravnih osoba Katoličke Crkve ustrojena je Evidencija pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj, koju vodi Ministarstvo uprave te iste navedenim upisom stječu pravnu osobnost. Tužitelj je konačno podneskom od 30. ožujka 2005. godine kao tuženu označio, upravo sukladno navedenoj evidenciji, Ž. sv. P. S., ...

Pravilna je takova posljednja oznaka tužene ali iz obrazloženja pobijane odluke nije razvidno je li tako označena tužena zaista i sljednica upisanog vlasnika predmetne nekretnine.

Osim toga, spisu ne prileži punomoć odvjetnika J. M. za zastupanje tužene u ovoj pravnoj stvari niti je razvidno da li se radi eventualno, o generalnom punomoćniku.

Nadalje, glede osnova stjecanja prava vlasništva, u tužbi iz 2002. godine tužitelj je tvrdio da je njegov otac predmetnu nekretninu stekao pred više od 40 godina usljed zamjene (ali bez obrazloženja s kim i s čim) a tužitelj da je naslijedio svoga oca pa da je u poštenom, istinitom i zakonitom posjedu predmetne nekretnine više od 40 godina.

Podneskom od 04. veljače 2004. godine tužitelj obrazlaže da je upravo on osobno izvršio zamjenu prijeporne nekretnine sa svojom nekretninom u k.o. P. i to sa V. B. koji da je nasljednik svog djeda pok. V. B. koji je pak, naslijedio svoju sestru pok. T. J. a koja da je predmetnu nekretninu naslijedila od svog pok. supruga M. J.

U svom stranačkom iskazu pak, navodi da je nekretninu zamijenio a onda navodi da je istu kupio par godina prije podnošenja tužbe dok iz iskaza V. B. proizlazi da bi se zamjena dogodila oko 2000. godine.

Tuženik je predlagao da se pribave rješenja o nasljeđivanju iza pok. M. J. Š. (koji je očito imao i kćer) te T. J., jer iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. V. B. nije razvidno da bi bila obuhvaćena i prijeporna nekretnina, koje dokaze sud nije proveo a u obrazloženju pobijane odluke ne navodi razloge za to.

Odredbom članka 159. stavak 1. ZV-a propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, a stavak 4. da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. ovoga članka.

              Iz rezultata dokaznog postupka za sada nije nedvojbeno utvrđeno da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (naročito jer nije za cijelo vrijeme dosijedanja koje se u konkretnim okolnostima slučaja treba imati u vidu bio u primjeni ZV) potom, nasljeđivanjem te zamjenom; dok glede ostalih navoda žalbe, valja istaći da vrijedi predmnjeva o poštenju posjeda i o zakonitosti posjeda, a onaj tko tvrdi suprotno dužan je to i dokazati. Osim toga, pobijana odluka ne sadrži razloge zbog kojih sud prvog stupnja smatra da bi 2000. godine (ako je to vrijeme zamjene nekretnina) usmeni ugovor o zamjeni imao pravnu snagu i zašto.

Konkludira, kako činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava nije pravilno i potpuno utvrđeno (članak 355. ZPP-a), a došlo je i do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, to je valjalo prihvatiti žalbu tužene i prvostupanjsku presudu ukinuti temeljem odredbe članka 369. stavak 1. i članka 370. ZPP-a i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U nastavku postupka prvostupanjski će sud dopuniti činjenično stanje shodno uputi iz ovog ukidnog rješenja, pribaviti sva predložena rješenja o nasljeđivanju; razjasniti dodatno okolnosti navodne zamjene nekretnina; razjasniti valjanost punomoći za tuženu te i slijed od uknjiženog vlasnik ado tužene, pri tome će imati u vidu i navode žalbe te će nakon toga pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja a time i o ukupnim troškovima postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

 

U Splitu, 02. svibnja 2014. godine