Broj: Gžnš-178/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Svjetlani Vidović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. R., iz B., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku u R., protiv tuženika L. d. G., iz N. V., ..., OIB: ..., zastupanog po Odvjetničkom društvu S. i partneri d.o.o. R., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Crikvenici broj P-394/11 od 31. prosinca 2013. godine, dana 24. studenog 2014. godine,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje odluka Općinskog suda u Crikvenici broj P-394/11 od 31. prosinca 2013. godine u pobijanom dijelu i to: presuda u točki I. izreke i rješenje u točki II. izreke

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 12.980,10 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 15. travnja 2011. godine do isplate, te mu naknaditi i parnični trošak u iznosu od 8.688,50 kn s pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka I. izreke); dok je za više zatraženi trošak do iznosa od 13.000,00 kn zahtjev tužitelja odbijen (točka II. izreke).

 

Rješenjem je utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva za iznos od 16.400,50 kn (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova glede tog povučenog dijela zahtjeva (točka II. izreke).

 

Protiv točke I. izreke presude i točke II. rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže da se odluka u pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete na vozilu koju da je isti pretrpio u prometnoj nezgodi od 23. siječnja 2011. godine na državnoj cesti D-8, kod autokampa K. zbog naleta na divljač (košutu ili srnu) za što smatra odgovornim tuženika kao pravnu osobu koja gospodari lovištem na čijem je području došlo do nesreće.

 

Prvostupanjski je sud donio odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva smatrajući da je divljač opasna stvar i da za predmetnu štetu odgovara tuženik kao koncesionar lovišta pri tome pozivajući se na odredbe članka 1045. stavak 3., 1063., 1064. i 1103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) te odredbe Zakona o lovstvu ("Narodne novine", broj 140/05, 75/09 i 153/09, dalje: ZL).

 

Ispitujući pobijanu odluku, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj

dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a; međutim, na isto je taj sud dijelom nepravilno primijenio materijalno pravo.

 

Prije svega, a glede aktivne legitimacije, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj izvršio zamjenu svog vozila "Croma" karavan sa vozilom svjedokinje D. B. Đ. "Rover 420", u ljeto 2010. godine, dok su sačinjenje pisanog ugovora o kupoprodaji prolongirali za vrijeme kada bude istjecala registracija vozila što su upravo tako i učinili, pa je nadalje, taj sud pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 116. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/06, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12; dalje: ZV) kada je tužitelja smatrao vlasnikom vozila u vrijeme prometne nesreće.

 

Glede osnovanosti traženja, iz procesne građe proizlazi da se prometna nezgoda dogodila dana 23. siječnja 2011. godine, na kolniku državne ceste D-8, u nenaseljenom dijelu, oko 03,30 sati; da nema znakova ograničenja brzine (pa tako da vrijedi opće ograničenje od 90 km/h) niti znaka opasnosti "divljač na cesti"; da se tužitelj vozilom marke "Rover 420" reg. oznake KŽ ..., kretao brzinom od 68,3 km/h, (a da je brzina izbjegavanja 47,6 km/h) kada je na udaljenosti od oko 20 metara istrčala divljač (košuta ili srna) i udarila u prednji dio njegovog vozila, pala na poklopac motora ali se podigla i pobjegla te je došlo do oštećenja njegovog vozilo u mjeri da je prema vještaku popravak ekonomski neopravdan pa je izračun izvršen na bazi totalne štete u iznosu od 12.549,60 kn dok je trošak izvida štete tužitelj platio 430,50 kn.

 

Na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika kao koncesionara koji upravlja lovištem i odgovoran je za nastalu štetu temeljem kauzaliteta.

 

Ovo stoga, jer prema odredbi članka 4. ZL-a, divljač je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu. Nadalje, prema odredbi članka 83. ZL-a upravo je tuženik odgovoran za štetu koju počini divljač u lovištu u kojem ta divljač stalno živi a smatra se da divljač stalno živi u lovištu u kojem je počinjena šteta ako lovoovlaštenik u tom lovištu ne dokaže suprotno a tuženik u provedenom postupku suprotno nije dokazao.

 

Neutemeljeno tuženik upućuje na odredbu članka 86. stavak 3. ZL-a jer je ta odredba brisana prije nastupa štetnog događaja (odredbom članka 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama – "Narodne novine", broj 153/09).

 

Konačno, odredbom članka 32.a Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", broj 180/04., 82/06., 138/06., 146/08., 152/08., 38/09., 124/09., 153/09. i 73/10., dalje: ZJC) koji je bio na snazi u relevantnom razdoblju, propisano je da odgovornost za štetu koju na javnoj cesti osobama ili na vozilu prouzroči divljač, snosi vozač, ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti i nije postupao po prometnom pravilu ili znaku, i/ili osoba ovlaštena upravljati javnom cestom prema odredbama ovoga Zakona, ukoliko nije postupala sukladno članku 7. ovoga Zakona, te osoba koja gospodari lovištem u skladu s propisima koji uređuju lovstvo u ostalim slučajevima.

 

Obzirom na nespornu činjenicu da se prostor lovišta proteže uz prometnicu na kojoj je dopuštena brzina kretanja od 90 km/h, obzirom da je na tom potezu postojala opasnost iznenadnog nailaska divljači na cestu, te obzirom da nije postavljen prometni znak opasnosti "divljač na cesti", zaključiti je da konkretna šteta nije u uzročnoposljedičnoj vezi sa stanjem na cesti niti brzinom kretanja tužiteljeva vozila (jer je brzina izbjegavanja od 47,6 km/h skoro polovica od dopuštene brzine kretanja), što sve ukazuje da nema ni odgovornosti ni suodgovornosti tužitelja za štetni događaj dok je pravilno sud otklonio lamentiranja je li se radilo o košuti ili srni kao irelevantno kod činjenice da su u trenutku događaja prilikom policijskog očevida pronađeni tragovi dlaka divljači.

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista utemeljena na odredbi članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP-a i jer je isti pravilno izračunat; dok je u odnosu na povučeni dio tužbe, pravilno sud prvog stupnja otklonio zahtjev tuženika za naknadu troška kao nepravodoban.

 

Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska odluka pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak  2. ZPP-a, to je žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu i to presudu u točki I. izreke temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a rješenje u točki II. izreke temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

 

U Splitu, 24. studenog 2014. godine