Broj: Rev-x 294/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja ad.1. M. R. iz M., kojeg zastupa punomoćnik P. M., odvjetnik u D. i tužitelja ad.2. N. R. pok. M., iz P., kojega zastupa punomoćnik D. O., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & O. j.t.d. u D., protiv tuženika ad. 1. M. D. i tuženika ad. 2. D. M., koje zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u D., radi izdavanja isprave, odlučujući o reviziji I. tužitelja M. R. protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-12/13 od 16. listopada 2013. kojom je djelomično ukinuta, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-1528/10 od 29. svibnja 2012., u sjednici održanoj 31. ožujka 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija prvotužitelja M. R. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-1528/10 od 29. svibnja 2012. u st. I. toč. 1. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev da su tuženici dužni izdati tužitelju M. R. ispravu na temelju koje će se u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Dubrovniku izvršiti preuknjižba prava vlasništva, a knjiženjem isključuje prava vlasništva tužitelja, vrhu onog dijela čestice zem. 735/1 zu 167 k.o. S. u naravi šuma, površine 8628 m2, na skici broj 2 vještaka mjernika M. P. označeno crvenom bojom (list 113 spisa), a koji će dio prema prijavnom listu Uredu za katastar i geodetske poslove u D. dobiti posebnu katastarsku česticu, s time ako tuženici u roku od 15 dana ne predaju takvu ispravu, tu će ispravu zamijeniti ova presuda. Prema st. I. toč. 2. izreke utvrđuje se naspram tuženika da je tužitelj N. R. pok. M. stvarni i zakoniti vlasnik dijela čest. zem. 738/1 zkul. 161 k.o. S. u površini od 15635 m2 i to baš onog dijela obilježenog zelenom, narančastom i ljubičastom bojom na skici vještaka S. T. (list 193 spisa), pa su tuženici dužni u roku od 15 dana izdati tužitelju ispravu podobnu za parcelaciju i zemljišnoknjižni prijenos zemljišta na ime tužitelja N. R. pok. M., brišući do sada uknjižene tuženike, a do provedene parcelacije trpjeti da se tužitelj uknjiži za 15635/93749 idealnog dijela cijele čest. zem. 738/1 k.o. S. Prema st. II. izreke naloženo je tuženicima naknaditi tužitelju M. R. parnični trošak u iznosu 40.430,50 kn a tužitelju N. R. parnični trošak u iznosu 9.700,00 kn.

 

              Presudom Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-12/13 od 16. listopada 2013. žalba tuženika je uvažena te je presuda prvostupanjskog suda preinačena u toč. I. izreke podtočke 1. izreke tako da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja M. R., u dijelu toč. II. izreke kojom je naloženo tuženicima platiti tužitelju M. R. 43.430,50 kn na ime naknade parničnih troškova tako da se određuje da tužitelj M. R. i tuženici svaki snose svoje parnične troškove, i ukinuta toč. I. podtočka 2. izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja N. R. kao i u preostalom dijelu toč. II. izreke (odluka o parničnim troškovima po tužbi tužitelja N. R.) i predmet je vraćen u tom dijelu prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              U reviziji tužitelj zapravo iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvodi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

              Predmet spora je zahtjev I. tužitelja M. R. za izdavanje isprave podobne za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva i njegov upis prava vlasništva na čestici zemlje vrhu dijela čestice 738/1 z.u. 161 k.o. S. u naravi šuma u površini 8628 m2. Ističe da je savjestan posjednik i da je dosjelošću stekao pravo vlasništva tog dijela nekretnine.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da su A. R.₁ (pravni prednik tužitelja M. R. pok. A.) i N. R. pok. M. svaki pojedinačno sa A. L. (pravnim prednikom tuženika) 26. travnja 1970. sklopili pisanu "pogodbu" kojom A. R.₁ i N. R. pok. M. kupuju od A. L. svaki 7000 m2 navedene čestice za cijenu od po 2.500,00 dinara odnosno ukupno 5.000,00 dinara i to da su A. R.₁ i N. R. pok. M. kao kupci dali kaparu u iznosu od po 500,00 dinara, a ostatak cijene trebali su platiti do kraja 1971.,

 

              - da je pogodba raskinuta i A. R.₁ je u siječnju 1971. kapara vraćena,

 

              - da je u "napomeni" koja čini dodatak pogodbe navedeno da se A. R.₁ i N. R. pok. M. kao kupci odriču do tada posjedovanog dijela navedene čestice i da vlasništvo smatraju samo ono što je pogodbom isplaćeno, dok se A. L. kao prodavatelj obvezao da će u slučaju prodaje ostalog dijela čestice, i to onog kojeg su kupci A. R.₂ A. R.₁ i N. R. pok. M. posjedovali, pravo prvenstva dati njima,

 

              - da su tuženici uknjiženi kao suvlasnici svaki u 1/2 dijela čest. zem. 738/1 z.u. 1254 k.o. S., a da je kao vlasnik ove nekretnine bio upisan I. tuženik A. L. pok. P. djeda i darovatelj kao i takav i pravni prednik sadašnjih tuženika, na osnovi dosudnice iz 1937. godine, dok je još od 1911. godine upis glasio na njegove pravne prednike.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelj M. R. i njegov pravni prednik A. R.₁ nesmetano držali u posjedu sporno zemljište u površini 8628 m2 koje je obraslo šumom (dijela čestice zem. 738/1) u cjelini, pa ocjenjuju da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva slijedom čega prihvaćaju tužbeni zahtjev.

 

              Drugostupanjski sud prihvaća zaključak nižestupanjskog suda da je tužitelj M. R. i njegov pravni prednik A. R.₁ držao u posjedu dio zemljišta u površini od 8628 m2 koji je obrastao šumom (jer iz "napomene" proizlazi da je pravni prednik tužitelja posjedovao šumu), ali ocjenjuje da nije mogao steći vlasništvo dosjelošću jer posjed A. R.₁ nije bio pošten pa onda nije mogao ugovorom o darovanju prenijeti vlasništvo na tom zemljištu na tužitelja, slijedom čega preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

              Ovakav zaključak nižestupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

 

              Na utvrđeno činjenično stanje drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

              U konkretnom slučaju za razrješenje odnosa između stranaka ima se primjenjivati mjerodavno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka tih odnosa, dakle Pravna pravila Općeg građanskog zakonika, koja se primjenjuje na temelju čl. 4. Zakona o nevažnosti propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list" FNRJ broj 86/1946).

 

              Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. bivšeg OGZ za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti zahtijevalo se zakonit pošten i istinit posjed, s time da onaj tko dosjelost svog posjeda temelji na vremenu od 30 ili 40 godina nije dužan dokazivati zakoniti način stjecanja. Odredba identičnog sadržaja nalazi se i u čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje: ZOVO) i u čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/94, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 – dalje: ZVDSP).

 

              Dakle, sukladno navedenom pravnom pravilu pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću uvijek je bio pošten (savjestan) posjed, a posjed je pošten odnosno savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

 

              Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da A. R.₁ nije bio pošten posjednik spornog zemljišta jer iz priležećih isprava pogodbe "napomene" i iskaza saslušanih svjedoka (B. M., A. M. i I. B.) proizlazi da je A. L. u biti priznao A. R.₁ vlasništvo na pojedinim dijelovima nekretnine, i to je očito realizirao sklapanjem pogodbe. Međutim, to se odnosilo na obrađeno zemljište a ne na ovo sporno zemljište obraslom šumom ili makijom. S druge strane A. R.₁ je priznao u "napomeni" da drugi dio zemljišta nije njegovo vlasništva, dok iz stanja spisa proizlazi da se radilo upravo o zemljištu koje je obraslo šumom ili makijom i koji je su oni samovoljno zaposjeli.

 

              S tim u vezi nije niti mogao ugovorom o darovanju prenijeti u vlasništvo tog zemljišta na tužitelja.

 

              Budući da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je tužitelj odnosno njegov pravni prednik nesavjestan posjednik, jer je znao da nekretnina koju posjeduje nije njegova, tužitelj nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva sporne nekretnine.

 

              Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova pravilno su isti primijenili materijalno pravo (paragraf 1460. OGZ, čl. 28. ZOVO, i čl. 159. ZVDSP), jer je za stjecanje prava vlasništva na nekretninama na temelju dosjelosti potrebno da budu ispunjene dvije pretpostavke: poštenje (savjesnost) posjeda i protek određenog vremena, a utvrđeno je da nedostaje jedan od zakonskih uvjeta – poštenje (savjesnost) posjeda, pa tužitelj nije mogao steći vlasničko pravo spornog dijela nekretnine na temelju dosjelosti.

 

              Nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da navedena pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nije ostvarena jer je tužitelj prema "napomeni" znao da stvar nije njegova.

 

              Zbog navedenih se razloga, po ocjeni ovog suda, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te reviziju I. tužitelja na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 31. ožujka 2015.