Broj: Rev 1459/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. O. iz G., koju zastupa punomoćnica T. J. B., odvjetnica u Z., protiv prvotuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku i drugotuženika Grada Gline, kojeg zastupa punomoćnica Z. S., odvjetnica u S., radi priznanja prava vlasništva i povrata stvari, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-661/2010 od 13. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Glini poslovni broj P-43/08-77 od 22. listopada 2009., u sjednici održanoj 16. rujna 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se revizija tužiteljice M. O. protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-661/2010 od 13. travnja 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Glini poslovni broj P-43/08-77 od 22. listopada 2009. u dijelu pod stavkom I izreke.

 

II. Prihvaća se revizija tužiteljice M. O., preinačava se presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-661/2010 od 13. travnja 2011. i presuda Općinskog suda u Glini poslovni broj P-43/08-77 od 22. listopada 2009. u dijelu pod stavkom II izreke i sudi:

 

Nalaže se tužiteljici da prvotuženici Republici Hrvatskoj naknadi parnične troškove u iznosu od 59.230,00 kuna u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tužiteljici da drugotuženiku Gradu Glini naknadi parnične troškove u iznosu od 115.589,15 kuna u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tužiteljice M. O. za naknadu troškova sastava revizije.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja pod stavkom I izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženicima Republici Hrvatskoj i Gradu Glini tužiteljici priznati pravo vlasništva i predati u posjed pokretne stvari i to zalihe građe, gotovih proizvoda i pribora za rad, strojeva stolarske radionice za rad, sve pobliže navedene u izreci presude i pokretnine iz spavaće sobe, dnevnog boravka, blagovaonice, kuhinje, dvije kupaonice, dvije dječje sobe, caffe bara i ljetne kuhinje te kotlovnice i radijatora, dok su u slučaju objektivne nemogućnosti predaje navedenih pokretnina tuženici dužni solidarno isplatiti tužiteljici novčanu protuvrijednost predmetnih stvari u iznosu od 397.156,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana. Stavkom II izreke naloženo je tužiteljici M. O. da prvotuženici Republici Hrvatskoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 70.470,00 kuna i drugotuženiku Gradu Glini u iznosu od 118.850,75 kuna, u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv navedene presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži reviziju, preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova postupka i troškova sastava revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je djelomično neosnovana i djelomično osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti bi takvo što tužiteljica isticala u reviziji.

 

Iako je tužiteljica u reviziji navela da ju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, iz sadržaja revizije razvidno je da tužiteljica određeno ne ističe niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi eventualno bila počinjena pred sudovima nižeg stupnja i u čemu bi se ista sastojala. Stoga ovaj sud nije niti posebno razmatrao navode revizije koji se na odnose na bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Nadalje, iz sadržaja revizije proizlazi da tužiteljica preocjenjuje provedene dokaze, posebno iskaze saslušanih svjedoka, daje svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznosi drukčije činjenične zaključke od zaključaka nižestupanjskih sudova. Takvi navodi tužiteljice izneseni u reviziji predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u revizijskom stadiju postupka i ovaj sud ih nije mogao uzeti u razmatranje jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice prema tuženicima za priznanjem prava vlasništva i predajom u posjed pokretnina pobliže navedenih u izreci presude suda prvog stupnja, podredno zahtjev radi isplate protuvrijednosti predmetnih pokretnina koje su se nalazile u njezinoj kući koja je rješenjem Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine drugotuženika od 19. rujna 1995. dodijeljena na privremeno korištenje trećoj osobi, s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

 

Polazeći od utvrđenja da je rješenjem Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine G. G. od 19. rujna 1995. kuća tužiteljice dodijeljena na privremeno korištenje V. Z. te je nakon ukidanja navedenog rješenja 28. prosinca 1998. kuća vraćena u posjed tužiteljici, da tužiteljica nije točno individualizirala i opisala pokretnine prema njihovim osobinama koje ih razlikuju od drugih istovrsnih stvari i da tijekom postupka nije dokazala da su pokretnine čiju predaju traži u posjedu tuženika u smislu odredbe čl. 161. st 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 146/08 i 38/09 - dalje u tekstu: ZV) nižestupanjski sudovi nalaze tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na povrat pokretnina neosnovanim.

 

Nadalje, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata protuvrijednosti pokretnina, koji u svojoj biti predstavlja zahtjev za naknadu štete zbog izgubljenih ili oštećenih stvari tužiteljice, sudovi ocjenjuju da tužiteljica nije dokazala odgovornost prvotuženice Republike Hrvatske za nastalu štetu odnosno da bi dodjela obiteljske kuće tužiteljice na privremeno korištenje V. Z. bila posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada Komisije za privremeno preuzimanje i raspolaganje napuštenom imovinom G. G., da bi postupanje tuženice bilo u uzročnoj vezi s nepravilnim i nezakonitim radom državnih tijela, visinu nastale štete te da je za predmetni zahtjev nastupila i zastara potraživanja zbog čega i u tom dijelu odbijaju tužbeni zahtjev.

 

U odnosu na zahtjev prema drugotuženiku Gradu Glini sudovi ocjenjuju da imajući u vidu odredbu čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave drugotuženik nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari i ne postoji valjana pravna osnova po kojoj bi isti bio dužan naknaditi štetu tužiteljici jer iz navedene zakonske odredbe proizlazi primarna odgovornost Republike Hrvatske za štetu kao posljedice nezakonitog ili nepravilnog rada tijela jedinica lokalne samouprave.

 

Suprotno navodima tužiteljice nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Odredbom čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) propisano je da tko drugom uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Prema odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00 i 27/00) šteta koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

 

              Iz navedene izričite zakonske odredbe proizlazi da Republika Hrvatska odgovara za štetu koju građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nanese nezakonitim ili nepravilnim radom tijelo državne uprave, ali i za štetu koju takvim radom počine tijela jedinica lokalne samouprave i uprave pa čak i tijela pravnih osoba koje imaju i razne ovlasti u prenijetim im poslovima državne uprave.

 

              Na taj se način primarna odgovornost Republike Hrvatske utvrđuje neovisno o tome na kojoj razini djelovanja (republike, županije, općine, odnosno grada ili pravne osobe s javnim ovlastima) došlo do štete kao posljedice nezakonitog ili nepravilnog rada. Zato u slučaju da je tužiteljica pretrpjela štetu nezakonitim radom tijela uprave (Komisije za privremeno preuzimanje i korištenje imovine) za tu štetu bi odgovarala Republika Hrvatska.

 

              Prema odredbi čl. 2. st. 2. Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom („Narodne novine“, broj 73/95 - Zakon o privremenom preuzimanju), danom stupanja na snagu tog Zakona, pod privremenu upravu Republike Hrvatske i na korištenje prema tom Zakonu stavlja se imovina koja se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske, a koja je u vlasništvu osoba koje su napustile Republiku Hrvatsku nakon 17. kolovoza 1990. i od napuštanja tu imovinu osobno ne koriste, a posjed nad tom imovinom preuzima općina odnosno grad na čijem području se imovina nalazi (čl. 4. st. 1. tog Zakona).

 

              Republika Hrvatska Zakon o privremenom preuzimanju donijela je prvenstveno s ciljem zaštite napuštene imovine (st. 1. Zakona), pa njena odgovornost za štetu koju bi počinili privremeni korisnici nema uporišta u odredbama Zakona o privremenom preuzimanju ni u odredbama kojeg drugog zakona. Takva odgovornost nije propisana ni za drugotuženika, kao jedinicu lokalne samouprave na koju je Republika Hrvatska prenijela svoje pravo preuzimanja te imovine i davanja na privremeno korištenje (čl. 5. st. 1. Zakona o privremenom preuzimanju).

 

Odredbom čl. 7. st. 1. Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom propisano je da su osobe koje su prema odredbi čl. 5. ovog Zakona dobili imovinu iz čl. 2. ovog Zakona u posjed i na korištenje dužni su imovinom upravljati pažnjom dobrog gospodara, u zaštiti te imovine prema trećim osobama imaju se ovlasti koje pripadaju vlasniku imovine te prihode koje imovina ostvaruje mogu koristiti za svoje potrebe. Također, osobe iz st. 1. ovog članka ne mogu nekretninama koje čine imovinu raspolagati (otuđiti, zamijeniti, dati u zakup, dati u najam, na privremenu naplatu ili besplatno korištenje, opteretiti hipotekom ili drugim teretom), a ne mogu raspolagati prijevoznim sredstvima i stokom bez suglasnosti komisije iz čl. 4. tog Zakona, a pravni poslovi sklopljeni protivno odredbi iz st. 2. ovog članka su ništavi.

 

Iz navedenih se odredbi može zaključiti da su osobe kojima su komisije iz čl. 4. navedenog Zakona dale imovinu u posjed i na privremeno korištenje (korisnici imovine) dužni imovinom upravljati pažnjom dobrog gospodara (što proizlazi iz čl. 10. st. 1. navedenog Zakona). Čl. 10. navedenog Zakona propisani su slučajevi u kojima se može uskratiti daljnje korištenje imovine ukidanjem rješenja o davanju imovine u posjed i na privremeno korištenje. Iz navedenih razloga proizlazi da je Zakonom propisana dužnost korisnika imovine i osoba koje su imovinu dobili na korištenje da istom upravljaju pažnjom dobrog gospodara. Međutim, iz spomenutih zakonskih odredbi ne proizlazi da bi nepoštivanje te zakonske obveze od strane korisnika imovine imalo za posljedicu odgovornost za štetu na strani Republike Hrvatske. To zato što niti jednim zakonskim propisom nije propisana odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju počine korisnici imovine na imovini koju su dobili na korištenje (odgovornost za drugoga).

 

              Kako iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da su pokretnine čiju predaju traži u posjedu tuženika (imajući u vidu pravila o teretu dokazivanja) i da na strani tuženika nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu (štetna radnja, uzročna veza i visina štete), to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev za predajom pokretnina u posjed, podredno zahtjev za isplatom protuvrijednosti pokretnina odnosno naknadom štete.

 

              Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužiteljice u dijelu odluke o glavnoj stvari i odlučiti kao pod stavkom I izreke presude.

 

Osnovano, međutim, revidentica ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su naložili tužiteljici naknaditi troškove postupka tuženicima u dosuđenom iznosu.

 

Naime, tužiteljica je u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.061.720,00 kuna dok je podneskom 22. siječnja 2007. (list 103 spisa) smanjila tužbeni zahtjev na 397.166,00 kuna zbog čega za parnične radnje poduzete nakon smanjenja tužbenog zahtjeva i to za pristup na ročišta od 14. rujna 2009. i 7. listopada 2009. prvotuženici pripadaju troškovi koji se odnose na zastupanje prema Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 91/04 i 37/05 - dalje: OT) u iznosu od 500,00 bodova za svako ročište, uz vrijednost boda od 10,00 kuna prema Tbr. 50. OT-a, 5.000,00 kuna za svako ročište. Iz navedenih razloga valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a preinačiti odluke nižestupanjskih sudova u dijelu odluke o troškovima postupka i odlučiti kao pod stavkom II izreke.

 

Nadalje, navodi revidentice u odnosu na troškove postupka koji su dosuđeni drugotuženiku Gradu Glini nisu osnovani u dijelu koji se odnosi na troškove zastupanja po punomoćnici odvjetnici za pristup na ročišta i za sastav podnesaka jer su nižestupanjski sudovi odmjerili pripadajuće troškove zastupanja imajući na umu vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje. Međutim, drugotuženik tijekom postupka zastupan po punomoćnici nije dokazao da su troškovi koji se odnose na izbivanje punomoćnice iz pisarnice i putne troškove pristupa na ročišta u smislu Tbr. 35., 45. i 46. OT-a bili opravdani i potrebni radi vođenja postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, a na drugotuženiku je teret dokaza. Stoga je valjalo prihvatiti reviziju tužiteljice u dijelu koji se odnosi na troškove izbivanja punomoćnice iz pisarnice i putne troškove pristupa na ročišta i u tom dijelu preinačiti odluke nižestupanjskih sudova u smislu odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a i odlučiti kao pod stavkom II. izreke.

 

Obzirom na to da je tužiteljica uspjela sa revizijom samo u odnosu na dio troškova postupka koji čine sporedno traženje, to tužiteljici ne pripadaju troškovi podnošenja revizije, zbog čega je valjalo odbiti zahtjev za naknadu troškova sastava revizije u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a.

 

Zagreb, 16. rujna 2015.