Broj: Revt 172/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića, člana vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. M. iz V., koju zastupa punomoćnik H. B., odvjetnik u V., protiv tuženika: 1. „M.“ d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnica A. S. Z., odvjetnica u Z. i 2. „J.“ d.o.o. V., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tuženika pod 1. „M.“ d.o.o. Z. protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-946/11-3 od 23. veljače 2011., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P-402/10-19 od 8. prosinca 2010., u sjednici održanoj 14. listopada 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija  tuženika pod 1. „M.“ d.o.o. Z. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je zahtjev tužiteljice i tako proglašena nedopuštenom ovrha prodajom nekretnine (dvosobnog stana br. 3. na trećem katu površine 54,78 m2 koji se nalazi u stambenoj zgradi u V., sagrađenoj na k. č. br. 1259/10 k.o. V.) koja je određena rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Osijeku br. Ovr – 409/04 od 10. srpnja 2007. između ovrhovoditelja „M.“ d.o.o. Z. i ovršenika „J.“ d.o.o. V. (izreka pod I. prvostupanjske presude). Odlukom o troškovima postupka tuženici su obvezani solidarno naknaditi tužiteljici iznos od 10.608,75 kuna (izreka pod II. prvostupanjske presude).

 

              Drugostupanjskom presudom potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke pod I. prvostupanjske presude, kao i u dijelu izreke pod II. prvostupanjske presude kojim su tuženici obvezani naknaditi tužiteljici iznos od 8.302,50 kuna s osnova troškova postupka, dok je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja s osnova troškova postupka u više traženom.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženika pod 1. „M.“ d.o.o. Z. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud  prihvati reviziju ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu, te predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP, a kojeg je u ovom postupku primijeniti temeljem odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku "Narodne novine", broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ovog Zakona.

 

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, nije počinjena. Isto tako, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženik. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident opisno ukazuje u reviziji. 

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi proglašenja da je nedopuštena ovrha koja je određena rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Osijeku br. Ovr-409/04 od 10. srpnja 2007. između ovrhovoditelja „M.“ d.o.o. Z. i ovršenika „J.“ d.o.o. V.. Pri tom tužiteljica proglašenje predmetne ovrhe nedopuštenom zahtjeva na iznesenom činjeničnom osnovu izvanknjižno stečenog prava vlasništva na nekretnini koja je predmet ovrhe.

 

Nižestupanjski sudovi prihvatili su zahtjev tužiteljice radi nedopustivosti ovrhe nakon što su u provedenom postupku utvrdili sljedeće odlučne činjenice:

 

- da je tužiteljica rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku br. Ovr-409/04 od 31. srpnja 2009. upućena na pokretanje parnice protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, jer je u navedenom ovršnom postupku tužiteljica kao treća osoba podnijela prigovor protiv rješenja o ovrsi ističući kako je ona vlasnica stana na kojem je određena ovrha,

 

- da je kao vlasnik predmetnog stana u zemljišnim knjigama upisan tuženik pod 2. „J.“ d.o.o. V.,

 

- da je predmetni stan od tuženika pod 2. „J.“ d.o.o. V. kupoprodajnim ugovorom od 10. studenog 1995 i dodatkom tom ugovoru od 23. studenog 1995. kupila Republika Hrvatska, dok je tužiteljica taj stan kupila od Republike Hrvatske (Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti) kupoprodajnim ugovorom od 23. studenog 2005.,

 

- da je tužiteljica temeljem odluke Republike Hrvatske o korištenju predmetnog stana po osnovu utvrđenog ratnog vojnog invaliditeta njenog pokojnog supruga u neprekinutom posjedu istog od 1996., te

 

- da je tužiteljica preko svojih pravnih prednika (Republike Hrvatske) u samostalnom posjedu predmetne nekretnine preko deset godina (od 1996. do 2007.) kao pošten, istinit i zakonit posjednik, čime je temeljem dosjelosti izvanknjižno stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine do trenutka (10. srpnja 2007.) kada je nad ovim stanom određena predmetna ovrha.

 

Kako tuženik dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi tuženika kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

 

U naprijed navedenom stanju stvari ispravno su nižestupanjski sudovi prihvatili zahtjev tužiteljice cijeneći da ista nad ovom nekretninom, koja je predmet ovrhe, ima pravo koje sprječava provedbu ovrhe u smislu odredbe čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 – dalje: OZ). Tužiteljica je preko svojih pravnih prednika (Republike Hrvatske) u samostalnom posjedu predmetne nekretnine preko deset godina (od 1996. do 2007.) kao pošten, istinit i zakonit posjednik čime su ispunjene pretpostavke stjecanja prava vlasništva nad nekretninom dosjelošću.

 

Naime, kako su to utvrdili nižestupanjski sudovi, rok redovite dosjelosti počeo je teći najkasnije 1996. od kada je prednik tužiteljice (Republika Hrvatska) u posrednom (u neposrednom posjedu je tužiteljica) samostalnom poštenom istinitom i zakonitom posjedu predmetne nekretnine (knjižnog vlasništva tuženika pod 2. „J.“ d.o.o. V.) u smislu odredbe čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91), koji posjed neprekidno istom kvalitetom traje (čl. 388. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima "Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV) do 23. studenog 2005., kada ga derivativno prenosi na novog posjednika – tužiteljicu. U istim pretpostavkama kvalitete prenesenog posjeda (izvan činjenice da je tužiteljica dalje neposredan, ali isto tako samostalan posjednik) tužiteljica je dalje neprekidno u posjedu predmetne nekretnine tako da su do 10. srpnja 2007. (kada je nad ovom nekretninom određena predmetna ovrha) ispunjene pretpostavke (deset godina neprekidnog, samostalnog, zakonitog, istinitog i poštenog posjeda) stjecanja prava vlasništva dosjelošću. To iz razloga što prenošenje posjeda derivativnim načinom na novog posjednika ne prekida posjedovanje, nego se postojeći posjed nastavlja kod (univerzalnog ili singularnog) pravnog sljednika dotadašnjeg posjednika. Utoliko kada je, kao u konkretnom slučaju, prednik bio samostalan, zakonit, istinit i pošten posjednik stvari, a posjed onoga tko je njegov sljednik u samostalnom posjedovanju te stvari je isto tako zakonit, istinit i pošten, u vrijeme koje je sljedniku potrebno da bi stvar stekao putem redovite dosjelosti uračunava se ono vrijeme tijekom kojeg je njegov prednik redovito dosijedao (čl. 160. st. 2. ZV-a).

 

Glede prigovora tuženika koji se odnose na poštenje (savjesnost) posjeda tužiteljice, valja reći da je prema odredbi čl. 18. st. 3. ZV-a posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Dakle, u smislu ove odredbe (slično kako je to bilo uređeno odredbom čl. 72. st. 2. ZOVO-a), posjed je pošten ovisno o subjektivnom stavu posjednika o usklađenosti njegovog posjeda s pravom na posjed. U konkretnom slučaju obzirom na sadržaj kupoprodajnih ugovora sklopljenih između prednika tužiteljice (Republika Hrvatska) i tuženika pod 2. (od 23. studenog 2005. i 23. studenog 1995.), te tužiteljice i Republike Hrvatske (od 23. studenog 2005.) posjed tužiteljice kao i njenog prednika je zakonit i istinit, te (a kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi) prema subjektivnom stavu posjednika o njihovom pravu na posjed i (kroz vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću) savjestan. S druge strane, shodno odredbi čl. 18. st. 5. ZV-a (kako je to bilo uređeno i odredbom čl. 72. st. 3. ZOVO-a) uvijek se predmnijeva da je posjed pošten, koja predmnijeva u konkretnom slučaju nije oborena.

 

Tužiteljica je do 10. srpnja 2007. kada je određena predmetna ovrha, izvanknjižno, temeljem zakona, stekla pravo vlasništva nad nekretninom koja je predmet ovrhe (stvarno pravo koje sprečava ovrhu koja se nad ovom nekretninom kao predmetom ovrhe vodi prema trećoj osobi), pa je suprotno iznesenom prigovoru tuženika, prema odredbi čl. 55. OZ-a ovlaštena zahtijevati da se ovrha na ovoj nekretnini (predmetu ovrhe) proglasi nedopuštenom.

 

Kako je već navedeno, tužiteljica je temeljem zakona (dosjelošću - izvanknjižno) stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine do trenutka (10. srpnja 2007.) kada je nad ovom nekretninom određena predmetna ovrha (te tako i određena zabilježba ovrhe u smislu odredbi čl. 75. i 79. OZ-a). Suprotno pravnom shvaćanju revidenta, predmnjeve o istinitosti zemljišnoknjižnog stanja (čl. 122. st. 1. ZV-a, čl. 8. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama /"Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 i 55/13/) su oborive, dok je u konkretnom slučaju tužiteljica dokazala svoje izvanknjižno vlasništvo nad predmetnom nekretninom prije nego što su nastupili pravni učinci publicitetne funkcije upisa.

 

Na daljnje prigovore tuženika valja reći da je sud temeljem iznijetog činjeničnog osnova (ukupno iznijetih činjenica na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev) ovlašten pravno kvalificirati spor i neovisno o pravnom osnovu podnesenog zahtijeva na koji se pozvao tužitelj.

 

U konkretnom slučaju i odluka o troškovima postupka utemeljena je na pravilnoj primjeni odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

Prema tome, nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tako i oni na koje se podnositelj revizije poziva u reviziji. Zbog toga je ovaj sud na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju odbio kao neosnovanu.

 

Zagreb, 14. listopada 2015.