Broj: Rev 2344/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Brune Frankovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice A. K. iz K., (dalje: tužiteljica), zastupane po punomoćniku J. J., odvjetniku u K., protiv tuženice-protutužiteljice M. G. iz K., (dalje: tuženica), zastupane po punomoćniku Ž. Š., odvjetniku u K., radi predaje u suposjed, isplate i utvrđenja ništavosti ugovora o darovanju, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-965/07-2 od 12. siječnja 2011., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-846/04-17 od 2. veljače 2007., u sjednici održanoj 1. prosinca 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-965/07-2 od 12. siječnja 2011. u dijelu u kojem je kao neosnovana odbijena žalba tuženice i potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-846/04-17 od 2. veljače 2007. pod točkom I. izreke odbija se kao neosnovana (dio točke II. izreke pobijane presude).

 

r i j e š i o   j e

 

U preostalom dijelu revizija tuženice protiv pobijane presude odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

"I. Nalaže se tuženici M. G. iz K., predati tužiteljici A. K. iz K., u suposjed jednosobni stan u ..., na II katu, površine 40,33 m2.

 

II. Nalaže se tuženici M. G. isplatiti tužiteljici A. K. na ime naknade najamnine iznos od 350,00 kn mjesečno, počevši od 1. lipnja 1999. godine pa do predaje nekretnine iz točke I. u suposjed tužiteljici, s dospijećem do 15-tog u mjesecu za protekli mjesec, sa zakonskom zateznom kamatom prema Uredbi o visini stope zatezne kamate od dana podnošenja tužbe 31. svibnja 2004. godine pa do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Nalaže se tuženoj naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 10.250,00 kn, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

IV. Utvrđuje se da je ništav ugovor o darovanju nekretnina od dana 11. ožujka 1998. godine, a kojim ugovorom je darovatelj B. M., sin V., iz K., darovao tužiteljici-protutuženoj A. K., kćeri A., iz K., čitav svoj suvlasni dio od 1/2 dijela jednosobnog stana u K., na II katu, površine 40,33 m2.

 

V. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je tužena-protutužiteljica M. G., iz K., samovlasnica jednosobnog stana u K., na II katu, veličine 40,33 m2, što je tužiteljica-protutužena dužna priznati i izdati tuženoj-protutužiteljici valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis tog prava samovlasništva tužene-protutužiteljice na predmetnom stanu u knjizi položenih ugovora, jer će u protivnom takvu ispravu u cijelosti zamijeniti ova presuda, te se nalaže tužiteljici-protutuženoj naknaditi tuženoj-protutužiteljici, parnične troškove.

 

2. Utvrđuje se da je ugovorom o darovanju nekretnina od dana 11. ožujka 1998. godine, a kojim je darovatelj B. M., sin V., iz K., darovao tužiteljici-protutuženoj A. K., kćeri A., iz K., čitav svoj suvlasni dio od 1/2 dijela jednosobnog stana u K., na II katu, veličine 40,33 m2, povrijeđeno pravo tužene-protutužiteljice M. G., iz K., na nužni nasljedni dio iza njenog oca, pok. B. M., iz K.

 

3. Nalaže se tužiteljici-protutuženoj A. K., da tuženoj-protutužiteljici M. G. vrati suvlasni dio od 1/4 dijela jednosobnog stana u K., na II katu, veličine 40,33 m2, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

4. Utvrđuje se da je tužena-protutužiteljica M. G., suvlasnica u suvlasnom omjeru od 3/4 dijela, a da je tužiteljica-protutužena A. K., suvlasnica u 1/4 dijela jednosobnog stana u K., na II katu veličine 40,33 m2, što je tužiteljica-protutužena A. K. dužna priznati i izdati tuženoj-protutužiteljici M. G., valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis toga prava suvlasništva tužene-protutužiteljice na predmetnom stanu u z.k.knjigama, odnosno u knjizi položenih ugovora, jer će u protivnom takvu ispravu u cijelosti zamijeniti ova presuda.

 

5. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak, u roku 15 dana."

 

              Drugostupanjskom presudom kao djelomično neosnovane odbijene su žalbe tužiteljice i tuženice te je potvrđena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu pod točkom I. i IV. izreke te u odbijajućem dijelu pod točkom V. izreke.

 

              Ujedno je rješenjem drugostupanjskog suda prvostupanjska presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu pod točkom II. i III. izreke i u tom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije ostvarila uspjeh reviziju je na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), podnijela tuženica pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda u pobijanom dijelu i vraćanje predmeta na ponovno suđenje, odnosno podredno njihovo preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice i prihvaćanjem protutužbenog uz naknadu troškova postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tuženice djelomično je nedopuštena, a djelomično  neosnovana.

 

Na temelju odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, koja se odredba primjenjuje u ovom postupku na temelju odredaba čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 57/11), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn (toč. 1.), ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.) i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP.

 

U tužbi koju podnosi tužiteljica A. K. vrijednost predmeta spora označena je sa iznosom od 120.000,00 kn (čl. 40. st. 2. ZPP).

 

Ovu vrijednost predmeta spora (120.000,00 kn) označila je i tuženica u protutužbi. Međutim, tuženica postavlja više zahtjeva koji se temelje na različitim osnovama (zahtjev na utvrđenje ništavosti darovnog ugovora, utvrđenje prava vlasništva jednosobnog stana u K., na II katu i utvrđenje da joj je povrijeđeno pravo na nužni dio).

 

Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP propisano je da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

 

Slijedom navedenog, obzirom da su u protutužbi istaknuta navedena tri zahtjeva koji proizlaze iz različitih osnova, u protutužbi označena vrijednost predmeta spora od 120.000,00 kn ima se podijeliti s brojem istaknutih zahtjeva (120.000,00 : 3 = 40.000,00 kn). Prema tome, vrijednost predmeta spora svakog istaknutog zahtjeva na prelazi vrijednosni limit od 100.000,00 kn za dopuštenost redovne revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, pa revizija tuženice protiv dijela pobijane presude kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu po vrijednosnom kriteriju nije dopuštena.

 

Obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti je izrekom, a ni sadržajno pobijana presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP, revizija tuženice u navedenom dijelu nije dopuštena niti na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP.

 

              Slijedom iznesenog na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP revizija tuženice u dijelu koji se odnosi na protutužbu nije dopuštena pa je u tom dijelu riješeno kao u izreci rješenja.

 

Dakle, u ovom postupku obzirom na navedeno i reviziju tuženice, pobijanu presudu valjalo je ispitati samo u odnosu na dosuđujući dio u kojem je prihvaćen zahtjev tužiteljice za predaju u suposjed jednosobnog stana u K., na II katu, površine 40,33 m2.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP ovaj sud nije našao da bi bila počinjena ova bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženica je u reviziji  navela da je tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući da je pobijana presuda nejasna, neobrazložena i suprotna postojećoj sudskoj praksi.

 

Suprotno tvrdnji revidentice, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Prema ocjeni ovoga suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi na temelju odredbe čl. 375. st. 1. ZPP navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama i obrazloženje drugostupanjskog suda nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku  i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

Radi navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredbi parničnog postupka.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima, u bitnom, je utvrđeno:

 

- da su stranke u postupku suvlasnice jednosobnog stana u K., na II katu, površine 40,33 m2, svaka u 1/2 dijela,

- da je u isključivom posjedu navedenog stana tuženica,

- da tuženica onemogućava tužiteljicu u njezinom pravu na suposjed predmetnog stana.

 

Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja uz primjenu odredbe čl. 46. u vezi čl. 42. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZVDSP) kao osnovan prihvatili zahtjev tužiteljice zaključujući da tužiteljici pripada pravo na suposjed navedene nekretnine (predmetnog stana).

 

Na temelju odredbe čl. 42. st. 1. ZVDSP propisno je da svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje, dok je odredbom čl. 46. st. 1. ZVDSP propisano da svaki suvlasnik ima pravo glede stvari postavljati suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništva.

 

Obzirom na navedena činjenična utvrđenja, a koja u revizijskom dijelu postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbe čl. 385. ZPP) i navedenih zakonskih odredbi nižestupanjski sudovi su, suprotno navodima revidentice, pravilno primijenili materijalno pravo kada su kao osnovan prihvatili zahtjev tužiteljice i obvezali tuženicu predati joj predmetni stan u suposjed.

 

Pritom u odnosu na revizijske razloge tuženice u kojima ona u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava tužiteljičino pravo na suposjed predmetnog stana, osporavajući njezino pravo suvlasništva na navedenoj nekretnini ističući da se na temelju pravnog posla pravo (su)vlasništva na nekretnini stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu (čl. 119. st. 1. u vezi čl. 120. st. 1. ZVDSP), a što u konkretnom slučaju tužiteljica nije učinila (u zemljišnim knjigama nije upisana kao zemljišnoknjižni suvlasnik), valja odgovoriti da tuženica osnovano ističe da se na temelju pravnog posla pravo vlasništva na nekretninama stječe tek upisom u zemljišne knjige.

 

Međutim, na temelju odredbe čl. 166. st. 1 ZVDSP propisano je da će se onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja stvari smatrati vlasnikom te stvari (predmnijevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnoga temelja ili na slabijem pravnom temelju, dok je stavkom 2. navedenog članka propisano da će predmnijevanom vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit, ili što ne može označiti svojega prednika ili može samo sumnjivoga, ili što je stekao posjed stvari besplatno a onaj koji zahtijeva posjed bio ga je stekao naplatno; no neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on.

 

U konkretnom slučaju obzirom na ove zakonske odredbe, navedena činjenična utvrđenja te obzirom na sada pravomoćnu navedenu presudu nižestupanjskog suda u dijelu u kojem je kao neosnovan odbijen njezin zahtjev da se utvrdi da je ona vlasnik predmetnog stana u cjelini uz zaključak nižestupanjskih sudova da je tužiteljica pravo suvlasništva na navedenom stanu u 1/2 dijela stekla na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog 13. srpnja 1998. sa vlasnikom stana sada pok. B. M., kao primateljem uzdržavanja, tuženica ne može ostvariti povoljnije pravo u odnosu na zahtjev tužiteljice za predaju navedenog stana u suposjed samo kraj činjenice da tužiteljica u zemljišnim knjigama nije upisana kao zemljišnoknjižni suvlasnik na predmetnoj nekretnini jer tužiteljici kao predmnijevanom suvlasniku u odnosu na tuženicu, koja u tom suvlasničkom dijelu nema pravni temelj posjedovanja pripada pravo zahtijevati predaju u suposjed predmetne nekretnine.

 

Stoga, su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno zaključili da je tuženica dužna tužiteljici predati u suposjed predmetni stan.

 

Ostali razlozi revidentice u kojima izražava svoje shvaćanje i zaključke o utvrđenim činjenicama upućuju na razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim te razloge ovaj sud nije uzeo u obzir jer pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije razlog za izjavljivanje revizije (članak 385. ZPP ).

 

Slijedom navedenog, budući nisu nađeni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 1. prosinca 2015.