Broj: Rev 979/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. T. iz V. K., zastupane po punomoćniku F. Š., odvjetniku u V., protiv tuženika: 1. B. P. iz M. B.,  zastupanog po punomoćniku Ž. Š., odvjetniku u D. S. i 2. Ž. T. iz V. K., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru broj Gž-12073/11-2 od 25. siječnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru broj P-346/11-13 od 10. studenoga 2011., u sjednici održanoj 16. prosinca 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I. Utvrđuje se da je ništav Ugovor o zajmu sa sporazumom o osiguranju potraživanja prijenosom vlasništva nekretnine sklopljen između I. tuženika P. B., M. B., ... i II. tuženika T. Ž., M., ..., u Z. dana 01. 12. 1998. godine te solemniziran po Javnom bilježniku Z. B. iz Z., ..., pod poslovnim brojem OU-130/98.

 

II. Utvrđuje se da je nekretnina označena kao čkbr. 3222/1, kuća i dvorište Z., površine 264 čhv ili 950 m2, upisane u z.k.ul. br. 2587 k.o. M. pri z.k. odjelu Z. Općinskog suda u Zlataru, predstavlja zajedničku nepodijeljenu imovinu I. tuženika T. Ž., M., ... i tužiteljice T. V., M., ...., a što su I. tuženik P. B., M. B., ... i II. tuženik T. Ž., M., ..., dužni priznati.

 

III. I. tuženik P. B., M. B., ..., dužan je trpjeti brisanje svojeg prava vlasništva na nekretnini označenoj kao čkbr. 3222/1, kuća i dvorište Z., površine 264 čhv ili 950 m2, upisane u z.k.ul. 2587 k.o. M. pri z.k. odjelu Z. Općinskog suda u Zlataru uz istovremeni upis prava zajedničkog vlasništva u korist tužiteljice T. V., M., ... i II. tuženika T. Ž., M., ...

 

IV. I. tuženik P. B., M. B., .... i II. tuženik T. Ž., M., ..., dužni su nadoknaditi tužiteljici T. V., M., ..., prouzročeni parnični trošak, u roku od 15 dana.“

 

II. Nalaže se tužiteljici V. T. da tuženiku B. P. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 9.905,50 kn (devettisućadevetstopet kuna), u roku od 15 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, preinačiti nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatiti uz obvezu tuženika da joj naknade prouzročene parnične troškove. Tužiteljica je zatražila trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, određeno navedene propise koji se odnose na postavljeno pitanje, te razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u primjeni tog prava. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije, u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U tom smislu tužiteljica je u reviziji naznačila pravno pitanje slijedećeg sadržaja:

 

„Da li se bračni drug, unatoč propisanoj formi za fiducijarni prijenos prava vlasništva (sudska nagodba ili javnobilježnički akt) može prešutno i još k tome naknadno usuglasiti sa sklapanjem ugovora o zajmu sa sporazumom o prijenosu vlasništva koji je zaključio samo drugi bračni drug?“

 

Nadalje navodi, da je pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer se radi o značajnom broju istih ili srodnih slučajeva koji se pojavljuju ili će se pojavljivati u sudskoj praksi te se u pravilu radi o imovini značajne vrijednosti.

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev nalazeći da se tužiteljica (prešutno) suglasila sa ugovorom o zajmu sklopljenim između prvotuženika i drugotuženika (supruga tužiteljice), sastavni dio kojeg je i sporazum o prijenosu vlasništva nekretnine radi osiguranja novčane tražbine po tom ugovoru, a koja nekretnina je zajednička imovina tužiteljice i drugotuženika, slijedom čega drugotuženik nije postupio suprotno odredbi čl. 283. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/78, 45/79, 51/89 i 59/90 – dalje: ZBPO), kojom je propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, pa nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), kojom je određeno da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

Iz činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji još proizlazi da je drugotuženik u trenutku sklapanja navedenog ugovora bio upisan u zemljišnoj knjizi kao samovlasnik predmetne nekretnine, kao i da je ugovor o zajmu sastavni dio kojeg je i sporazum o prijenosu sa vlasništva nekretnine radi osiguranja novčane tražbine po tom ugovoru (list 6 do 11 spisa) solemnizirao javni bilježnik Z. B. iz Z. 7. prosinca 1998. (čl. 59. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu – „Narodne novine“, broj 78/93, 29/94, 16/07, 75/09 – dalje: ZJB).

 

Prije svega treba reći, da tužiteljica u pitanju naznačenom u reviziji polazi od vlastite (pogrešne) tvrdnje da se ona „naknadno“ suglasila sa sklapanjem predmetnog ugovora o zajmu sa sporazumom o prijenosu vlasništva nekretnine radi osiguranja novčane tražbine po tom ugovoru.

 

Međutim, kada se iz pitanja ta riječ izostavi, za odgovoriti je da je ovaj sud, već ranije, u odluci Rev-443/2006 od 18. srpnja 2007. zauzeo pravno shvaćanje da se jedan bračni drug može prešutno suglasiti sa zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su njihova zajednička imovina.

 

Prema odredbi čl. 297. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 72/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZVDSP) što je određeno za založno pravo primjenjivat će se na odgovarajući način na prijenos vlasništva radi osiguranja, kao i na svako drugo osiguravanje namirenja tražbine stvarima ili pravima dužnika ili treće osobe, ako zakonom nije što drugo određeno.

 

Iz izloženog, a imajući pritom na umu čl. 297. st. 2. ZPP, proizlazi da odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje bi bilo nepodudarno shvaćanju revizijskog suda glede prešutne suglasnosti jednog bračnog druga za raspolaganja zajedničkom imovinom od strane drugog bračnog druga, time da u odnosu na pitanje u dijelu u kojem se navodi „unatoč propisanoj formi za fiducijarni prijenos vlasništva (sudska nagodba ili javnobilježnički akt)“ valja dodati, da su nižestupanjski sudovi odlučujući u ovom sporu imali na umu da je sporazum o prijenosu vlasništva nekretnine radi osiguranja novčane tražbine po ugovoru o zajmu između drugotuženika (bračni drug tužiteljice, kao protivnik osiguranja) i prvotuženika (predlagatelj osiguranja) solemniziran kod javnog bilježnika (čl. 59. st. 1. ZBJ). Stoga, tim dijelom pitanja tužiteljica zapravo prigovara činjeničnom utvrđenju u postupku koji je prethodio reviziji, a zbog toga nije dopušteno podnijeti reviziju na temelju čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema tome, u svakom slučaju, nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost predmetne revizije (čl. 382. st. 2. i 3. ZPP), pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 16. prosinca 2015.