Broj: Gž-3142/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Karmen Strmoli-Jelavić, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G., OIB: …, iz Z., …, protiv tuženika Grada Z., OIB: …, sa sjedištem u Z., …, kojeg zastupa punomoćnik A. H., odvjetnica iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2980/2013-50 od 7. studenog 2014., u sjednici vijeća održanoj dana 30. ožujka 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2980/2013-50 od 7. studenog 2014. u toč. I, II i III izreke.

            

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              "I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

              Utvrđuje se da je tužiteljica M. G. iz Z., …, …, vlasnica u 571/1000 suvlasničkog dijela stambenog objekta na adresi Z., … koji je povezan sa stanom na I. katu, ulaznim prostorom u prizemlju te prostorom potkrovlja ukupne korisne površine 60,23 m2 u nacrtu dipl. ing. M. O. od veljače 2003.g. označeno kao posebni dio B i obojen crvenom bojom te u naznačenom omjeru suvlasnik k.č.br. 9601/105 gradilišta D. od 58 čhv odnosno 210 m2 upisan u zemljišnoknjižnom ulošku 1 k.o. D. na kojem je kuća izgrađena, što je tuženik Grad Z. dužan priznati i trpjeti upis vlasničkog prava tužiteljice u zemljišnim knjigama u roku od 15 dana."

 

              II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

 

              III. Nalaže se tužiteljici M. G. da naknadi tuženiku Gradu Z. trošak parničnog postupka u iznosu od 32.368,75 kn, u roku od 15 dana.

 

              IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 3.287,50 kn, kao neosnovan."

 

              Protiv navedene presude u toč. I, II i III izreke žalbu je podnijela tužiteljica bez navođenja zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1 - 3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je vlasnica 571/1000 dijela stambenog objekta na adresi Z., …, i u istom omjeru suvlasnica kčbr. 9601/105 gradilišta od 58 čhv odnosno 210 m2 z.k.ul.br. 1 k.o. D., sve kako je urisano u nacrtu dipl. ing. M. O., te da je tuženik dužan isto priznati i trpjeti upis vlasničkog prava tužiteljice u zemljišnim knjigama.

 

Tužiteljica tvrdi da je vlasništvo spornih nekretnina stekla pravnim poslom-kupoprodajom, dosjelošću i građenjem.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud: da je u z.k.ul.br. 1 k.o. D. upisana zkčbr. 9601/105 gradilište D. od 58 čhv odnosno 210 m2 upisano društveno vlasništvo na korištenju Grada Z.; da stambeni objekt nije upisan u zemljišnim knjigama; da je u posjedovnom listu br. 1897 k.o. D., kčbr. 9601/105, kuća br. 52 i dvorište od 210 m2, upisana G. S. iz Z., …; da je posjednik predmetne nekretnine tužiteljica; da je kuća građena u razdoblju od 1970.-1975.; da tužiteljica tijekom postupka nije dostavila ugovor o dodjeli zemljišta na korištenje od 27. prosinca 1966. kojim je S. G. dodijeljeno predmetno zemljište na korištenje, kako bi se utvrdio sadržaj i opseg prava korištenja S. G., a niti je dostavila ugovore sklopljene između S. G. i A. A., kojim je navodno  ta prava S. G. prenijela na A. A., a ovaj dalje na tužiteljicu, pa da bi tužiteljica u tom slučaju bila pošteni graditelj.

 

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio.

 

Odredbom čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06 i 141/06 – dalje u tekstu: ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene, prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. To znači da će se u svim onim slučajevima kada je pravo vlasništva stečeno prije 1. siječnja 1997. godine pravni temelj stjecanja, a u svezi s tim i relevantne činjenice, cijeniti prema propisima koji su do tada bili na snazi (pravna pravila bivšeg OGZ-a).

 

Tužiteljica je istaknula osnov za stjecanje vlasništva prijeporne nekretnine - dosjelost (zakonit, istinit i pošten posjed od 1970.) temeljem čl. 159 ZVDSP.

 

              Po mišljenju ovoga suda, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da vlasništvo navedene nekretnine tužiteljica nije stekla dosjelošću.

 

              U vrijeme donošenja prvostupanjske presude važeća je odredba čl. 388 st. 4 ZVDSP, prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu (kao što je bila kčbr. 9601/105), kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma, iz čega slijedi da bi bez pravnih posljedica u odnosu na stjecanje prava vlasništva dosjelošću ostalo da je tužiteljica utuženu nekretninu držala u posjedu od 1970.

 

              Stoga je osnovano pravno stajalište prvostupanjskog suda izraženo u tome da je za dosjelost na nekretninama koje su bile u bivšem društvenom vlasništvu vrijeme potrebno za dosjelost počelo teći 8. listopada 1991.

 

              Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo, tj. odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, u daljnjem tekstu: ZOVO), koje se odnose na stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su pripadale tzv. društvenom vlasništvu.

 

              U čl. 29. ZOVO, koji je članak bio na snazi do donošenja Zakona o preuzimanju ZOVO, kao zakon Republike Hrvatske bilo je određeno da se pravo vlasništva ne može steći dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Budući da je izričito bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu pravne pretpostavke koje su potrebne za stjecanje prava vlasništva dosjelošću su bez pravnog učinka, odnosno pravni položaj takovih stvari je kao da te pretpostavke nisu ni postojale.

 

              U smislu, pak, odredbe čl. 159. st. 4. ZVDSP na nekretninama u vlasništvu jedinica lokalne samouprave samostalni posjednik može steći vlasništvo dosjelošću tek pošto je njegov pošten posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz st. 2. i 3. toga članka.

 

              S obzirom na tu zakonsku odredbu tužiteljica bi mogla steći vlasništvo na spornim nekretninama po proteku roka dosjelosti od 40 godina, računajući od 8. listopada 1991., a koji rok nije protekao.

 

              Već iz samog obrazloženja pobijane presude i zaključka suda da dokazi na koje se poziva tužiteljica nisu dokaz o zakonitom i valjanom načinu stjecanja sporne nekretnine 1970., slijedom čega dalje sud zaključuje da tužiteljica nije dokazala da je S. G., a nakon nje A. A. imali pravo raspolagati i dalje prodavati tu nekretninu te da u smislu općeg pravila imovinskog prava da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima, slijedi dalje da nije ispunjen uvjet da bi posjed bio zakonit, jer nedostaje pravovaljana pravna osnova za stjecanje vlasništva, (§ 316 OGZ-a i čl. 20 i 72 st. 1 ZOVO).

 

              Tužiteljičin posjed nije bio niti pošten, jer je tužiteljica, kada ga je stekla, znala odnosno obzirom na okolnosti je imala dovoljno razloga posumnjati da joj ne pripada pravo na posjed. Naime, i iz z.k. izvatka (upisano korištenje Grada Z.) i iz posjedovnog lista (upisana posjednica G. S.) nedvojbeno je slijedilo da stvar pripada nekome drugome.

 

              Nadalje, tužiteljica niti na temelju pravnog posla- kupoprodajom nije stekla vlasništvo navedene nekretnine, jer sporne nekretnine na kojima je izgrađena kuća 1975. nisu bile niti su mogle biti predmetom kupoprodajnog ugovora 1970., obzirom da su bile društveno vlasništvo, s pravom korištenja, koje se moglo prenijeti bez ograničenja samo na određeni krug osoba (Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera-Sl. list SFRJ br. 5/68, 20/69). Osim toga, tužiteljici sukladno pravnom pravilu § 431 OGZ-a nedostaje upis u zemljišne knjige kao modus stjecanja prava vlasništva, a također, prema odredbi čl. 33 ZOVO za prijenos vlasništva na nekretninama morao se posao stjecanja upisati u za to određene javne knjige, koji očito nije izvršen.

 

              Tužiteljica, iako je gradila kuću na predmetnoj nekretnini, nije niti građenjem stekla pravo vlasništva. Ista nije dokazala sadržaj i opseg prava korištenja S. G., kao niti da je ista ta prava valjano prenijela na A. A., a ovaj dalje na tužiteljicu, pa da bi tužiteljica bila pošteni graditelj, te time ispunjen uvjet iz pravnog pravila § 418 OGZ-a.

 

              Gradnja objekta, za koji je, prema navodima tužbe, građevinska dozvola izdana S. G., započela je negdje oko 1970., a dovršena je 1975., te nema dvojbe da se na sporni odnos trebaju primjenjivati odredbe zakona koji su bili na snazi u vrijeme gradnje, a to su (do 1. rujna 1980.) pravna pravila Općeg građanskog zakonika.

 

              Dakle, tužiteljica nije dobila građevinsku dozvolu na svoje ime, već je istu dobila na svoje ime S. G., iz čega slijedi da tužiteljica nije pristupila gradnji objekta u vlastito ime i za svoj račun, već prednice tužiteljice, pa stoga u takvom slučaju, ne bi bila savjestan graditelj.

 

              U smislu pravnog pravila 418. OGZ, kojeg treba primijeniti u konkretnom slučaju, graditelj koji je izgradio građevinu na zemljištu u društvenom vlasništvu bez odobrenja nadležnog organa, ne može postati vlasnikom građevine, niti steći trajno pravo korištenja zemljišta na kojem je građevina sagrađena

 

              Stjecanje vlasništva građenjem na tuđem zemljištu je izvorno stjecanje, a izvorna stjecanja spadaju u stjecanja na temelju zakona – radi se o stjecanju vlasništva vanjskim priraštajem pokretnine nekretnini. Pritom treba reći da stjecanje vlasništva na temelju zakona istodobno ima značenje postojanja i pravnog temelja i valjanog načina stjecanja prava vlasništva. Do stjecanja na temelju zakona doći će samo u slučajevima kada stjecanje ne nastupa na nekom drugom pravnom temelju, pa ako vlasnik zemljišta pravnim poslom prenese vlasništvo zemljišta ili pravo građenja na drugoga i taj izgradi zgradu na tom zemljištu, činjenica gradnje neće utjecati na pravo vlasništva ni na tom zemljištu ni na zgradi.

 

              Sporne nekretnine nisu mogle biti predmetom kupoprodaje obzirom da su bile društveno vlasništvo, s prvenstvenim pravom korištenja radi izgradnje obiteljske stambene zgrade na ime prednika tužiteljice S. G., koje se moglo prenijeti bez ograničenja samo na određeni krug osoba (Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera-Sl. list SFRJ br.5/68, 20/69).

 

              Predmetno raspolaganje bilo bi protivno i zabrani iz čl. 8. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj: 54/80, 42/86, 41/88, 48/88, 16/90 i 53/90, dalje: ZGZ), što bi raspolaganje činilo nevaljanim pravnim poslom, a konvalidacija istog, da je utvrđeno da se radilo o prodaji nekretnine, mogla se tražiti samo u upravnom postupku u skladu s čl. 18. Zakona o imovini oduzetoj za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02).

 

              Nadalje, u vrijeme izgradnje nad predmetnom nekretninom na koju se poziva tužiteljica, nekretnina je bila podruštvovljena, a nad istom nije bilo moguće steći pravo vlasništva građenjem u uvjetima pravnih pravila OGZ-a (§ 418.) odnosno poslije odredbe čl. 24-26. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Narodne novine" broj: 93/91, 9/92 i 77/92 - dalje ZOVO). Naime, odredbe o stjecanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu nisu se primjenjivale kod gradnje na zemljištu u društvenom vlasništvu.

 

              Mogućnost izgradnje na podruštvovljenom građevinskom zemljištu bila je uređena kroz institut prava korištenja.

 

              Neizrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu nad kojim nije bilo utvrđeno prvenstveno pravo građenja, država, odnosno jedinica lokalne uprave bi dodjeljivale na korištenje trećim osobama radi izgradnji zgrada, kroz institut prava korištenja građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu radi izgradnje.

              Uvjeti, način stjecanja, svrha, prestanak i zaštita ovih prava nad građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu bili su regulirani Uredbom o izgradnji stambenih zgrada za potrebe radnika i službenika iz 1951. godine ("Službeni list" broj: 23/51), Zakonom o prometu zemljišta i zgrada ("Službeni list" broj: 26/54), Zakonom o davanju na korištenje građevinskog zemljišta iz 1969. ("Narodne novine" broj: 20/69), Zakonom o prostornom uređenju i korištenju građevinskog zemljišta iz 1973. ("Narodne novine" broj: 14/73) godine te na kraju najpotpunije Zakonom o građevinskom zemljištu iz 1980. godine ("Narodne novine" broj: 54/80) čije je odredbe stavio izvan snage Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima od 1. siječnja 1997.

 

              Slijedom navedene normative od odlučnog značenja u ovoj pravnoj stvari bilo je utvrditi jesu li prednici tužiteljice kojima je predmetna nekretnina dodijeljena na korištenje u svrhu izgradnje obiteljske stambene zgrade, bili ovlašten prenositi pravo građenja i jesu li isto prenijeli na tužiteljicu, što ista nije ničim dokazala.

 

              Pri tome treba imati u vidu pravne pretpostavke potrebne za stjecanje vlasništva građenjem, odnosno materijalno pravo iz odredbe čl. 1. st. 2. tada važećeg ZPZZ koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 388. st. 2. ZV, kojim je propisano da se građevinska zemljišta u društvenom vlasništvu ne mogu otuđivati.

 

              Naime, odredbom čl. 7. tada važećeg Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera ("Službeni list SFRJ", broj: 20/65) osoba kojoj je dano na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište radi izgradnje (u ovom je slučaju to S. G.) ne može pravo korištenja na to zemljište prenijeti na drugu osobu -A. A., a ovaj na tužiteljicu, osim ako se prijenos tog prava vrši zajedno sa zgradom ili drugim objektima izgrađenim na tom zemljištu i jedino u tom slučaju bi svojim pravom korištenja zemljišta radi podizanja porodične stambene zgrade prednici tužiteljice mogli valjano raspolagati na način da bi temeljem prava građenja tužiteljica mogla steći pravo vlasništva.

 

              Ukoliko prednik tužiteljice za takvu gradnju na spornom zemljištu  nije imao pravnu osnova, bez te pravne osnove se na zemljištu u društvenom vlasništvu nije se moglo steći niti vlasništvo objekta, kao ni trajno pravo korištenja parcele na kojoj je objekt izgrađen (čl. 47. i 48. ZGZ).

 

              Tužiteljica nije stekla pravo vlasništva na zemljištu niti kroz odredbu čl. 12. ZOVO, jer nisu dokazane za to pretpostavke, a niti je pružila ikakav dokaz da bi zemljište dobila na korištenje od Grada Z. ili pak da je zgrada legalizirana u primjeni odredbe čl. 71. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj: 54/80).

 

              Na temelju svega gore navedenog ovaj sud prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica nije vlasništvo predmetnih nekretnina stekla na temelju pravnog posla, dosjelošću, odnosno građenjem.

 

              Prema utvrđenom činjeničnom stanju stambeni objekt nije upisan u zemljišnim knjigama, već je u z.k.ul.br. 1 k.o. D. upisano gradilište, pa sud ne bi mogao presudom utvrditi pravo suvlasništva stambenog objekta i naložiti tuženiku trpljenje upisa vlasničkog prava tužiteljice u zemljišne knjige, kad presuda ne može poslužiti za upis stambene zgrade, već upis iste uređuju posebni propisi.

 

              Naime, sukladno odredbi čl. 10 st.4 Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 117/01, 100/04, 107/07, 152/08, 55/13, 63/13) promjena katastarskog broja, oblika, površine ili izgrađenosti zemljišta provodi se u zemljišnoj knjizi na temelju rješenja koje zemljišnoknjižni sud donosi po službenoj dužnosti pošto mu tijelo nadležno za katastar dostavi prijavni list o toj promjeni u katastru zemljišta.

 

              Dakle, promjene u izgrađenosti zemljišta nadležni katastar prijavljuje po službenoj dužnosti zemljišnoknjižnom sudu koji onda takvu promjenu provodi u zemljišnoj knjizi. Iz navedenog slijedi da sud u parničnom postupku ne može utvrđivati pravo (su)vlasništva stambenog objekta dok takav objekt nije upisa u zemljišne knjige, te čak i kada bi presudom utvrdio pravo vlasništva, takva presuda ne bi mogla biti temelj za upis stambenog objekta u zemljišne knjige, pa tužiteljica ishođenjem takve presude za sebe ne bi mogla steći nikakvu pravnu korist, kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud.

 

              Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP-a, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

              Odluka o parničnom trošku (toč. II i III izreke) pravilna je i zakonita, a ista se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 i čl. 155 st. 1 ZPP-a, time da tužiteljica određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tuženiku dosuđen trošak postupka.

 

U Zagrebu 30. ožujka 2016.