Baza je ažurirana 20.11.2024.
zaključno sa NN 109/24
EU 2024/2679
Broj: Gž-561/2017
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić Margan, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz R., zastupanog po punomoćnici M. E., odvjetnici iz M. L., protiv tuženika 1. K. a. d.o.o. za promet nekretnina i usluga iz B., 2. R. D. iz B., i 3. F. D. iz B., svi zastupani po punomoćniku M. F., odvjetniku iz R., radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj Psp-104/15-11 od 31. ožujka 2016. godine, dana 21. studenog 2017.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i p o t v r đ u j e rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj Psp-104/15-11 od 31. ožujka 2016. godine u točkama I i II izreke.
Obrazloženje
Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da su ga tuženici smetali u posljednjem mirnom posjedu prava služnosti prolaza na dijelu č.zgr. 16/1 k.o. V., u naravi volta koja služi tužitelju za dolazak na njegove nekretnine č.zgr. 16/2 i 16/3 k.o. V. na način što su u razdoblju između 4. i 7. rujna 2011. godine na južnoj strani volte postavili dovratnik i vrata koja su zaključali, a vrata na sjevernoj strani zakračunali s unutrašnje strane pa da im se naloži uspostava ranijeg posjedovnog stanja uklanjanjem dovratnika i vratiju s južne strane, odnosno predajom ključa vratiju te zabranjuje svako takvo ili slično smetanje. U točki II. izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu od 4.325,00 kn, u roku od 8 dana, dok je u točki III. izreke odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu troškova postupka u iznosu od 1.025,00 kn.
Protiv rješenja je žalbu podnio tužitelj pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
U žalbi navodi da unatoč tome što su tuženici ostavljali otključana vrata nakon 26. rujna 2011. godine, da im prolaz nije nesmetan, već bitno ograničen, da na sjevernim vratima nema kvake za otvaranje te da je očigledno da su tuženici htjeli preusmjeriti prolaz budući da su uz kuću srušili dio kamenog zida nakon postavljanja vratiju, a ljeti zauzimaju prostor stolovima i stolicama. Glede otuđenja prijeporne nekretnine trećim osobama, navodi da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da nema mjesta izricanju zabrane budućeg smetanja, zbog nemogućnosti uspostave prijašnjeg posjedovnog stanja. Naglašava da je sudska praksa zauzela stajalište da sud može pružiti posjedovnu zaštitu koja se sastoji samo u utvrđenju čina smetanja posjeda i zabrane budućeg smetanja u primjeni odredbe čl. 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV). Ukazuje i na odredbu čl. 195. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) prema kojoj otuđenje stvari ili prava o kojima teče parnica ne sprječava da se parnica između istih stranaka dovrši. U takvoj situaciji smatra da bi ovrhu mogla tražiti osoba na koju je tužitelj prenio stvar ili pravo, odnosno protiv osobe na koju su stvar ili pravo preneseni. Navodi da bez predaje ključa tužitelju tuženici mogu zatvoriti prolaz u svako doba.
Predlaže rješenje preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka, podredno rješenje ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak.
Žalba tužitelja nije osnovana.
U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno te je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je sud prvog stupnja odbio tužitelju pružiti posjedovnu zaštitu.
Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj dokazao da je u posjedu prava služnosti prolaza kroz voltu koja se nalazi na dijelu č.zgr. 16/1 k.o. V. te da prolaz vodi do nekretnina u vlasništvu tužitelja č.zgr. 16/2 i 16/3 k.o. V.. Nadalje utvrđuje da je 2.-tuženik još 2003. ili 2004. godine na sjevernom dijelu prolaza-volte na mjesto prijašnjih starih vratiju postavio nova vrata, čemu se tužitelj nije protivio. Također utvrđuje da je 2.-tuženik uz znanje i suglasnost 3.-tuženice koja je osnivač i vlasnik 1.-tuženika postavio vrata i na južnoj strani prolaza nakon 4. rujna 2011. godine, da je svjedok Đ. V., brat tužiteljeve supruge obavijestio tužitelja o postavljanju vratiju te činjenici da su vrata zaključana, nakon čega je tužitelj uputio 2.-tuženiku e-mail poruku zahtijevajući uspostavu ranijeg stanja, da ga je 2.-tuženik porukom od 21. rujna 2011. godine izvijestio da će ukloniti zapreku, a potom je 26. rujna 2011. godine izvijestio tužitelja da su vrata na volti otvorena.
Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tužitelj za zaključavanje vratiju doznao početkom rujna 2011. godine pa kako je tužba podnesena 29. rujna 2011. godine, ocjenjuje neosnovanim prigovor prekluzije u smislu odredbe čl. 21. st. 3. ZV-a. Nadalje utvrđuje da je tužitelj, zajedno sa tuženicima do početka rujna 2011. godine bio mirni suposjednik prava služnosti prolaza, da su tuženici između 4. i 7. rujna 2011. godine na južnoj strani volte postavili vrata te su oboja vrata zaključali i otputovali iz V., ali su vrata otključali prije nego li je tužitelj početkom listopada 2011. godine ponovno došao u V., nakon čega je tužitelj mogao nesmetano prolaziti kroz prijepornu voltu prema svojoj nekretnini.
Kako je tužitelj za otvaranje vratiju doznao 26. rujna 2011. godine, sud prvog stupnja ocjenjuje upitnim postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe 29. rujna 2011. godine, a pored toga, s obzirom na utvrđenje da su tuženici tijekom ovog postupka prijepor otuđili te više nisu u posjedu, već su to treće osobe, ocjenjuje da tuženici nisu u mogućnosti uspostaviti prijašnje posjedovno stanje, zbog čega da sud ne može tužitelju ni pružiti takvu posjedovnu zaštitu.
Stoga odbija tužbeni zahtjev tužitelja, a odluku o parničnom trošku donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te tuženicima priznaje trošak zastupanja odvjetnika, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje Tarifa).
Prema odredbi čl. 22. ZV-a posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. Prema odredbi čl. 10. st. 5. ZV-a s posjedom stvari izjednačeno je faktično izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti glede neke nekretnine (posjed prava) pa se na posjed prava primjenjuju na odgovarajući način odredbe o posjedu stvari, ako to nije suprotno naravi prava niti odredbama zakona.
Iz utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da je tužitelj posjednik prava stvarne služnosti prolaza ispod volte koja se nalazi na dijelu č.zgr. 16/1 k.o. V., da tužitelj izvršava posjed prava stvarne služnosti prolaza do nekretnina u njegovom vlasništvu č.zgr. 16/2 i 16/3 k.o. V. te da je 2.-tuženik, uz odobrenje ostalih tuženika na južnoj strani volte postavio vrata početkom rujna 2011. godine. S obzirom na utvrđenje da su vrata na sjevernoj strani prolaza postavljena još 2003. ili 2004. godine, proizlazilo bi da je tužitelj za dolazak do svojih nekretnina već koristio prolaz sa vratima, a početkom rujna 2011. godine su na južnoj strani volte postavljena vrata koja su tuženici zaključali i napustili V.. Međutim, iz daljnjih utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da su nakon intervencije tužitelja, tuženici otključali vrata na južnoj strani prolaza i to prije podnošenja tužbe, o čemu su izvijestili tužitelja također prije podnošenja tužbe, zbog čega tužitelj nema pravo na posjedovnu zaštitu.
Naime, s obzirom na utvrđenja da tuženici nakon ovog događaja kada su (kako to tvrde zabunom) zaključali prijeporna vrata, to više nisu činili, za zaključiti je da je tužitelju omogućen nesmetani prolaz ispod volte do njegove nekretnine.
Ovaj sud ocjenjuje pravilnim i stajalište suda prvog stupnja da, i za slučaj kada bi tužitelju pripadalo pravo na posjedovnu zaštitu, takvu zaštitu ne bi mogao ostvariti zbog činjenice da je tijekom postupka došlo do promijenjenih okolnosti utoliko što su tuženici prodali nekretninu č.zgr. 16/1 k.o. V. trećim osobama, nakon čega više ne koriste prijepor pa nisu u mogućnosti uspostaviti ranije posjedovno stanje niti su u prilici ponovno izvršiti isti ili sličan čin smetanja posjeda prava služnosti prolaza.
Glede primjene odredbe čl. 195. ZPP-a, valja istaći da se radi o postupovnoj odredbi prema kojoj je dopušteno nastaviti parnicu i u slučaju kada koja od stranaka otuđi stvari ili pravo o kojem teče parnica, međutim u tom slučaju bi tužbeni zahtjev trebalo prilagoditi novonastalim okolnostima, jer takva postupovna odredba ne može utjecati na primjenu mjerodavnih materijalnopravnih odredbi pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tuženici su uspjeli u parnici pa im pripada pravo na naknadu parničnog troška od tužitelja primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Trošak je pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03 – pročišćeni tekst, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15).
Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i rješenje suda prvog stupnja u točkama I i II izreke potvrditi na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a, dok je rješenje u točki III izreke kao nepobijano ostalo neizmijenjeno.
U Rijeci 21. studenog 2017. godine
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.