Broj: Gž-2295/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vicka Prančića kao predsjednika vijeća, te Denis Pancirov Parcen kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Zorana Kežića kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja B. poljoprivredna zadruga iz B., B. cesta, OIB: …, zastupanog po punomoćniku S. E., odvjetniku u S., K. I. R., protiv tuženika 1. T. K. iz Z., B. D. , OIB: … i 2. M. K. K. iz Z., H., OIB: …, nasljednica pok. iza K. M. pok. I. iz B. i L. – L. K. ž. J. pok. I., obaju zastupanih po punomoćniku H. Č. B., odvjetniku u Z., M., radi utvrđenja prava vlasništva i upisa u zemljišne knjige, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna službe u Supetru poslovni broj P-1141/16 od 24. srpnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tuženih kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-1141/16 od 24. srpnja 2017. u točki I. njene izreke.

 

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženih i preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-1141/16 od 24. srpnja 2017. u točki II. njene izreke i sudi:

Nalaže se tuženima da nadoknade tužitelju trošak postupka u iznosu od 29.157,50 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koja teče od 24. srpnja 2017. do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

              III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom pobijanom presudom suđeno je:

 

"I. Utvrđuje se da je tužitelj B. poljoprivredna zadruga iz B., B. C., OIB: … vlasnik dijela nekretnine označene kao čest. zem…., u površini …m2,  upisane u k.o. B., i to lika obojenog žutom bojom, a označenom na skici mjesta očevida točkama A,B,C,D,E,F,G,H,I,J,A, koja nekretnina je u katastarskom operatu označen kao čest. zem. …/… k.o. B., sve prema nalazu i mišljenju vještaka od 23. srpnja 2013. koji je sastavni dio ove presude, pa se isti ovlašćuje temeljem ove presude ishoditi parcelacijski elaborat te zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava s imena uknjiženih K. M. pok. I., B. i L. K. žene J. kojima su isključive nasljednice tuženice 1. – 2. jer će u protivnom istu zamijeniti ova presuda, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Nalaže se tuženima da nadoknade tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 50.001,00 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobijaju tužene zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te odluke suda o troškovima postupka, predlažu da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači te odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe a podredno da se uvaži i pobijana presuda ukine uz naknadu troškova žalbe i predmet vrati na dopunu postupka sudu prvog stupnja te da se o svemu u daljnjem postupku postupi u smislu odredaba Zakona o parničnom postupku.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj poriče navode žalbe i predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tuženih glede ukazane apsolutne bitne povrede Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,  28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ukazanu bitnu povredu budući da presuda sadrži jasne, valjane i obrazložene razloge o odlučnim činjenicama te se ista može ispitati.

 

Isto tako nije počinjena ni bitna povreda iz članka 8. u vezi s člankom 221.a ZPP-a budući da je prvostupanjski sud temeljem savjesne i brižljive ocjene dokaza a ujedno i svih dokaza zajedno donio odluku u ovoj pravnoj stvari.

 

Neosnovano tužene ističu u žalbenim navodima da prvostupanjski sud nije ocijenio izvedene dokaze.

 

Prvostupanjski sud je izvedene dokaze ocijenio po svom slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim razlozima koji imaju uporište u dokaznoj građi (članak 8. ZPP-a). U slučaju da ocjena dokaza koje je dao sud nije u skladu s ocjenom stranke time sud ne čini bitnu povredu parničnog postupka. Tužene u žalbi zapravo daju svoju ocjenu dokaza za što nisu ovlaštene, jer je sukladno odredbi članka 8. ZPP-a samo sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane.

 

Istovremeno ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

 

Predmet postupka je zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. … u površini od … m2 upisane u k.o. B. i to one koja je označena na slici očevida točkama A,B,C,D,E,F,G,H,I,J,A a koja je u katastarskom operatu označena kao čest. zem. …/… k.o. B. a sve temeljem nalaza i mišljenja ovlaštenog sudskog vještaka od 23. srpnja 2013. te ujedno ovlaštenje da se temeljem presude ishodi parcelacijski elaborat te postigne uknjižba prava vlasništva na ime tužitelja uz istodobno brisanje istog sa imena tuženih.

 

Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe kao što su i tužene pasivno legitimirane.

 

Aktivna legitimacija proizlazi iz isprava trgovačkog registra iz kojeg je razvidno da je tužitelj registriran pod nazivom B. p. z. od 1996. a ranije je nosio naziv P. z. B.

 

Što se tiče pasivne legitimacije svoj pravni stav ovaj sud iznio je u svom rješenju u konkretnoj pravnoj stvari pod poslovnim brojem Gž-2842/15 od 11. veljače 2016.

 

Naime, nisu u pravu tužene kada osporavaju pasivnu legitimaciju smatrajući da iako su kao oporučne nasljednice ostaviteljice K. M. upisane kao suvlasnice za ½ dijela, da je potrebno donijeti dopunsko rješenje o nasljeđivanju iza njene smrti. Naime, kako je nesporno da su iste naslijedile K. M., a da imovina koja je predmet spora nije bila predmet ostavinskog postupka, za zaključiti je da to nije ni mogla biti jer je tužitelj stupio u posjed spornih nekretnina u razdoblju 1963. do 1965., dakle, izvršena je predaja u posjed predniku tužitelja stoga nije ni mogla raspolagati sa imovinom koja u trenutku njene smrti 1998. nije bila njeno (su)vlasništvo. Naime, zemljište je predano u posjed tužitelju radi izgradnje crpne stanice koja je izgrađena budući da se tužitelj tada bavio poslovima vodoopskrbe.

 

Nije sporno da su tužene naslijedile pok. K. M. koja je bila upisana kao vlasnica nekretnine te da i same navode da je raspolagala svom svojom imovinom u njihovu korist, ali da taj postupak nije mjerodavan jer je mogla za života raspolagati s tom imovnom, pri tome ne navodeći u čiju bi korist mogla raspolagati. Uostalom u ovom postupku postavljen je protutužbeni zahtjev na isplatu pa je očito da se i same smatraju nasljednicama. Postupak pokretanja naknadno pronađene imovine nije bilo neophodno provesti.

 

I pravna osnova stjecanja prava vlasništva dosjelošću pravilno je utvrđena. Naime, nesporno je da isprave temeljem koje su tužitelji uvedeni u posjed nema, odnosno, nitko njom ne raspolaže. S druge strane da je takav akt postojao ovaj sud ne dvoji, jer je Ured za katastar po prijedlogu prednika tužitelja nekretninu prenio u njihov posjed 1970. i o tome je doneseno pravomoćno rješenje broj UP/I0-263/70 od 11. svibnja 1970. i te je rješenje primila osobno M. K. pok. I. 30. srpnja 1971., dakle, znala je i bila upoznata da je prednik tužitelja stupio u posjed sporne nekretnine i tome se nije suprotstavila.

 

Upis u katastarski operat ne znači ujedno i dan stupanja u posjed, budući da iz iskaza svjedoka proizlazi da je to bilo prije 1970. za potrebe izgradnje pumpe za vodu jer u B. nije došao vodovod a vodovodna mreža je spadala u osnovna sredstva P. B..

 

Tako svjedok V. M. navodi da je od 1967. do 1968. izgrađena pumpna stanica a od 1960. da taj dio koristi P. B., i da je osobno vidio radnike P. B. kako se brinu i održavaju zemljište, svjedok J. K. da se zaposlio 1965. i da je već te godine bila izgrađena trafostanica a dvije godine kasnije pumpna stanica, a zz tužitelja I. V. naveo je da se već 1960. počelo s istraživanjem radi crpljenja vode upravo na ovom predjelu, budući da se znalo da bi se tu mogla pronaći voda i istraživanjem je utvrđeno da postoji veća količina vode dovoljna za zadovoljavanje tadašnjih potreba stanovništva B., da je 1967. na 1968. izgrađena trafostanica i crpna stanica. Međutim, i bez obzira na navedeno očito je da je P. B. bila klasična poljoprivredna zadruga osnovana prema Zakonu o zadrugama i da je dio njene djelatnosti na neki način funkcionirao kao društveno poduzeće koje je između ostalog provodilo u opskrbu vodom. Naime, iz pregledanog registra Trgovačkog suda proizlazi da je Ugovor o usklađenju općih akata zadruge donesen 22. prosinca 1995., te da je skupština zadruge 24. veljače 2012. usvojila pravila zadruge kojim su usklađeni poslovanje i opći akti sa zakonom o zadrugama, te da zadrugari za obveze iz zadruge odgovaraju do trostruke vrijednosti članskih uloga, da je temeljni kapital zbroj članskih uloga zadrugara te da se za obveze zadruge koje se ne mogu podmiriti iz imovine zadruge odgovaraju zadrugari svojom imovinom ograničeno i supsidijarno ukupno do vrijednosti članskog uloga.

 

Iz potvrde registra Trovačkog suda u Splitu proizlazi da je P. z. B. iz B. s.p.o. nastala organiziranjem H. B. H. B. – O. K. B. u poljoprivrednu zadrugu B. s.p.o. B. prema samoupravnom sporazumu o udruživanju poljoprivrednika u P. B. – B. broj 1. od 20. prosinca 1989. na reg. ul. I.-…, te je 1993. izvršen upis usklađivanja zadruge s Zakonom o zadrugama pod tvrtkom: P. zadruga B. s.p.o. B., te 1996. upisano je usklađenje općih akata sa Zakonom o zadrugama pod tvrtkom B. P. Z. sa sjedištem u B.

 

Nema zapreke da dosjelost kao osnova stjecanja prava društvenog vlasništva ne bude priznata i nakon stupanja na snagu Ustava SFRJ iz 1974.

 

Dosjelost kao osnova stjecanja nekog prava njegovim vršenjem kroz određeno vrijeme sa svrhom da se faktično stanje uskladi s pravnim stanjem tako da se pravni nedostatak faktičnog držaoca stvari upravo pomoću dosjelosti otkloni, dakle da se otkloni nesklad između ekonomskog korištenja stvari i njenog pravnog statusa. Dakle, nekretnina na kojoj postoji pravo građanskog vlasništva po toj osnovi može prijeći iz građanskog u društveno vlasništvo i nakon stupanja Zakona o udruženom radu na snagu (Službeni list SFRJ 83/76, 57/83, i 85/87).

 

Naime, društvenopravnoj osobi bez obzira na tumačenje karaktera društvenog vlasništva ne može se negirati pravni subjektivitet i sposobnost da u odnosu sa trećima bude titular prava korištenja – raspolaganja te da stupa u različite obveznopravne odnose i da bude nosilac prava i obveza, stoga se društvenopravnoj osobi ne može osporiti niti sposobnost da kroz faktičnu mogućnost raspolaganja sa stvari dosjeda u korist društvenog vlasništva.

 

Pravilno žalitelj u žalbi ističe da se nekretnine ne mogu steći dosjelošću jer su bile pod režimom društvenog vlasništva do 8. listopada 1991. ali pri tom zanemaruju činjenicu da je nekretnina bila u građanskom vlasništvu i da je mogla biti predmet stjecanja prava vlasništva.

 

Odredbom članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje u tekstu: ZV) stavkom 1. normirano je da se za stjecanje, promjenu, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ZV-a prosuđuju upravo prema njegovim odredbama ako prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drugačije određeno. Istodobno je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci prestanka i prestanak stvarnih prava, dakle, stjecanja vlasništva dosjelošću do stupanja na snagu ZV-a dosuđuje (388/2) prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Dakle, prema propisima koji su bili na snazi do stupanja na snagu ZV-a.

 

Odredbom članka 15. stavka 4. Zakona o zadrugama ("Narodne novine" broj 53/91; zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz područja organizacije i poslovanja gospodarskih subjekata koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni bio preuzet Zakonu o zadrugama – Službeni list SFRJ 3/90) bilo propisano da se zemljište i druga sredstva u društvenom vlasništvu mogu prenijeti na zadrugu kao sredstva u društvenom vlasništvu, pa stoga sporno zemljište prešlo je u zadružno vlasništvo prije nego je stupio na snagu Zakon  o poljoprivrednom zemljištu (24. srpnja 1991.-Narodne novine broj 34/91).

 

Člankom 36. Zakona o zadrugama bilo je propisano da sredstva koja je zadruga posjedovala na dan stupanja na snagu toga zakona postaju zadružna imovina, dok je stavkom 2. člankom 36. određivao da imovina zadruge nastala radom i poslovanjem zadruge nakon 1. srpnja 1953. postaje zadružnim vlasništvom.

 

Točno je, da je člankom 15. stavkom 4. Zakona o zadrugama bilo propisano da se sredstva u društvenom vlasništvu na zadrugu mogu prenijeti kao sredstva u društvenom vlasništvu, ali je odredbom članka 36. stavka 1. istog zakona bilo određeno da sredstva postojećih zadruga stupanjem na snagu tog zakona postaju sredstva zadruge, a imovina zadruge koja je nastala radom i poslovanjem zadruge nakon 1. srpnja 1953.  postaje zadružnim vlasništvom (članak 36. stavak 2. Zakona o zadrugama). Time je izvršena pretvorba ranije postojećeg društvenog vlasništva u zadružno vlasništvo na nekretninama obuhvaćenim člankom 36. Zakona o zadrugama.

 

Dakle, tužitelj je dosjedanjem započeo najkasnije 1965. u vrijeme kada su se kao pravna pravila primjenjivale odredbe OGZ-a, prema kojim pravnim pravilima je u skladu s Načelnim mišljenjem Proširene opće sjednice Savezno Vrhovnog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960., rok dosjelosti za nekretnine bio 20 godina.

 

ZOVO od stupanja na snagu primjenjuje se na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegovog stupanja na snagu ako do tog roka nisu istekli. Kad je ZOVO-om propisan kraći rok, a nakon stupanja na snagu Zakona preostalo je vrijeme kraće od zakonom propisanoga, rok istječe proteka vremena određenog prethodnim zakonom. Ako je od toga roka određenog prethodnim zakonom preostalo vrijeme duže od onog predviđenoga u novom zakonu, rok istječe istekom vremena propisanoga u novom zakonu (zaključak sjednice (II/84) Građanskog odjela Vrhovnog suda Hrvatske od 27. veljače 1984.).

 

U konkretnom slučaju preostalo je kraće vrijeme, stoga se imaju primijeniti pravna pravila OGZ-a, a što znači da je vrijeme dosjedanja 20 godina, dakle da je isteklo u svibnju 1985.

 

Posjed tužitelja trajao je zakonom određeno vrijeme, jer je dosjedanje, kao što je već istaknuto, započeto najkasnije u svibnju 1965. pa je najkasnije u svibnju 1985. tužitelj ispunio zakonske pretpostavke za stjecanja prava vlasništva dosjelosti prema pravnim pravilima OGZ-a.

 

Kako žalbenim navodima tuženih nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja to je žalba tuženih odbijena kao neosnovana, prvostupanjska presuda u točki I. izreke potvrđena temeljem odredbe članka 368. ZPP-a.

 

Međutim, pravilno tuženi u žalbi prigovaraju visini parničnog troška.

 

Temeljem vrijednosti predmeta spora i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u daljnjem tekstu: Tarifa) tužitelju pripada slijedeći parnični trošak: sastav tužbe 2.500,00 kuna uvećano za 25% PDV-a odnosno 3.075,00 kuna, ročište od 17. prosinca 2014. u iznosu od 250,00 kuna uvećano za 25% PDV-a to je 1.562,50 kuna, ročište od 19. veljače 2015. iznos od 2.500,00 kuna uvećano za iznos od 25% PDV-a je 3.125,00 kuna, ročište od 9. studenog 2010. u iznosu od 1.250,00 kuna uvećan za 25% PDV-a 1.562,50 kuna, ročište od 5. svibnja 2017. iznos od 2.500,00 kuna uvećan za 25% PDV-a 3.125,00 kuna, za ročište od 17. lipnja 2015. iznos od 2.500,00 kuna uvećan za 25% PDV-a ukupno 3.125,00 kuna, ročište od 13. veljače 2017. u iznosu od 1.250,00 kuna uvećan za 25% PDV-a iznosi 1.562,50 kuna i za ročište od 3. svibnja 2017. 2.500,00 kuna uvećan za 25% PDV-a sveukupno 3.125,00 kuna. Podnesci kojima je tužitelj uređivao tužbeni zahtjev nisu priznati kao podnesci koji podliježu odredbama citirane tarife.

 

Dakle, isto tako kako nije priznat trošak sastava žalbe koje su podnijeti na prvostupanjsku presudu koja je ukinuta rješenjem naslovnog suda jer su u žalbi uspjeli i tužitelj i tuženi.

 

Parnični trošak u ovoj pravnoj stvari iznosi 20.562,50 kuna kojem iznosu treba pridodati trošak vještačenja od 3.115,00 kuna, pristojba tužbe od 1.400,00 kuna, presude od 1.360,00 kuna i pristojba prihvaćene žalbe 2.720,00 kuna ili ukupno 29.157,50 kuna.

 

Odluka o troškovima preinačena je temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

 

U Splitu 7. prosinca 2017.