Broj: Gž-7/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz Č., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K., K. i p. d.o.o. iz R., protiv tuženika G.M. d.o.o. stečajna masa, zastupanog po stečajnoj upraviteljici L. A. iz M., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2116/13 od 12. rujna 2014., u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2116/13 od 12. rujna 2014. u točkama 1. i 2. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je vlasnik nekretnine označene u zemljišnoj knjizi kao stan broj 20 na 5. katu u površini od 44,40 m2 u zgradi niz 700 B, u ulici sagrađenoj na k.č.br. 385/4 upisana u zk.ul. 2958 k.o. P., u točki 2. izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 32,00 kn, dok je u točki 3. izreke odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu, za iznos od 60,00 kn.

 

              Protiv presude je žalbu podnio tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

              U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 8. ZPP-a, jer da sud nije cijenio sve provedene dokaze te nije vodio računa o rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka. Tako da nije cijenio posjed tužitelja na predmetnom stanu još od 1994. te načine prestanka postojanja trgovačkih sredstava. Pored toga da nije proveo sve dokaze koje je tužitelj predložio, saslušanje tužitelja te svjedoka J. G. radi utvrđenja da prijeporni stan nije bio u vlasništvu društva G.M. d.o.o. koje je u međuvremenu prestalo postojati. Navodi da je nad tim društvom otvoren i zaključen stečajni postupak te je društvo brisano iz sudskog registra, a da je prethodno tadašnje poduzeće G.M. d.o.o. još 2. kolovoza 1993. kupilo stan od građevinskog poduzeća N. d.d. te je isto poduzeće 21. veljače 1994. osnovalo društvo B. d.o.o. R. čiji je jedini član i osoba ovlaštena za zastupanje bio tužitelj, a sredstva za osnivanje je osnivač osigurao na način da je u društvo uložio prijeporni stan. Navodi da je i to trgovačko društvo brisano iz sudskog registra pa da su sva prava i obveze prešle na tužitelja kao jedinog člana društva. Tvrdi da se cijelo vrijeme nalazi u posjedu stana, da svi računi glase na njega te da mu je kao vlasniku stana utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade. Ističe da je osnovna pretpostavka dovršetka likvidacije da su svi vjerovnici namireni iz likvidacijske mase, a ostatak mase pripada članovima društva u skladu s poslovnim udjelima. Smatra da postoji valjani pravni temelj stjecanja prava vlasništva na strani tužitelja, jer je izvršena predaja u posjed nekretnine te je pogodba u pretežitom dijelu izvršena. Stoga tvrdi da se ne može raditi o imovini tuženika, već društva B. d.o.o., a da je tužitelj kao jedini član društva i osoba ovlaštena za zastupanje pravni sljednik društva. Prema stajalištu tužitelja može se govoriti i o dosjelosti budući da je posjednik stana još od 1994.

 

              Predlaže preinačiti presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev ili presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je posjed tužitelja započeo teći tek od brisanja društva B. d.o.o. iz sudskog registra, odnosno od 20. kolovoza 2012. pa do dana podnošenja tužbe nije protekao zakonom propisani rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Navodi da se ulaganjem stana u temeljni kapital novoosnovanog društva nije steklo izvanknjižno vlasništvo na stanu pri čemu plaćanje režijskih troškova ne može biti osnova za stjecanje vlasništva. Ukazuje da je likvidacija jedan od načina prestanka pravne osobe, a zaključivanjem postupka likvidacije i brisanjem iz sudskog registra osoba nad kojom je vođen postupak likvidacije prestaje postojati i nema pravnog sljednika. Predlaže žalbu odbiti i pobijanu presudu potvrditi.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana.

 

              U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni povreda postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 8. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno te sve dokaze zajedno.

 

              Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje da je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik prijeporne nekretnine upisano trgovačko društvo G.M. d.o.o. Nadalje utvrđuje da je nad tim društvom otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci broj St-77/09 od 23. listopada 2009. godine, da je istim rješenjem utvrđeno da imovina dužnika nije dovoljna za namirenje troškova tog postupka te je stečajni postupak zaključen, a društvo je brisano iz registra 16. prosinca 2009. godine. Nadalje utvrđuje da je tadašnje poduzeće G.M. d.o.o. osnovalo trgovačko društvo B. d.o.o., da je aktom o osnivanju tog poduzeća kao osnivač navedeno poduzeće G.M. d.o.o. Rijeka, da je osnivač u poduzeće uložio ulog u stvarima i to narečeni stan broj 20 površine 44,40 m2 u ulici, a kao osoba ovlaštena za zastupanje je upisan tužitelj. Također utvrđuje da je to društvo brisano iz sudskog registra primjenom odredbe članka 70. Zakona o sudskom registru.

 

              Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da brisanjem društva B. iz sudskog registra 2012. imovina tog društva nije prešla na člana društva niti osnivača, niti je osnivač ili član društva mogao postati vlasnikom imovine tog društva samom činjenicom brisanja iz sudskog registra, zbog čega ocjenjuje neosnovanom tvrdnju tužitelja da je na njega preneseno pravo vlasništva narečene nekretnine. Ovo sve pod pretpostavkom da je društvo B. d.o.o. imalo status izvanknjižnog vlasnika nekretnine. Prema stajalištu suda prvog stupnja nakon brisanja društva iz registra, trebalo je provesti postupak likvidacije sukladno odredbi članka 70. Zakona o sudskom registru, a takav postupak u nazočnom slučaju nije vođen pa stoga ne postoji pravna osnova prema kojoj bi tužitelj stekao pravo vlasništva iste nekretnine. Pritom ocjenjuje da činjenica što tužitelj kao fizička osoba koristi stan i plaća troškove u svezi korištenja stana nisu od odlučnog značenja za odluku o tužbenom zahtjevu. Kako tužitelj nije dokazao da je stekao vlasništvo na jedan od zakonom propisanih načina iz članka 114. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 – dalje: ZV) sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev. Odluku o parničnom trošku donosi primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a te tuženiku priznaje troškove koji se odnose na putni trošak stečajnog upravitelja.

 

Ovaj sud prihvaća kao pravilno stajalište suda prvog stupnja da u nazočnom slučaju nisu ostvarene zakonske pretpostavke na strani tužitelja za stjecanje prava vlasništva na prijepornoj nekretnini.

 

              Naime, nad trgovačkim društvom G.M. d.o.o. je rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj St-77/09 od 23. listopada 2009. godine otvoren i zaključen stečajni postupak te je društvo brisano iz sudskog registra 16. prosinca 2009. godine. Radi se o društvu koje je u zemljišnim knjigama upisano kao vlasnik prijeporne nekretnine. Prema odredbi članka 63. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12 – dalje: SZ) ako tijekom prethodnog postupka utvrdi da imovina dužnika koja bi ušla u stečajnu masu nije dovoljna ni za namirenje troškova tog postupka ili je neznatne vrijednosti sud će donijeti odluku o otvaranju i zaključenju stečajnog postupka, a u tom slučaju se na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 196. do 202. istog Zakona. Prema odredbi članka 196. SZ rješenje o zaključenju stečajnog postupka se dostavlja sudu koji vodi upisnik dužnika pravne osobe radi brisanja iz upisnika, a brisanjem stečajni dužnik prestaje postojati. Prema odredbi članka 199. SZ-a ako se nakon završnog ročišta pronađe imovina koja ulazi u stečajnu masu, tada sud određuje nastavak postupka radi naknadne diobe pri čemu ta imovina predstavlja stečajnu masu, a u ime i za račun te mase se mogu voditi sporovi radi prikupljanja imovine koja u nju ulazi. Prema odredbi članka 67. SZ-a stečajna masa obuhvaća cjelokupnu imovinu dužnika u vrijeme otvaranja stečajnog postupka te imovinu koju on stekne tijekom stečajnog postupka, a služi namirenju tražbine vjerovnika stečajnog dužnika.

 

Iz isprava priloženih u spisu bi proizlazilo da je trgovačko društvo B. d.o.o. također brisano iz sudskog registra i to na temelju odredbe članka 70. Zakona o sudskom registru („Narodne novine“ broj  1/95, 57/96, 1/98, 30/99, 45/99, 54/05, 40/07, 91/10, 90/11, 148/13, 93/14 – dalje: ZSR). Prema tom propisu, subjekt upisa koji nema imovine, odnosno koji ima imovinu neznatne vrijednosti prestat će tako da ga registarski sud briše iz sudskog registra, a postupak brisanja će se provesti po službenoj dužnosti ako se subjekt upisa nije u propisanom roku uskladio s propisom s kojim bi se trebao uskladiti. Pokaže li se nakon brisanja subjekta upisa iz sudskog registra da ono ima imovinu koju bi trebalo podijeliti, tada se provodi likvidacija nad tom imovinom.

 

              Kako je već uvodno navedeno, prema Aktu o osnivanju trgovačkog društva B. d.o.o. osnivač je za osnivanje društva uložio ulog u stvarima, a ulog je narečena nekretnina, stan broj 20 u ulici. Prema odredbi članka 390. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13 – dalje: ZTD) temeljni ulog može se unijeti ulaganjem stvari i prava, a ulog se mora u cjelini unijeti prije upisa društva u sudski registar. Prema odredbi članka 385. ZTD-a ukupan iznos svih temeljnih uloga mora odgovarati iznosu temeljnog kapitala društva, pri čemu je temeljni kapital u osnovi imovina društva u trenutku osnivanja i u tom trenutku je jednak imovini društva, a tijekom vremena se može promijeniti i iznos temeljnog kapitala i vrijednost imovine.

 

Imajući u vidu sadržaj narečenih propisa valja zaključiti da je brisanjem trgovačkog društva G.M.  d.o.o. to društvo prestalo postojati. Prije brisanja je to društvo bilo osnivačem trgovačkog društva B. d.o.o. te je kao temeljni ulog unijelo u društvo prijepornu nekretninu. Taj ulog je u tom trenutku predstavljao imovinu društva, te ujedno i temeljni kapital društva, koju imovinu očigledno nije imao u vidu registarski sud kada je primjenom odredbe članka 70. ZSR-a brisao društvo iz sudskog registra. U svakom slučaju, pravilno je stajalište suda prvog stupnja da bi se ta imovina morala raspraviti u postupku koji bi se proveo bez obzira na činjenicu brisanja društva iz sudskog registra na način da se nad tom imovinom provede likvidacija, a koji postupak očigledno nije proveden. Bez provođenja tog postupka i unovčenja imovine radi namirenja vjerovnika, u postupku u kojemu se na odgovarajući način primjenjuju odredbe Stečajnog zakona o stečajnoj masi nakon zaključenja stečajnog postupka, nije moguće utvrditi da li bi se iz stečajne mase namirili svi vjerovnici te da li bi ostao eventualni višak koji bi se uručio osobi koja ima udjela u dužniku (članak 195. SZ).

 

Stoga je pravilno stajalište suda prvog stupnja da samim brisanjem trgovačkog društva iz sudskog registra imovina tog društva ne prelazi na člana društva te na osnivača te da je s tim u vezi bez osnove tvrdnja tužitelja da je brisanjem društva B. d.o.o. po samom zakonu tužitelj postao vlasnikom nekretnine koja je predstavljala temeljni ulog prilikom osnivanja tog društva.

 

Na žalbene navode tužitelja valja odgovoriti da je sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od značaja za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu, zbog čega bi bilo suvišno provoditi daljnje dokaze kako to sugerira tužitelj u žalbi.

 

Tvrdnje tužitelja o dosjelosti kao osnovi stjecanja su bez ikakve osnove, jer u korist tužitelja koji je bio sudionikom svih postupaka, od osnivanja trgovačkog društva G.M.  d.o.o. do brisanja tog društva i društva B. iz sudskog registra, ne postoji temeljna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva, a to je poštenje posjeda (članak 159. u svezi s člankom 18. točka 3. ZV-a).

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i to u točkama 1. i 2. izreke, dok je presuda u točki 3. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

 

U Rijeci 7. prosinca 2017.