Broj: Gž-2085/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Mihe Mratovića, kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić, kao suca izvjestitelja i Ivice Botice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja U. P. d.o.o. iz M. L., R., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz O. d. V., J. i dr. iz R. protiv tuženika 1. G. R. pok. G., 2. M. R. pok. G., 3. C. R. pok. G., 4. F. B. i 5. E. B. mldb. od A., nepoznata boravišta, zastupanih po privremenom zastupniku B. K., odvjetniku iz M. L., radi utvrđenja prava vlasništva, te u pravnoj stvari tužitelja tužbe glavnog miješanja Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu iz Rijeke, protiv tuženika 1. U. P. d.o.o. iz M. L., R., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz O. d. V., J. i dr. iz R., 2. G. R. pok. G., 3. M. R. pok. G., 4. C. R. pok. G., 5. F. B., 6. E. B. mldb. od A., tuženi od 2. do 6. nepoznata boravišta, zastupani po privremenoj zastupnici A. B. K., odvjetnici iz M. L., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-7114/15 od 23. svibnja 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 18. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju poslovni broj P-7114/15 od 23. svibnja 2017.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

Utvrđuje se da je tužitelj U. P. d.o.o. M. L. dosjelošću stekla pravo vlasništva na čest. zem…. koja se u Z.U. … k.o. M. L. vodi kao suvlasništvo tuženika G. R. u …/… dijela, M. R. u …/… dijela, C. R. u …/… dijela, F. B. u …/… dijela i E. B. u …/… dijela, pa su tuženi dužni tužitelju izdati urednu tabularnu ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva sa njihova imena na ime tužitelja, koju će ispravu za slučaj neizdavanja zamijeniti ova presuda u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II. 1. Utvrđuje se da je Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. …/… upisane u Z.U. … (ranije …) k.o. M. L., te su G. R. pok. G., M. R. pok. G., C. R. pok. G., F. B. i E. B. mldb. od A., svi nepoznata boravišta, dužni trpjeti da se Republika Hrvatska temeljem ove presude uknjiži kao vlasnik u zemljišnim knjigama na navedenoj nekretnini u njihovim suvlasničkim udjelima.

 

2. Nalaže se tuženicima da Republici Hrvatskoj solidarno nadoknade parnični trošak u iznosu od 10.088,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa sve do isplate, u roku od 15 dana."

 

Tužitelj pobija presudu zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužbu tužitelja, podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na žalbu, tužitelj tužbe glavnog miješanja osporio je navode uz prijedlog da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Žalba tužitelja je neosnovana.

 

Prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

Neosnovano tužitelj ističe i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene utvrdio sve činjenice koje su odlučne za ishod ovog spora.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva na čest. zem…/… Z.U. … k.o. M. L., a koja se vodi kao suvlasništvo tuženika, uz zahtjev za izdavanje tabularne isprave podobne za uknjižbu tog prava u zemljišne knjige i zahtjev tužitelja tužbe glavnog miješanja Republike Hrvatske na utvrđenje prava vlasništva navedene nekretnine i da su G. R., M. R., C. R., F. B. i E. B. dužni trpjeti da se Republika Hrvatska uknjiži kao vlasnik u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini.

 

Tužitelj je tijekom postupka tvrdio da predmetna nekretnina predstavlja imovinu još od 1973. godine te da je vlasništvo na istoj stekao dosjelošću, i da predmetna nekretnina čini jedinstvenu tehnološku i uporabnu cjelinu kao A. "P". provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da je na predmetnoj nekretnini upisan G. M. L. kao suvlasnik za …/… dijela, dok su tuženici nepoznata boravišta upisani kao suvlasnici u preostalim suvlasničkim dijelovima,

- da je predmetna nekretnina smještena u blizini obale na sjevernoj strani brda P. s tim da se radi o kamenjaru s makijom i samoniklim raslinjem koja ni u jednom dijelu nije izgrađena niti postoji ikakva infrastruktura,

 

- da je predmetna nekretnina smještena unutar A. "P". i da iz povijesnog izvatka i sudskog registra proizlazi da je prednik tužitelja U. P. d.o.o. ranije tvrtka L. p. – poduzeće za pomorski prijevoz robe i putnika, popravak brodova i turizam s.sol.o. M. L..

 

- da iz potvrde CERP od 19. svibnja 2014. proizlazi da predmetna čest. zem. nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća L. p. h., M. L., a da predmetna nekretnina nije obuhvaćena niti djelomičnim rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 16. travnja 2010.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva u korist tužitelja U. P. d.o.o. jer predmetna nekretnina nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala U. P. d.o.o. prilikom pretvorbe pa tužitelj nije niti mogao postati vlasnikom tih nekretnina zbog te činjenice, a nije mogao steći vlasništvo ni dosjelošću jer nije bio posljednji posjednik.

 

Kod izvedenih utvrđenja, koja imaju uporište u sadržaju provedenih dokaza i njihove valjane ocjene, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost pobijane presude.

 

Odredbom članka 23. stavka 1. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“ broj 92/10, ZTOGZ) propisano je da građevinsko zemljište, odnosno građevina čija vrijednost nije procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije, vlasništvo je Republike Hrvatske.

 

Odredbom članka 2. stavka 2. ZTOGZ-a propisano je da je ostalo građevinsko zemljište u smislu ovoga Zakona je zemljište koje nije procijenjeno u vrijednosti društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe, odnosno koje nije uneseno u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije, a za koje na dan stupanja na snagu ovoga Zakona dokumentima prostornog uređenja nije određena ugostiteljsko turistička namjena, na kojem su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća.

 

U smislu odredbe članka 6. stavka 2. Zakona pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95, 21/96 i 118/99) trgovačko društvo koje je nastalo pretvorbom pravni je slijednik društvenog poduzeća koje je tom pretvorbom prestalo, te ima ista prava koja su pripadala prednik pripadaju i njegovom slijedniku, odnosno pravnom subjektu koji je nastao pretvorbom. Stoga su kod pretvorbe društvenih poduzeća na pravnog slijednika pripojenog poduzeća mogla teći samo ona prava na stvarima koja imaju njegov prednik, a to su prava korištenja i raspolaganja tim stvarima.

 

Prema odredbi članka 360. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15 – dalje: ZV) pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava - pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjega nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva; osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije, a prema odredbi stavak 2. istog članka pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu tog Zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu tog Zakona pravo vlasništva dotadašnjega nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

 

Odredbom članka 390. stavka 1. ZV-a propisano je da se odredbe članka 360. do 365. ZV-a ne primjenjuju na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi.

 

Nadalje, prema odredbi članka 390. stavka 1. ZV-a trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile:

 

- društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća;

 

- koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i

 

- čija je vrijednost procijenjena u kapital društva, te koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapital društva.

 

Pri tom je odlučno da naprijed navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene da bi trgovačko društvo bilo vlasnik nekretnina.

 

Dakle, trgovačko društvo koje je pravni slijednik društvenog poduzeća koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala postaje vlasnik nekretnina koje su procijenjene u kapital prilikom pretvorbe vlasništva. Procjena vrijednosti nekretnina u društveni kapital nužna je pretpostavka bez koje nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva.

 

Ono što je točno za ovaj spor je da baš ta pretpostavka ovdje nije ostvarena jer tako nešto tužitelj nije dokazao (članak 219. ZPP-a).

 

Naime, predmetna nekretnina nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća Lošinjska plovidba holding, Mali Lošinj, pa kako sporna nekretnina nije unesena u društveni kapital tužitelja to ista nije ni mogla steći pravo vlasništva te nekretnine.

 

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije ni dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine jer isti nije bio pošteni posjednik. Naime, rješenjem od 1. ožujka 1973. su taksativno nabrojene nekretnine koje su bile dodijeljene predniku tužitelja na korištenje radi izgradnje turističkog naselja s autokampom, a u istom nije bila navedena predmetna nekretnina.

 

Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a usvojio tužbeni zahtjev tužitelja glavnog miješanja, budući je sukladno odredbi članka 6. ZTOGZ-a propisano da turističko zemljište u kampu čija vrijednost nije procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije vlasništvo Republike Hrvatske.

 

Nadalje, za navesti je da su stranke pravilno označene sukladno odredbi članka 198. ZPP-a pravilno označio stranke, te da tužitelj nije dokazao da su tuženici od 2. do 5. su osobe koje nisu mogle biti stranke u postupku, dok je u odnosu na tuženika 1. sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je isti na dan 15. rujna 1947. bio talijanski državljanin, da nije stekao državljanstvo tadašnje FNRJ po Ugovoru o miru s Italijom, pa da je vlasnik imovine pok. tuženika 1. Republika Hrvatska, koja je dana 18. prosinca 1954. prešla u društveno vlasništvo na temelju Sporazuma između FNRJ i Republike Italije.

 

Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je provedene dokaze cijenio po svom slobodnom uvjerenju sukladno odredbi članka 8. ZPP-a utvrđujući relevantne činjenice na kojima temelji svoju ocjenu neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, odnosno osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u tužbi glavnog miješanja, pri čemu navedeno uvjerenje prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđenje relevantnih činjenica ima pravnu i činjeničnu osnovu u sadržaju dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka zbog čega ocjena provedenih dokaza nema za posljedicu niti nepravilnost, a niti nezakonitost pobijane presude zbog čega se žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a na način kako je to obrazloženo u žalbi tužitelja mora smatrati neutemeljenim.

 

Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) pravilno obračunao troškove koji su bili neophodni za vođenje postupka.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu, te potvrditi pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

U Splitu 18. siječnja 2018.