Broj: Gž-24/18

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L.Š. iz S, OIB: …, zastupane po V.D, odvjetniku u S, protiv tuženice A.P.D iz S, OIB: … zastupane po punomoćniku A.V., odvjetniku u S, radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ps-14/17 od 23. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 19. siječnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

              I. Odbija se žalba tuženice A.P.D. kao neosnovana i potvrđuje  presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ps-14/17 od 23. listopada 2017.

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice L.Š. za naknadom parničnog troška na ime sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, ostaviti slobodnim od osoba i stvari stan na III. katu, označen br.20, u površini od 59,47 m2, koji se sastoji od dvije sobe i nusprostorija, a koji stan je položen u zgradi u S, sagrađena na čest.zem. 901/4 (kat.čest. 8240/1), poduložak: 7595 K.O. Split te isti predati u isključivi posjed tužiteljici.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.862,50  kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. listopada 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu tri postotna poena."

Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan uz obvezu na naknadu parničnih troškova tuženici, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je tuženica vlasnica stana i kao takva upisana u zemljišnim knjigama, a taj stan predstavlja jedini dom u kojem živi zajedno sa svojim sinom, unukom tužiteljice, te nema drugih nekretnina u koje bi mogla iseliti, dok je tužiteljica vlasnica više nekretnina. U identičnoj pravnoj stvari Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-3774/12 od 10. prosinca 2015. zauzeo je stajalište da je dom nepovrediv te je ukinuo presudu županijskog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Nadalje, ističe da je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog tuženica za saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka na okolnost stjecanja prava vlasništva predmetne nekretnine i upisa prava plodouživanja smatrajući kako isto nije odlučujuće za donošenje meritorne odluke, čime su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka. Naime, tužiteljica je upis prava plodouživanja stekla temeljem jednostrane izjave, a pravo plodouživanja se ne može osnovati jednostranom izjavom vlasnika poslužne stvari, već pravnim poslom zaključenim sa stjecateljem, a na koje okolnosti su predloženi navedeni dokazi, koje je sud prvog stupnja bezrazložno odbio provesti.

U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila žalbene navode tuženice ističući da tuženica u svom odgovoru na tužbu te tijekom prvostupanjskog postupka nije isticala prigovor "prava na dom", odnosno nije se pozvala na zaštitu svog doma, a na koji pravni institut se poziva sada u žalbi, slijedom čega to sada ne može biti žalbeni razlog. Bez obzira na navedeno, ne radi se o takvoj stambenoj poziciji tuženice, odnosno o takvom stjecanju predmetnog stana da bi se tuženica mogla pozvati na navedeni institut. Naime, predmetni stan tuženica je stekla ugovorom o darovanju u trenutku kada je na istome već postojalo pravo plodouživanja u korist tužiteljice pa je prema tome prilikom stjecanja predmetnog stana znala za postojanje tereta na stanu. Tuženica u predmetnom stanu boravi tek nekoliko godina, dakle, ne radi se o slučaju kada je neka osoba rođena u stanu, odnosno kada dugi niz godina koristi određeni stan kao pošteni posjednik pa se zbog nekih nepredviđenih okolnosti traži njeno iseljenje. Osim toga, pravo na dom nije apsolutno pravo, već je to pravo koje se uvijek mora staviti u srazmjer s pravom osobe koja potražuje konkretni stan pa se sud mora u konkurenciji dvaju različitih prava odlučiti kojem će pravu dati prednost, a prednost, po mišljenju tužiteljice, uvijek treba dati onom pravu koje ima uporište u zakonskim odredbama, a također sagledati predmet sa aspekta pravne sigurnosti. Predlaže da se žalba tuženice odbije kao neosnovana  potvrdi presude suda prvog stupnja. Popisuje troška sastava žalbe.

Žalba nije osnovana.

Tuženica u žalbi kada navodi da je sud prvog stupnja odbio njezine dokazne prijedloge radi utvrđivanja odlučnih činjenica, ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 220. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koju povredu sud ne vrijeđa kada odbije izvođenje nekog dokaza kao suvišnog i za to da potrebne razloge, a što je u konkretnome slučaju sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude i učinio.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga iznesenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. istoga Zakona, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi takve povrede bile počinjene pred sudom prvog stupnja.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se naloži tuženici predati joj u isključivi posjed stan koji se nalazi na trećem katu zgrade u S, izgrađene na čest. 901/4 (kat. čest. 8240/1), poduložak 7595 k.o. S, označen brojem 20, u površini od 59,47 m2, slobodan od osoba i stvari, sve pozivom na odredbe čl. 30., čl. 203. st. 1. i čl. 204. st. 1. Zakona o vlasništvu  i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZVDSP).

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je tuženica u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica predmetnog stana, da se nalazi u posjedu istoga (u istome stanuje) i odbija ga predati tužiteljici u posjed, dok je na teret stana upisano pravo doživotnog plodouživanja u korist tužiteljice u zemljišnim knjigama. Stoga, kako je pravo vlasništva tuženice na predmetnom stanu ograničeno pravom doživotnog plodouživanja tužiteljice koje je osnovano upisom u zemljišne knjige, a koje ovlašćuje tužiteljicu da se u svakom pogledu služi predmetnim stanom u skladu s njegovom namjenom, čuvajući njegovo kućanstvo, to je ista ovlaštena tražiti iseljenje tuženice i predaju u posjed predmetnog stana, sve sukladno odredbama čl. 203. st. 1. i čl. 204. st. 1. ZVDSP.

Sud prvog stupnja je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a na temelju nedvojbeno utvrđene činjenice da tužiteljica ima pravo doživotnog plodouživanja na predmetnom stanu, osnovano upisom u zemljišne knjige, pravilno sukladno navedenim zakonskim odredbama udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu.

Naime, iz odredbe čl. 204. st. 1. ZVDSP proizlazi da je plodouživatelj ovlašten da se, bez obzira na to kolike su mu potrebe, služi poslužnom stvari u skladu s njezinom namjenom, da je posjeduje kao nesamostalni posjednik te je potpuno za sebe rabi, a njegov je i čisti prihod od čiste vrijednosti te stvari, ali sve to samo u granicama očuvanja kućanstva, što uključuje i očuvanje temeljne namjene poslužne stvari, dok iz st. 3. navedene odredbe proizlazi da vlasnik poslužne stvari mora trpjeti izvršavanje plodouživateljevih ovlasti na svojoj stvari, a svoje pravo vlasništva smije izvršavati samo ako time ne vrijeđa plodouživateljevo pravo.

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi pravo plodouživatelja, ovdje tužiteljice, posjedovati cijelu predmetnu nekretninu pa kako je tuženica stanovanjem u posjedu cjelokupne nekretnine onemogućila tužiteljicu u vršenju svoga prava plodouživanja, to tužiteljica osnovano u predmetnom postupku traži zaštitu svoga prava iseljenjem tuženice kako bi na taj način došla u mogućnost koristiti predmetnu nekretninu stanovanjem u istoj.

U odnosu na žalbeni navod kojim se tuženica poziva na pravo na dom, odnosno ističe da predmetna nekretnina predstavlja jedini dom u kojem živi sa svojim sinom i u tom pravcu na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-3774/12 od 10. prosinca 2015., valja reći da se pitanje prava na poštovanje doma ne nameće automatski u svakom sporu vezano uz prisilno iseljenje, već je stranka dužna pozvati se (istaknuti) na povredu  tog prava, kako se to ukazuje u navedenoj odluci Ustavnog suda, a što tuženica tijekom postupka nije učinila niti izrijekom, a niti to proizlazi iz njezinih navoda u postupku koji bi eventualno u svojoj biti predstavljali pozivanje na pravo na dom.

Stoga, kako tuženica tek u žalbi po prvi puta ukazuje na povredu prava na dom, a čl. 352. st. 1. ZPP onemogućava iznošenje novih činjenica, kao i predlaganje novih dokaza tek u žalbi, to njezini navodi izneseni u tom pravcu u žalbenom postupku nisu uzeti u razmatranje.

Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

              Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

              Zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška na ime sastava odgovora na žalbu valjalo je odbiti kao neosnovan, budući da takva radnja nije bila nužna za vođenje postupka.

U Zadru 19. siječnja 2018.