Broj: Gž-556/16

 

  

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca F.Z., predsjednice vijeća, I.D., člana vijeća i suca izvjestitelja te Ž.Đ., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. C.¹ pok. P.-D. iz S. P., OIB:…., koga zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici u Z., protiv tuženica: 1) RH, koju zastupa O.d.o. u Z. i 2) Općine S. F. i J., koju zastupa načelnik, a ovoga punomoćnik  B. Z., odvjetnik u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi drugotuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru, poslovni broj P-3035/15 od 4. siječnja 2016., u sjednici održanoj 19. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru, poslovni broj P-3035/15 od 4. siječnja 2016., tako da se sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja M. C.¹ koji glasi:

Utvrđuje se da je tužitelj stekao valjan pravni osnov 1246/17 k.o. T. s. i. koja odgovara čest. zem. 318 k.o. T. n.i. za ½ dijela, što je tuženica ad 2. Općina S. F. i J. dužna priznati i trpjeti da se tužitelj upiše kao vlasnik za ½ dijela uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženice.

2. Nalaže se tužitelju M. C.¹ da drugotuženici Općini S. F. i J. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.571,87 (tisućupetstosedamdesetjedna kuna i osamdesetsedam lipa) u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suđeno je:

Utvrđuje se da je tužitelj stekao valjan pravni osnov 1246/17 k.o. T. s. i. koja odgovara čest. zem. 318 k.o. T. n.i. za ½ dijela, što je tuženica ad 2. Općina S. F. i J. dužna priznati i trpjeti da se tužitelj upiše kao vlasnik za ½ dijela uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženice.

Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

"Utvrđuje se da je tužba u ovom predmetu u odnosu na tuženu ad 1. Republiku povučena."

Protiv citirane presude žalbu je izjavila drugotuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je izgradio obiteljsku kuću na zemljištu koje je društveno vlasništvo, a kako je ista izgrađena bez odobrenja nadležnog tijela, tužitelj nije stekao pravo korištenja prema § 418. Općeg građanskog zakonika. Pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da se drugotuženica nije protivila gradnji jer se o tome u postupku nije ni raspravljalo, pa je nejasno na temelju čega sud izvodi ovakav zaključak. Ostaje činjenica da se izgradnjom nije mogao mijenjati vlasnički režim zemljišta jer Općina S. F. i J. nije dopustila predmetnu gradnju. Za stjecanje prava vlasništva građenjem sud nije izveo nijedan relevantan dokaz, što je imalo za posljedicu da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Što se tiče dosjelosti, na koju se tužitelj poziva, on nema nikakvu ispravu koja bi upućivala na njegovo pravo vlasništva, odnosno pravo vlasništva njegovih prednika, kao ni o posjedovanju predmetne nekretnine od početka 20-og stoljeća. Dakle, tužitelj nije dokazao osnovu stjecanja prava vlasništva koja je izvorna općenarodna imovina ili društveno vlasništvo, te nije dokazao ni savjestan posjed u predviđenom vremenu do 6. travnja 1941. Zahtijeva trošak za sastav žalbe i pristojbe.

U odgovoru na žalbu, tužitelj osporava žalbene navode drugotuženice, predlažući da se žalba odbije kao neutemeljena.

Žalba je osnovana.

Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), jer je izreka pobijane presude razumljiva, nije proturječna sama sebi ni razlozima presude, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju navodi o sadržaju isprava i zapisnika o danim iskazima i samih tih isprava i zapisnika, te se presuda može ispitati.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj žalbeni sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

Stoga žalba drugotuženice iz tog žalbenog razloga, nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva čest. zem. 1246/17 k.o. T. stare izmjere, koja odgovora čest. zem. 318 k.o. T. nove izmjere, što je drugotuženica dužna priznati i trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik za ½ dijela, uz brisanje tog prava s imena drugotuženice.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je sporna nekretnina 24. srpnja 1991. bila unutar građevinskog područja, da je vlasništvo upisano u korist Općenarodne imovine, organ upravljanja Mjesni narodni odbor T., da je prema katastarskim podacima iz 1974. godine kao posjednik upisan otac tužitelja koji je prema iskazima svjedoka 1963. godine započeo gradnju kuće, da je prednik tužitelja izgradio obiteljsku kuću na zemljištu koje je društveno vlasništvo bez odobrenja nadležnog tijela te da se drugotuženica nije protivila gradnji, iz čega zaključuje da je dopustila tužitelju gradnju.

Kako je u sudskoj praksi zauzeto pravno shvaćanje da je § 418. Općeg građanskog zakonika (Austrijski opći građanski zakonik objavljen 1. 6. 1811.; dalje OGZ), koji se primjenjuje kao pravno pravilo na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine ("Narodne novine", broj 73/91.), omogućavao stjecanje prava vlasništva građenjem na društvenom zemljištu, ako je vlasnik zemljišta tu gradnju dopustio ili se istoj nije protivio (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3214/05 od 19. ožujka 2008.), to je tužbeni zahtjev prihvaćen.

Dakle, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev na temelju pravnog pravila iz § 418. OGZ, utvrđujući da je tužiteljev otac stekao pravo vlasništva građenjem na društvenom zemljištu.

Prema pravnom pravilu iz § 418. OGZ, nasuprot, ako je tko gradio od svoje građe na tuđem zemljištu, bez znanja i protiv volje vlasnika, zgrada pripada vlasniku zemljišta. Pošteni gradilac može iskati naknadu troškova potrebnih i korisnih; a s gradiocem nepoštenim postupa se kao s onim koji bez naloga obavlja tuđe poslove. Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio gradiocu poštenomu, ne može on iskati za zemljište nego općenu cijenu.

Po ocjeni ovog žalbenog suda, sporno zemljište je bilo u režimu društvenog vlasništva i na njemu se nije moglo stjecati vlasništvo ni dosjelošću ni građenjem na društvenom zemljištu sukladno pravnom pravilu iz § 418. OGZ, koja odredba je sadržajno identična odredbi čl. 153. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15. - pročišćeni tekst; dalje ZVDSP).

S tim u vezi, na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 30. ožujka 2017. zauzeto je pravno shvaćanje da se pravo vlasništva građenjem bez pravne osnove na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu nije moglo steći ni po pravnim pravilima OGZ ni po odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 9/92. i 77/92.).

U činjeničnom supstratu tužbe tužitelj se pozvao i na odredbu čl. 368. ZVDSP, dakle da je stekao, kao vlasnik izgrađenog objekta, vlasništvo i na zemljištu.

Prema čl. 368. st. 1. ZVDSP, ako je do stupanja na snagu toga Zakona (do 1. siječnja 1997.) na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada koja je u trenutku stupanja na snagu toga Zakona u nečijem vlasništvu, ali nije upisana u zemljišnoj knjizi iako je upisano zemljište na kojem je izgrađena, vlasnik te zgrade steći će pravo vlasništva cijele nekretnine upisom postojanja zgrade na zemljišnoj čestici na kojoj je izgrađena, uz upis prava vlasništva na cijelom zemljišnoknjižnom tijelu u korist vlasnika zgrade.

U primjeni citirane odredbe čl. 368. st. 1. ZVDSP, za pravno sjedinjenje zemljišta i neupisane zgrade mora biti riječ o trajnoj zgradi koja je izgrađena u skladu sa zakonom, tj. na temelju akta nadležnog tijela kojim se graditelju daje građevinsko zemljište radi izgradnje, a ako nema toga akta, može se raditi i o naknadnoj legalizaciji pravomoćnim rješenjem nadležnoga tijela, pod pretpostavkama i u postupku iz čl. 84. do 90. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", broj 44/88. – pročišćeni tekst, 16/90. i 53/90.) - (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-548/1999-2 od 14. siječnja 2003. i Županijski sud u Zadru u presudi broj Gž-2291/14-2 od 21. listopada 2014.), ili joj zakonodavac priznaje legalitet jer je izgrađena prije 15. veljače 1968. (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-450/10-2 od 4. prosinca 2013.).

Kako se u konkretnom slučaju radi o izgradnji građevinskog objekta bez pravne osnove na građevinskom zemljištu u režimu društvenog vlasništva te kako nije naknadno proveden postupak legalizacije objekta, to tužiteljev otac P. C. pok. J. nije mogao steći pravo vlasništva na tom zemljištu i na njega se ne može primijeniti odredba čl. 368. st. 1. ZVDSP.

S obzirom da je kuću na predmetnoj čestici bespravno izgradio tužiteljev otac, koji je evidentiran kao posjednik sporne nekretnine od 1975. godine, a prije toga je posjednik bila Šumarija B., te za kojega tužitelj tvrdi da je obiteljsku kuću izgradio još prije 1968. godine, za koju tvrdnju nije priložio dokaz u vidu upravnog rješenja, dakle bez odobrenja od strane vlasnika zemljišta, što znači da nije bio nositelj prava korištenja zemljišta u društvenom vlasništvu, to ne dolazi ni do primjene odredbe čl. 368. st. 3. ZVDSP, budući da ne postoji ovršna odluka vlasti kojom je radi izgradnje zgrade dodijeljeno pravo korištenja njegovom nositelju s rješenjem o oduzimanju građevinskog zemljišta iz posjeda prijašnjeg vlasnika ili korisnika i o davanju tog zemljišta na korištenje s ugovorom o međusobnim pravima i obvezama sklopljenim u skladu s uvjetima iz tog rješenja, te obavijesti nadležnog katastarskog tijela da je na građevinskoj čestici izgrađena zgrada.

Kako tužiteljev otac nije mogao steći pravo vlasništva sporne nekretnine građenjem, jer se radi o zemljištu koje je bilo u režimu društvenog vlasništva, na koje osnove se tužitelj poziva u činjeničnom supstratu tužbe, niti je stekao to pravo sjedinjenjem zemljišta i neupisane zgrade (čl. 368. st. 1. i 3. ZVDSP), a nije dokazana ni dosjelost do 6. travnja 1941. u smislu § 1472. OGZ, to je prvostupanjski sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo, te pravilnom primjenom citiranih materijalnopravnih odredaba tužbeni zahtjev treba odbiti.

Osim toga, daljnja činjenična teza tužitelja je da je valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine za ½ dijela stekao darovanjem i to na temelju Ugovora o darovanju od 16. listopada 1985. kojim je Pere Colić pok. Jose darovao svojim sinovima (tužitelju M. C.¹ i njegovom bratu M. C.²) na jednake dijelove predmetnu nekretninu s izgrađenim objektom.

              Prema čl. 36. st. 1. ZVDSP, ako više osoba ima neku stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva te stvari, sve su one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji im pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi. 

              Dakle, elementi suvlasništva su nepodijeljena stvar, više vlasnika, određeni suvlasnički dijelovi i pravo na suposjed suvlasnika razmjerno veličini suvlasničkog dijela.

              Ako bi tužitelj bio vlasnik točno određenog dijela nekretnine, kako to tvrdi u postupku, i to onog dijela koji je na skici izmjere od 15. siječnja 2014. označen likom, žutom bojom i slovima A-B-C-D-A, kuća i dvorište površine 437 m2, tada ne bi mogao ujedno biti suvlasnik određenog realnog dijela nepodijeljene nekretnine jer je suvlasništvo pravo vlasništva više osoba na istoj fizički nepodijeljenoj stvari, po dijelovima koji su alikvotno (idealno) određeni.

              Suvlasništvo, dakle, postoji kada više osoba ima neku stvar u svom vlasništvu tako da svakoj pripada dio toga prava vlasništva računski određen prema cijelom pravu vlasništva na stvari. Dijelovi prava vlasništva koji pripadaju suvlasnicima su njihovi suvlasnički dijelovi.

              Prema tome, ako je neka osoba vlasnik točno određenog dijela nekretnine, tada je očito da ne može biti (su)vlasnik idealnog dijela, jer mu je na ime njegovog idealnog dijela pripao realni, točno određeni dio pa suvlasništvo na cijeloj nekretnini više ne postoji.

              Dakle, s obzirom da tužitelj tvrdi da ima pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva označenog realnog dijela predmetne nekretnine, to je i iz toga razloga neosnovan (deklaratorni) tužbeni zahtjev na utvrđenje da je stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje suvlasništva predmetne nekretnine za ½ dijela.

              Daljnja posljedica toga zaključka je da je neosnovan i kondemnatorni zahtjev (trpljenje uknjižbe prava suvlasništva za ½ dijela u zemljišnim knjigama, uz istovremeno brisanje toga prava s imena drugotuženice).

              Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, tj. odlučiti kao u toč. 1. izreke ove presude.

              S obzirom da je prvostupanjska presuda preinačena trebalo je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka.

              Drugotuženici, koja je uspjela u sporu, na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP pripadaju troškovi postupka, koji se sastoje od 93,75 bodova za sastav žalbe (Tbr. 10. toč. 1. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), tj. 937,50 kn koji uvećani za PDV od 25 % i plaćenu pristojbu žalbe od 400,00 kn, daju parnični trošak drugotuženice u iznosu do 1.571,87 kn.

              Stoga je o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u toč. 2. izreke ove presude.

              Prvostupanjsko rješenje, kojim je utvrđeno da je tužba u odnosu na prvotuženicu povučena, nije pobijano žalbom i ostaje neizmijenjeno.

 

U Zadru 19. siječnja 2018.