Broj: Gž-477/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Franki Zenić, u pravnoj stvari tužiteljice L. S. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnicima - odvjetnicima iz O. društva B. & P. iz Z., protiv tuženika E. B. iz Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku A. Z., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-1813/08-62 od 28. prosinca 2016., 23. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika E. B. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-1813/08-62 od 28. prosinca 2016. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici L. S. iznos od 48.810,62 kune sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 23.313,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Nalaže se tuženiku E. B. iz Z., da isplati tužiteljici L. S. iz Z., iznos od 48.810,62 kune (četrdeset osam tisuća osamsto deset kuna i šezdeset dvije lipe) sa zateznim kamatama tekućim od 25. studenog 2003. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, kao i nadoknaditi joj prouzročeni parnični trošak u iznosu od 23.313,00 kuna sa zateznim kamatama od 28. prosinca 2016. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.573,00 kune odbija se kao neosnovan."

 

Protiv citirane presude u dosuđujućem dijelu žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjske presude odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP) jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati, budući sud prvog stupnja pogrešno navodi da tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor promašene pasivne legitimacije iz razloga što nije upisan kao vlasnik. Odgovara istini da je tuženik istakao taj prigovor iz razloga jer je tužiteljica vodila pregovore sa prijašnjim vlasnicima B. i M. R. i od njih dobila suglasnost za izvođenje, a tuženik ni na koji način nije sudjelovao u tim pregovorima. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da su izvedeni radovi za koje tužiteljica traži isplatu bili nužni, zbog čega primjenjuje odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO) koje govore o poslovodstvu bez naloga. Ne spori da bi ti radovi bili nužni, ali smatra da nisu bili hitni, što potvrđuje i vještak u svom nalazu i mišljenju kada ističe da je prilikom utvrđenja nužnosti radova primijenio Uredbu o održavanju zgrada ("Narodne novine", broj 64/97) u kojoj je u čl. 6. navedeno što se smatra nužnim popravcima, a čl. 5. propisuje što se smatra hitnim radovima, pa je na takav način sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje. Činjenicu da predmetni radovi nisu bili hitni i da su trpjeli odgodu potvrđuje iskaz svjedoka M. L. V., budući je ista više od dvije godine živjela sa svojim malodobnim djetetom u potkrovlju kuće koji je procurio i vlažio što dovodi do zaključka da se nije radilo o hitnim radovima koji nisu trpjeli odgodu. Tužiteljica je po njenom iskazu istu obavijestila o namjeri sanacije krova početkom 2003., a kako su radovi počeli nakon više mjeseci nameće se zaključak da nisu bili hitni. Čak i sam vještak na raspravi održanoj 30. studenog 2016. iskazuje da ne može dovoljno precizno reći koliki je bio obim curenja i da li je vremenski termin od jedan do tri mjeseca bio dovoljno dug da se pričeka sa rekonstrukcijom ili su prodori vode bili takvi da se to moralo učiniti najhitnije moguće. Isti također navodi da je sanacija bila nužna ali ne i hitna. Napominje da iz pozitivnih propisa slijedi da nužni radovi istovremeno nisu i hitni radovi, odnosno nisu istovremeno radovi koji ne trpe odgodu, a što je u konkretnome slučaj. Glavna razlika između nužnih i hitnih popravaka je u tome što se potreba za obavljanjem hitnih popravaka javlja iznenada, a potrebno je brzo obaviti popravak, dok kod nužnih popravaka ne postoji tolika hitnost a niti potrebna brzina. Prema tome, tužiteljica nije imala suglasnost tuženika kao suvlasnika, pa je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da ako jedan od suglasnika bez suglasnosti drugih, poduzme izvođenje nužnih radova na sanaciji krovišta zgrade da se na taj slučaj primjenjuju pravila poslovodstva bez naloga. Također prigovara odluci o troškovima postupka.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 48.810,62 kune sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime troška sanacije krovišta koji radovi su bili nužni i hitni da bi se spriječila daljnja šteta.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice sud prvog stupnja je isti prihvatio, jer je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o nužnim popravcima za uporabu zgrade te da tužiteljica opravdano od tuženika potražuje naknadu tih troškova razmjerno njegovom suvlasničkom udjelu od 47,54 dijela što upravo predstavlja utuženi iznos prema čl. 220. i čl. 223. st. 1. ZOO, koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 33/05, 41/08, 63/08 i 125/11).

Pred sudom prvog stupnja utvrđeno je slijedeće:

- među strankama nije sporno da je tužiteljica uknjižena kao vlasnik posebnog dijela nekretnine opisane kao 1. etaža 24.73/100 dijela nekretnine opisane kao stan na prvom katu oznake 4 NKP 174,8 čm u nacrtu označeno crvenom bojom te 2. etaže 27.73/100 dijela nekretnine opisane kao stan u potkrovlju oznake 5 NKP 196,0 čm u nacrtu označeno zelenom bojom koji se nalaze u obiteljskoj stambenoj zgradi i dvorištu na Pantovčaku br. 158, sagrađenoj na zk.č.br. 8595/14 upisanoj u zk.ul.br. 20112 k.o. G. Z., poduložak 1 i 2, dok je kao fiducijarni vlasnik posebnog dijela nekretnine i to 3. etaže 4.47/100 dijelova nekretnine opisane kao spremište u podrumu oznake 1 NKP 31,6 čm u nacrtu označeno plavom bojom, 4. etaže 18.34/100 dijelova nekretnine opisane kao vinski podrum oznake 2 NKP 129,6 čm u nacrtu označeno plavom bojom te 5. etaže 24.73/100 dijelova nekretnine opisane kao stan u prizemlju oznake 3 NKP 174,8 čm u nacrtu označenog žutom bojom nalaze u obiteljskoj stambenoj zgradi i dvorištu na Pantovčaku br. 158, sagrađenoj na zk.č.br. 8595/14 upisanoj u zk.ul.br. 20112 k.o. G. Z., poduložak 3, 4 i 5 upisana H. banka C. d.d., temeljem Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva broj 10089-03 od 7. travnja 2003. javnobilježnički solemniziranog po javnom bilježniku D. S. iz Z., pod poslovnim brojem Ou-647/2003 od 7. travnja 2003. Prijenos prava vlasništva izvršen je radi osiguranja novčane tražbine sa imena i vlasništva B. R. i M. R., Z..

- uvidom u Ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je zaključen između B. R. i M. R. kao prodavatelja i tuženog E. B. kao kupca utvrđeno je da su prodavatelji prodali a kupac kupio upravo etažne dijelove nekretnine upisane u zk.ul.br. 20112 k.o. G. Z. poduložak 3, 4 i 5 i to 3. etažu 4.47/100, 4. etažu 18.34/100 i 5. etažu 24.73/100 dijela zk.č.br. 8595/14. Kupoprodajni ugovor zaključen je 4. travnja 2003. na kojem su potpisi prodavatelja ovjereni kod javnog bilježnika N. D. u Z. br. Ov-1017/03. Predmetnim ugovorom stranke su se suglasile da će dio kupoprodajne cijene prodavateljima biti plaćen iz kredita ostvarenog kod H. bank C. d.d., a dijelom u gotovini istovremeno sa isplatom kredita, a najkasnije do 1. svibnja 2003. što je ugovoreno i kao krajnji datum predaje predmetne nekretnine tuženiku u posjed. Ugovor sadrži tabularnu izjavu kojom prodavatelji dozvoljavaju kupcu da se temeljem tog ugovora i potvrde o isplaćenoj kupoprodajnoj cijeni u cijelosti ovjerene kod javnog bilježnika bez svakog daljnjeg pitanja ili privole prodavatelja upiše kao vlasnik na predmetnoj nekretnini.

- uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva br. 10089-03 od 7. travnja 2003. proizlazi da je zaključen između H. bank C. d.d. Z. te tuženog E. B. kao korisnika kredita, A. B., F. M. i A. B., svi iz Z. kao sudužnika te B. i M. R. kao fiducijarnih dužnika temeljem kojeg ugovora i sporazuma je H. bank C. d.d. Z. uknjižena kao fiducijarni vlasnik na predmetnim nekretninama do otplate kredita.

- stalni sudski vještak za graditeljstvo i procjenu nekretnina Ž. Ž. dipl.ing.građ. u svom nalazu od 18. veljače 2016. naveo je, a prema stanju zatečenom prilikom očevida 6. ožujka 2015., da nekretnina koja je predmet spora u naravi predstavlja samostojeću stambenu zgradu sa dva stana koja se sastoji od podruma, prizemlja, kata i potkrovlja. Prilikom očevida je utvrđeno da je pokrov izveden utorenim crijepom, da su postavljeni snjegobrani i stepenice za pristup dimnjaku. Limarija, opšavi, dimnjačka kapa i žljebovi za odvod oborinske vode su izvedi od pocinčanog lima. Tuženik je suvlasnik u 47/54 dijela kao vlasnik posebnih dijelova stambene zgrade i to podruma i stana u prizemlju, dok je tužiteljica suvlasnik u 52,46 dijela i to stanova na 1. katu i u potkrovlju. Što se tiče stanja prije izvođenja radova utvrdio je da su prvi projekti stambene zgrade datirani 1926. i prilog su projektu "adaptacija tavana u stan" izrađenom od strane tvrtke GEI iz Zagreba za koju je izdana građevinska dozvola od 28. listopada 1977. Prema tehničkom opisu navedenog projekta stoji da je krovište drveno, dok je pokrov dijagonalni eternit. Pregledom fotodokumentacije za koju stranke navode da prikazuje stanje prije sanacije 2003., vidljiva su na pročeljima djelomična oštećenja krovnog vijenca, otpadanje i ljuštenje završnog sloja žbuke nastalo djelovanjem vlage, odnosno dotrajalog okapnog lima te ljuštenje žbuke i mrlje od vlage na dimnjaku. Pokrov od eternita po sebi ima mrlje od dotrajalosti, a unutar krovišta vidljive su mrlje na daščanoj oplati i krovnim drvenim rovovima od prokišnjavanja i vlage. Sudski vještak je pregledom priloženih računa utvrdio da se isti, osim u manjem dijelu odnose na materijale i radove za pokrivanje krova, uređenje dimnjaka, limarije, snjegobrana i gromobrana te je izvršio korekcije predmetnih računa prema stanju utvrđenom prilikom očevida i podataka iz dokumentacije koja prileži spisu te zaključio da vrijednost radova koje je tužiteljica izvela za sanaciju krova 2003. iznosi 102.672,73 kune. Mišljenja je da radovi koje je izvela tužiteljica, budući da se radi o popravcima koji su izvedeni radi istrošenosti zgrade, starosti, djelovanja atmosferilija i dr., a koji su naročito važni kako se u stanovitom razdoblju ne bi dogodile poteškoće koje bi ugrozile život stanara ili prolaznika te kako bi zgrada mogla biti u funkciji i u budućem razdoblju bez većih oštećenja, spadaju u vrstu nužnih popravaka za uporabu zgrade budući da su se istima sanirali dijelovi zgrade koji utječu na očuvanje temeljnih zahtjeva za građevinu.

-  Budući je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, vještak je kod istog ostao u cijelosti ponovivši da je iz dokumentacije priložene spisu vidljivo da je krovni pokrov prije sanacije bio izveden ravnim eternit pločama koji na fotografijama izgleda dotrajao, a na fotografijama unutrašnjosti krovišta vidljive su vodene mrlje na daščanoj oplati, rogovima i drugim dijelovima drvene konstrukcije iz čega je zaključio da je pokrov bio u takvom stanju da je dolazilo do curenja oborinskih voda unutar prostora zgrade, a time i do oštećenja nosive konstrukcije krovišta. Budući da se to radi o bitnim zahvatima za građevinu, a to je zaštita od vlage i prodora oborina kao i zaštita stabilnosti konstrukcije smatra da su radovi na sanaciji krovišta bili nužni, neophodni i da ih je trebalo izvesti u čim kraćem roku. Pri tome je pojasnio da šteta na krovištu nije nastala kao posljedica nekog iznenadnog događaja, ali se radilo o oštećenjima većeg obima te je sanacija cijelog krovišta bila nužna.

- Sud prvog stupnja je cijenio da prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan budući da je tuženik vlasnikom nekretnine postao temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenog sa ranijim suvlasnicima B. i M. R. 4. travnja 2003., dok je u zemljišnim knjigama upisana zabilježba prijenosa prava vlasništva na ime H. bank C. d.d. radi osiguranja novčane tražbine temeljem Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva br. 10089-03 od 7. travnja 2003. što znači da se radi o fiducijarnom prijenosu prava vlasništva u svrhu osiguranja novčane tražbine banke prema tuženiku. Radi se o specifičnoj vrsti pravnoga posla gdje osiguranje tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini (fiducijarno osiguranje) ne dovodi na strani vjerovnika do stjecanja svih onih ovlaštenja koje ima drugi vlasnik nekretnine, u ovom slučaju tuženik. Fiducijarni vlasnik u pravilu nekretninu ne koristi i nema je u neposrednom posjedu. Upravo suprotno, tuženik je u skladu sa odredbom čl. 10.1.1. točka 5. i točka 7. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva od 7. travnja 2003. dužan snositi sve izdatke vezane uz korištenje, uredno održavanje kao i nužne popravke i to kako nekretnina u posebnom vlasništvu tuženika tako i s njima povezanog zemljišta zajedničkih dijelova zgrade.

- uvidom u račune za sanaciju krovišta utvrđeno je da datiraju od 16. travnja 2003. pa do 28. lipnja 2003. S obzirom da je tuženik Kupoprodajni ugovor radi kupnje predmetne nekretnine od bivših suvlasnika zaključio 4. travnja 2003., znači da je tužiteljica sa radovima na sanaciji krova započela prije nego što je tuženik postao vlasnik nekretnine.

Odredbom čl. 39. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZV), suvlasnik koji obavlja veće popravke na zajedničkoj stvari bez pristanka ostalih suvlasnika tretira se kao poslovođa bez naloga glede suvlasničkih dijelova drugih suvlasnika. U tom slučaju ima prema drugim suglasnicima isto pravo kao i poslovođa bez naloga, a to znači pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova razmjerno suvlasničkom dijelu (čl. 223. ZOO). Ako jedan od suvlasnika bez suglasnosti drugih poduzme izvođenje nužnih radova na sanaciji krovišta zgrade, kao što je to ovdje slučaj, na taj se slučaj primjenjuju pravila o poslovodstvu bez naloga što znači da tužiteljici pripada pravo na naknadu svih nužnih i korisnih izdataka učinjenih radi sanacije krovišta s obzirom da takvi radovi nisu trpjeli odgađanje jer je zgradi u suvlasništvu već nastala ili prijetila šteta. To proizlazi kako i iz iskaza svjedoka M. L. V. i S. H. koji su opisali da je nekretnina bila u lošem stanju, da je krov prokišnjavao na više mjesta jer su eternit ploče kojima je krov bio pokriven bile dotrajale i napukle, a oštećeni su bili oluci oko krova te dimnjak, tako i iz nalaza sudskoga vještaka Ž. Ž. dipl.ing.građ. od 18. veljače 2016., kojeg je sud prihvatio u cijelosti jer je izrađen u skladu sa pravilima struke te valjano obrazložen. Također je povjerovao iskazima svjedoka i to S. H. koji je kao majstor bio angažiran na popravku krova pa ima neposredna saznanja o relevantnim činjenicama kao i M. L. V. koja je u periodu neposredno prije izvršene sanacije krova stanovala u stanu u potkrovlju kao podstanar, a što proizlazi i iz sadržaja Ugovora o najmu stana od 12. svibnja 2001. te poreznog rješenja kojim je tužiteljici utvrđen mjesečni predujam poreza na dohodak od imovine za izdavanje u najam stambenog prostora u Z., od 1. siječnja 2002.

S obzirom da je nalazom sudskoga vještaka utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o nužnim popravcima za uporabu zgrade čije poduzimanje nije trpjelo odgodu te da je trošak svih izvedenih radova na sanaciji krova koji spadaju u vrstu nužnih popravaka za uporabu zgrade iznosio 102.672,73 kune, sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljica opravdano od tuženika potražuje naknadu tih troškova razmjerno njegovom suvlasničkom udjelu u zajedničkoj stvari od 47,54 dijela što iznosi 48.810,62 kune (čl. 220. i 223. st. 1. ZOO u svezi sa čl. 39. st. 2. ZV).

Suprotno žalbenim navodima tuženika ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja temeljem čl. 375. st. 5. ZPP.

Ne bi bilo sporno između stranaka da tužiteljica kao suvlasnica od tuženika kao suvlasnika zgrade u kojoj stanuju i to tužiteljica kao vlasnica stana koji se nalazi na prvom katu i potkrovlju, a tuženik kao vlasnik stana koji se nalazi u prizemlju i podrumu, potražuje iznos od 48.810,62 kune budući je vlastitim sredstvima izvršila radove na sanaciji krova koji su bili nužni i hitni da bi se spriječilo daljnje propadanje nekretnine. Sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u visini u kojoj odgovara udjelu tuženika u zajedničkoj stvari od 47,54 dijela s pozivom na čl. 39. ZV u svezi čl. 223. ZOO koji regulira pitanje poslovodstva bez naloga. Naime, sud prvog stupnja prihvaća iskaze stranaka te zaključuje da dogovor između istih nije postignut u pogledu sanacije krova, ali propušta cijeniti iskaz tužiteljice iz kojega slijedi da je ona o radovima obavijestila tadašnje vlasnike odnosno suvlasnike nekretnine B. i M. R., koji su naknadno 4. travnja 2003. spornu nekretninu prodali tuženiku te da su isti kao suvlasnici dali suglasnost za sanaciju krova, a iz iskaza svjedoka M. L. V. slijedi da je ista boravila u stanu u potkrovlju dvije godine i da je njezin stan bio izložen vlazi i prokišnjavanju zbog lošeg stanja krovišta.

Tuženik u bitnome prigovara da navedeni radovi su doista bili nužni ali da nisu bili hitni zbog čega tužiteljica nije trebala niti smjela izvršiti te radove bez njegove suglasnosti.

Sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je tuženik doista dužan naknaditi tužiteljici dio troškova jer čl. 39. ZV propisano da ukoliko suvlasnik koji obavlja veće popravke na zajedničkoj stvari bez pristanka ostalih suvlasnika tretira se kao poslovođa bez naloga glede suvlasničkih dijelova drugih suvlasnika. u tom slučaju ima prema drugim suvlasnicima isto pravo kao i poslovođa bez naloga, a to znači pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova razmjerno suvlasničkom dijelu (čl. 233. ZOO). Dakle, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ako jedan od suvlasnika bez suglasnosti drugih poduzme izvođenje nužnih radova na sanaciji krovišta zgrade, a što je u konkretnome slučaj što znači da tužiteljici pripada pravo na naknadu svih nužnih i korisnih izdataka učinjenih radi sanacije krovišta s obzirom da takvi radovi nisu trpjeli odgađanje jer je zgradi u suvlasništvu već nastala ili prijetila šteta. Navedeno slijedi iz iskaza svjedoka M. L. V. i S. H. koji su opisali da je nekretnina bila u lošem stanju, da je krov prokišnjavao na više mjesta jer su eternit ploče kojima je krov bilo pokriven bile do kraja i napukle, a oštećeni su bili i oluci oko krova te dimnjak, a iz nalaz vještaka dipl. ing. Ž. Ž. slijedi da pregledom fotodokumentacije koja prikazuje stanje prije sanacije 2003., vidljiva su na pročeljima djelomična oštećenja krovnog vijenca, otpadanje i ljuštenje završnog sloja žbuke nastalog djelovanjem vlage, odnosno dotrajalo okapnog lima te ljuštenje žbuke i mrlje od vlage na dimnjaku, pokrov od eternita po sebi ima mrlje od dotrajalosti, a unutar krovišta vidljive su mrlje na daščanoj otplati i krovnim drvenim rovovima od prokišnjavanja i vlage. Vještak je pregledom priloženih računa utvrdio da se isti, osim u manjem dijelu odnose na materijale i radove za pokrivanje krova, uređenje dimnjaka, limarije, snjegobrana i gromobrana i izvršio korekciju prema stanju utvrđenom prilikom očevida te zaključio da vrijednost radova koje je tužiteljica izvela za sanaciju krova 2003., iznosi 102.672,73 kune. Također je mišljenja da su radovi važni kako su u stanovitom razdoblju ne bi dogodile poteškoće koje bi ugrozile život stanara ili prolaznika te kako bi zgrada mogla biti u funkciji i u budućem razdoblju bez većih oštećenja te da spadaju u vrstu nužnih popravaka za uporabu zgrade budući da su se istima sanirali dijelovi zgrade koji utječu na očuvanje temeljnih zahtjeva za građevinu.

Dakle, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, a posebno imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka nesporno je utvrđeno da se radi o nužnim popravcima u kojima tuženik treba participirati sukladno njegovom suvlasničkom udjelu.

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu.

U ostalom nepobijanom dijelu, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

U Zadru 23. siječnja 2018.