Broj: Gž-3080/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Mirjani Macuri, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. iz R., zastupane po punomoćnici V. Ž., odvjetnici iz R., protiv tuženika: 1) Grada N. iz N.,  i 2) S. T., vlasnika građevinsko-prijevozničke djelatnosti iz N., Č. III/1, zastupanih po punomoćnicima-odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ž. i p. iz Z., zbog smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-388/14 od 19. rujna 2014., dana 25. siječnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e

             

1. Odbija se djelomično žalba tužiteljice M. V. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-388/14 od 19. rujna 2014. pod toč. I izreke te pod toč. II izreke u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka u iznosu od 7.282,00 kn.

2. Uvažava se djelomično žalba tužiteljice te se djelomično preinačuje rješenje istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-388/14 od 19. rujna 2014.  pod toč. II izreke u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka preko iznosa od 7.282,00 kn do iznosa od 10.782,00 kn, odnosno za iznos od 3.500,00 kn, tako da se u tom dijelu zahtjev tuženika pod 1) Grada N. i 2) S. T., vlasnika građevinsko-prijevozničke djelatnosti iz N. za nadoknadu troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

 

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova žalbe kao i zahtjev tuženika pod 1) i 2) za nadoknadu troškova odgovora na žalbu tužiteljice.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

              «I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da su prvotuženik Grad N., N., Z. OIB: … i četvrtotuženik S. T., vl. Građevinsko prijevoznička djelatnost N., . OIB: …, prilikom izvođenja radova gradnje "brze ceste" u N., u ispred kućnog broja … bez građevinske dozvole i protivno službenom znaku "zatvoreno gradilište" postavljenom od strane građevinske inspekcije, samovoljno smetali posjed tužiteljice M. V., sada iz N., OIB: …, u njenom posljednjem mirnom posjedu nekretnine u njezinom vlasništvu označen kao kč.br. 952/168, upisane u zk. ul. 1378 k.o. N. – I, time što su u razdoblju od 05. do 10. srpnja 2008. godine samovlasno premjestili vozilo RI …, u vlasništvu tužiteljice, koje je bilo parkirano na njezinoj nekretnini kč. br. 952/168, pred ulazom u dvorište i to spec. Vozilom "pauk" na odlagalište uslužno prijevozničkog i uslužnog obrta "C.", srušili suhozid na istoj nekretnini te nasipali i asfaltirali cestu uzurpirajući tako jugozapadni dio označene nekretnine na štetu tužiteljice u dužini od 21,65 m i širini od 1,50 do 5 m, na skici izmjere sudskog očevida stalnog sudskog vještaka geodetske struke I. M., ing. geod. označeno točkama C-B1-D-K-J-I-H-G-F-C i žutom bojom, a zbog nastale visinske razlike od cca 80 cm potpuno onemogućili tužiteljici ulazak vozilom u dvorište i prouzročili prekomjerno slijevanje oborinskih voda u dvorište, uslijed čega prijeti predvidiva opasnost prodiranja vode u kuću, uz nenadoknadivu štetu, pa su tuženici dužni uspostaviti ranije posjedovno stanje kako je bilo u času smetanja, predajom posjeda nekretnine tužiteljici označeno točkama C-B1-D-K-J-I-H-G-F-C i to u roku od 24 sata, a ujedno im se zabranjuje svako takvo i slično smetanje ubuduće."

              II Nalaže se tužiteljici da tuženicima ad/1 i 4 naknadi parnični trošak u iznosu od 10.782,00 kn, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.»

              Protiv gornjeg rješenja žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer joj na ročištu za objavu dana 19. rujna 2014. nije uručio ovjereni prijepis rješenja već samo zapisnik, a što je protivno odredbi čl. 335. st. 8. Zakona o parničnom postupku. Takvim postupanjem suda nije joj kao stranci osigurana jednakost pred zakonom zajamčena Ustavom te joj je povrijeđeno i ustavno pravo da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama. Također navodi da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje kako su tuženici počinili smetanje posljednjeg mirnog posjeda tužiteljice, da je suhozid srušen, da je predmetni dio nekretnine nasut i asfaltiran, ali da nije moguće uspostaviti prijašnje posjedovno stanje na način kakvo je bilo prije smetanja, s tim da za navedeni zaključak o nemogućnosti uspostavljanja prijašnjeg posjedovnog stanja ne daje nikakve valjane razloge, a niti u pobijanom rješenju obrazlaže razloge na temelju kojih je odbio tužbeni zahtjev. Navedeno rješenje je utemeljeno na pogrešnim zaključcima o činjenicama koje su u postupku utvrđene, štoviše na očiglednom „revidiranjuˮ tih činjenica od strane istog suda u ponovljenom postupku, što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava, istodobno i do povrede postupovnih odredaba, tj. povrede ustavnog prava zajamčenog odredbom čl. 29. st. 1. Ustava. Pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda da je posjed vraćen jer je očito u nastavku postupka sud zanemario utvrđenja iz postupka koji se vodio pod poslovnim brojem P-4702/09, a koja su detaljno navedena u obrazloženju rješenja pod istim poslovnim brojem od 20. rujna 2010., kao i uputu drugostupanjskog suda u ukidnom rješenju poslovni broj Gž-945/11. Također da je pogrešan i stav da se tužbenim zahtjevom traži povrat automobila budući je premještanje istog opisano samo kao način smetanja, a nesporno je da je (tužiteljica) vozilo preuzela, te da ne traži njegov povrat. Isto se odnosi i na opis posljedica smetanja posjeda, odnosno prekomjerno slijevanje oborinskih voda u dvorište. U obrazloženju pobijanog rješenja prvostupanjski sud pogrešno navodi sadržaj njenog iskaza danog na ročištu održanom dana 10. lipnja 2010. budući je isti izdvojen iz konteksta njenog cijelog iskaza. Navedeni iskaz odnosi se samo na dio nekretnine ispred ulaza u dvorište, a koji inače još uvijek nije u njezinom posjedu već na njemu može samo parkirati auto kao što to može bilo koja treća osoba s obzirom na činjenicu da je taj dio njene nekretnine, a nakon izvršenog smetanja posjeda, asfaltirani produžetak ceste pa, iako može na tom dijelu ući u dvorište, posjed joj nije vraćen. Ističe da se smisao sudske zaštite posjeda sastoji i u vraćanju posjeda, uspostavi posjedovnog stanja kakvo je bilo prije te zabrani smetanje posjeda ubuduće. U konkretnom slučaju, u bitnome da nije došlo do prestanka smetanja posjeda pa da se stoga ne može govoriti ni o prestanku potrebe za pružanje posjedovne zaštite zbog takvog smetanja. Osim toga, smetanje posjeda i nadalje traje zbog visinske razlike nastale nasipavanjem ceste i zabetoniranim odvodom oborinskih voda. Ove odlučne činjenice potvrdio je i sam vještak, kako u svom pisanom nalazu i mišljenju tako i u svom iskazu na ročištu. Zbog navedenih nedostatka obrazloženja razloga, ne može se otkloniti sumnja da je pobijano rješenje rezultat arbitrarnog i samovoljnog tumačenja i primjene mjerodavnog prava. Na kraju navodi i to da je tuženicima dosuđen trošak vještačenja u iznosu od 3.500,00 kn iako ga je ona podmirila a ne tuženici. Predlaže da se pobijano rješenje preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev i obveže tuženike da joj nadoknade parnični trošak uvećano za troškove žalbe.

              U odgovoru na žalbu tuženici su osporili osnovanost žalbenih navoda tužiteljice ističući da je nedvojbeno da je ista prisustvovala ročištu za objavu pobijanog rješenja i tom prilikom imala pravo preuzeti ovjereni prijepis istog, kao što je to učinio i njihov punomoćnik. Prvostupanjski sud da je iznio jasne i obrazložene razloge zbog čega smatra da tužiteljica ne može ostvariti posjedovnu zaštitu. Također navode da tužbenom zahtjevu uređenom na ročištu 11. lipnja 2014. sud nije mogao niti udovoljiti jer ponovno nije uređen. Osim toga, tužiteljica je navedenim tužbenim zahtjevom odstupila od prvotno postavljenog na način da je proširila tužbeni zahtjev izvan ranije postavljenog, a čemu su se (tuženici) protivili i za koji dio je nastupila prekluzija. Predlažu da se odbije žalba tužiteljice i potvrdi pobijano rješenje te naloži istoj da im naknadi trošak sastava odgovora na žalbu i pristojbe na istu.

              Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

              Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je izveo parnične radnje i raspravio sporna pitanja na koje je upozorio ovaj drugostupanjski sud u rješenju poslovni broj Gž-945/11 pa stoga pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1 u svezi čl. 377. st. 2. i čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje ZPP), na koju tužiteljica (sadržajno) ukazuje u žalbi.

Što se tiče žalbenih navoda tužiteljice da joj sud na ročištu za objavu od 19. rujna 2014. nije uručio ovjereni prijepis rješenja čime da je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, budući je postupio protivno odredbi čl. 355. st. 8. ZPP, istaći je da navedeno postupanje prvostupanjskog suda nema značenje niti jedne apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. istog Zakona, a niti takva povreda postupovne odredbe može utjecati na donošenje pravilne i zakonite odluke, pa zato nema značenje ni relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 381. ZPP.

U vezi s tim valja još kazati da je pisani otpravak pobijanog rješenja dostavljen punomoćnici tužiteljice nakon održanog ročišta za objavu, budući ista za razliku od punomoćnika tuženika nije pristupila na ročište već tužiteljica osobno, pa prema tome, u okolnostima konkretnog slučaja ne radi se o postupanju suda koje bi u konačnici rezultiralo štetnom posljedicom za tužiteljicu, a time niti značenje povrede ustavnog prava na koju se ista poziva u žalbi.

Međutim, pred sudom prvog stupnja počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. u svezi čl. 381. ZPP, na koju tužiteljica također ukazuje u žalbi, jer pobijano rješenje nema razloga o svim odlučnim činjenicama.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužiteljice za pružanjem posjedovne zaštite.

Iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-4702/09 od 20. rujna 2010. odlučeno o tužbenom zahtjevu tužiteljice u odnosu na  tuženike: 1) Grad N., 2) H. d.o.o., V., 3) S. – C. d.o.o., S. i 4) S. T., vlasnika građevinsko prijevozničke djelatnosti iz Novalje. Međutim, rješenjem ovog Županijskog suda  poslovi broj Gž-945/11 ukinuto je navedeno prvostupanjsko rješenje u odnosu na tuženike pod 1) Grada N. i 4) S. T., vlasnika građevinsko prijevozničke djelatnosti iz N. i u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovan postupka, dok je isto rješenje suda prvog stupnja u odnosu na ostale tuženike postalo pravomoćno. Stoga je u ponovljenom postupku trebalo odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice u odnosu na tuženika pod 1) Grada N.i tuženika pod 4), sada tuženika pod 2) S.T., vlasnika građevinsko prijevozničke djelatnosti iz N. (dalje tuženici pod 1) i 2)).

Dakle, u ovoj fazi postupka predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za pružanjem posjedovne zaštite u odnosu na tuženike pod 1) i 2) u svezi utuženih radnji poduzetih u razdoblju od 5. do 10. srpnja 2008. pobliže navedenih u tužbenom zahtjevu.

Prvostupanjski sud je, na temelju izlaganja stranaka i izvedenih dokaza, utvrdio da sporni dio kč. br. 952/168 k.o. N. - I, na skici izmjere sudskog očevida vještaka I. M. od 14. siječnja 2009. (dalje: skica očevida) označen točkama C-B1-D-K-J-I-H-G-F-C i žutom bojom prije utuženog čina smetanja posjeda nije u naravi činio javnu površinu već je bio u posljednjem mirnom posjedu tužiteljice. Također je utvrđeno da su tuženici pod 1) i 2) počinili smetanje navedenog posjeda tužiteljice. Nadalje, utvrđeno je da je sporni dio nekretnine kč. br. 952/168 nasut i asfaltiran te porušen suhozid, međutim da se ne može uspostaviti prijašnje posjedovno stanje na način kako je bilo prije smetanja pa da se stoga ne može ni zabraniti daljnje uznemiravanje, a deklaratorni se dio zahtjeva ne može prihvatiti jer je posjedovna zaštita kondemnatorne naravi. Još je utvrđeno da je tužiteljica preuzela svoj automobil, da joj je omogućen ulazak u dvorište i vraćen posjed pa da je stoga i u navedenom dijelu ostao samo deklaratorni dio tužbenog zahtjeva koji se ne može prihvatiti.

Nadalje, prvostupanjski sud ocjenjuje da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva u kojem tužiteljica opisuje da su joj tuženici pod 1) i 2) prouzročili „slijevanje oborinskih voda u dvorište uz predvidivu opasnost prodiranja vode u kuću, uz nenadoknadivu štetuˮ, budući da se radi o elementima o kojima se niti ne raspravlja u posjedovnoj parnici pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

Pravilno je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda utvrdio da dio kč. br. 952/168 k. o. N. – I označen točkama C-B1-D-K-J-I-H-G-F-C i žutom bojom nije u naravi činio javnu površinu već ga je prije utuženog čina smetanja posjeda koristila isključivo tužiteljica, dakle, bila je posljednji mirni posjednik istog, a što proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka Z. J. i I. V., koje iskaze je prvostupanjski sud s razlogom i osnovano prihvatio. Navedene iskaze potkrjepljuju i u spisu priložene fotografije kao i katastarska evidencija prema kojoj je navedena nekretnina evidentirana kao kuća i dvorište.

Nadalje, prema rezultatima raspravljanja proizlazi da je prilikom izvođenja radova gradnje prometnice u naselju G. srušen suhozid na dijelu kč. br. 952/168 k.o. N. – I, te je nasuta i asfaltirana cesta, a dio sporne površine je nasut ali ne i asfaltiran.

U svezi navedenih radova tužiteljica traži pružanje posjedovne zaštite tvrdeći da se radi o samovlasnom smetanju njenog posjeda.

Prema odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novineˮ, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17 – ispravak, dalje ZV),  posjednik kojem je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štiti putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. Prema st. 2. istog članka sud pruža zaštitu posjeda u posebnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.

Sukladno odredbi čl. 441. ZPP, raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, te je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

U konkretnom slučaju, prilikom izvođenja radova gradnje prometnice u naselju G. srušen je suhozid na dijelu nekretnine tužiteljice kč. br. 952/168 k.o. N. – I,  nasuta je i asfaltirana cesta, a dio sporne površine je nasut ali ne i asfaltiran. Investitor je bio Grad N., ovdje tuženik pod 1), no isti nije imao suglasnost i odobrenje tužiteljice za izvođenje radova na njezinom posjedu, a niti je ishodio rješenje o izvlaštenju za sporno zemljište kao ni rješenje o stupanju u posjed prije pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju. Stoga se u konkretnom slučaju radi o samovlasnom smetanju posjeda od strane tuženika pod 1), kao investitora te tuženika pod 2), kao izvođača radova, a čije su radnje poduzete u korist investitora koji se od istih nije ogradio, pa su oba tuženika, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, pasivno legitimirana u ovom postupku, pri čemu se ističe da utuženi čin smetanja nije dopušten zakonom niti se temelji na zakonu.

Iz spisa predmeta također proizlazi da je tužiteljica u izvorno postavljenom tužbenom zahtjevu navela da joj je nasipanjem i asfaltiranjem ceste uzurpiran jugozapadni dio predmetne nekretnine u širini od 1,5 do 5,00 metara. Takav tužbeni zahtjev je prihvaćen rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-4702/09, međutim, u ukidnom drugostupanjskom rješenju od 20. veljače 2014. između ostalog ukazano je da navedeni dio zemljišta za koji tužiteljica tvrdi da joj je utuženim radnjama oduzet nije dovoljno konkretiziran pa da je stoga potrebno istu pozvati da uredi tužbu tako da u tužbenom zahtjevu na odgovarajući način točno odredi dio zemljišta za koji tvrdi da je bio u njenom posjedu, a utuženim radnjama smetanja posjeda je oduzet.

U ponovljenom postupka tužiteljica je tužbenim zahtjevom postavljenim na ročištu održanom 2014. godine zatražila da se utvrdi da joj je uzurpiran jugozapadni dio nekretnine u širini od 1,50 do 5,00 metara označen na skici očevida točkama C-B1-D-K-J-I-H-G-F-C i žutom bojom te je zatražila predaju u posjed tog dijela nekretnine kao i zabranu svakog takvog i sličnog smetanja ubuduće. Međutim, tuženici pod 1) i 2) su prigovorili da je tužiteljica navedenim tužbenim zahtjevom odstupila od prvotnog zahtjeva i s tim u vezi istakli prigovor prekluzije, tj. prestanka prava na posjedovnu zaštitu (na što ukazuju i u odgovoru na žalbu).

Prema odredbi čl. 21. st. 3. ZV pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastalog smetanja. Radi se, dakle, o prekluzivnom roku, a na prekluzivni rok sud pazi i po službenoj dužnosti jer protekom tog roka gasi se samo subjektivno pravo na zaštitu posjeda.

Sukladno iznesenom, u konkretnom je slučaju pravo odlučna činjenica je li predmetna tužba podnesena unutar prekluzivnog roka, no pobijano rješenje o toj odlučnoj činjenici nema razloga pa je na taj način u pogledu odluke o glavnoj stvari pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. u svezi čl. 381. istog Zakona. Međutim, bitne činjenice za ocjenu je li tužba podnesena unutra prekluzivnog roka, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, moguće je utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu (čl. 373.a st. 1. u svezi čl. 381. ZPP).

Naime, kad se tužbeni zahtjev postavljen 2014. godine dovede u vezu sa skicom očevida proizlazi da širina između krajnjih točaka sporne površine (C-F odnosno B1-D-K) ne iznosi 1,5 m već od točke C do točke F iznosi 2,15 m, a od točke B1-D 2,00 m, odnosno od točke B1-D-K i više od 2,15 m, a u skici očevida glede površine označene točkama C-F-G-D-B1-C (radi se o užem dijelu sporne površine) ni u kojem dijelu nije navedena širina 1,50 m, a niti manja od 1,50 m (za dio označen točkama G-D-K-I-J-H-G navedena širina koja je veća od 3,00 m).

Kod takvog stanja stvari proizlazi da jugozapadni dio nekretnine u širini od 1,50 do 5,00 metara i onaj označen na skici očevida točkama C-B1-D-K-J-I-H-G-F-C i žutom bojom nisu u cijelosti podudarni, pa kako tužiteljica u tužbenom zahtjevu iz 2014. godine nije označila gdje bi se na spornom dijelu označenom slovima C-F-G-D-B1-C (koji ima oblik nepravilnog trapeza) radilo o širini od samo 1,50 m, ista nije dokazala za koji bi dio zemljišta označen slovima C-F-G-D-B1-C glede utuženih radnji poduzetih u razdoblju od 5. do 10. srpnja 2008. tužba bila podnesena unutar prekluzivnog roka iz čl. 21. st. 3. ZV pa je stoga je iz ovih razloga trebalo tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na taj dio sporne površine odbiti kao neosnovan.

Glede istog dijela sporne površine uzgred se napominje da je tužiteljica na ročištu održanom 26. kolovoza 2014., a nakon što su tuženici pod 1) i 2) ustvrdili da joj je posjed vraćen, navela da istaknuta tvrdnja nije točna jer je „ ...na tom dijelu asfaltirani dio ceste, a što je utvrđeno i očevidom na licu mjesta…ˮ. Kako iz zapisnika s očevida i priloženih fotografija proizlazi da površina označena točkama C-F-G-D-B1-C nije u cijelosti asfaltirana, odnosno da dio nekretnine tužiteljice od njenog ogradnog betonskog zida F-G pa prema rubniku ceste - dio označen na skici točkama C-F-G te od točke G do kraja rubnika ceste, nije asfaltiran to ostaje za zaključiti da je taj dio zemljišta u posjedu tužiteljice na što su tuženici pod 1) i 2) ukazivali pred sudom prvog stupnja, a i sada ponavljaju u odgovoru na žalbu.

Što se, pak, tiče dijela kč. br. 952/168 k. o. N. – I označenog slovima D-K-J-I-H-G-D za koji je tužba pravovremeno podnesena i za koji je utvrđeno da je počinjeno smetanje posjeda, tužbenim zahtjevom se traži uspostava ranijeg posjedovnog stanja predajom tog dijela predmetne nekretnine u posjed tužiteljici, ali ne i uklanjanjem asfalta i nasipa, kao ni vraćanjem automobila (kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud). Pri tome se ističe da na navedenom dijelu zemljišta nije postojao suhozid.

Kad se stranački iskaz tužiteljice dan na ročištu 10. lipnja 2010., u dijelu gdje navodi da je „betonski dio“ koristila oduvijek za parking i ulaz u dvorište, da ga i sada za to koristi te da taj dio osim nje ne koristi nitko pa joj nije onemogućen ulazak u dvorište, dovede u vezu sa priloženim fotografijama na listu spisa 100 i 101 proizlazi da se iskaz tužiteljice odnosi na dio sporne površine na skici očevida označeno slovima D-K-J-I-H-G-D.

Budući da iz spisa proizlazi da navedeni dio kč. br. 952/168 k. o. N. – I  nije ni prije izvođenja utuženih radova bio ograđen, da je predstavljao prostor ispred ulaza u tužiteljičino dvorište na koji je dolazila s puta na pomorskom dobru, a koji dio je samo ona koristila za parkiranje vozila i ulaz u svoje dvorište, te kako je sama tužiteljica iskazala da navedeni sporni dio nekretnine i sada koristi za to (parking i ulaz u dvorište) i da ga osim nje ne koristi nitko, proizlazi da tužiteljica neutemeljeno traži predaju navedenog dijela nekretnine u posjed pa je i u tom dijelu neosnovan tužbeni zahtjev iste.

Iz spisa predmeta također slijedi da su radovi nasipavanja i asfaltiranja navedenog dijela kč. br. 952/168 k. o. N. – I završeni. Kad se tome doda da tužiteljica tužbenim zahtjevom nije zatražila uspostavu ranijeg posjedovnog stanja u svezi izvršenih radova (uklanjanje asfalta i nasipa), proizlazi da se takvo ili slično smetanje ne može ponoviti, pa prema tome, nema mjesta ni zabrani ubuduće svakog takvog ili sličnog smetanja posjeda pa je tužbeni zahtjev i u dijelu kojim se traži zabrana takvog ili sličnog smetanja ubuduće neosnovan.

Kako tužba zbog smetanja posjeda nije tužba na utvrđenje, nego kondemnatorna tužba, sam deklaratorni zahtjev nije moguće samostalno prihvatiti pa je stoga i deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice neosnovan.

Konačno, što se tiče dijela tužbenog zahtjeva u kojem se kao čin smetanja navodi prekomjerno slijevanje oborinskih voda u dvorište, uz predvidivu opasnost prodiranja vode u kuću, uz nenadoknadivu štetu, navesti je da o pitanju radi li se o prekomjernom slijevanju oborinskih voda odnosno nenadoknadivoj šteti može se i treba odlučivati u parnici radi naknade štete, a ne u parnici zbog smetanja posjeda kako to proizlazi iz odredbe čl. 441. ZPP i na što pravilno ukazuje prvostupanjski sud pa je tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na zatraženu zaštitu u svezi navedenog neosnovan.

Pri tome se tek uzgred napominje da tužiteljica tužbenim zahtjevom nije tražila uklanjanje visinske razlike nastale nasipavanjem ceste i zabetoniranim odvodom oborinskih voda, premda tvrdi da joj je zbog navedenog prouzročeno prekomjerno slijevanje oborinskih voda. Dakle, tužiteljica nije zahtijevala uspostavu posjedovnog stanja kakvo je bilo prije utuženog čina smetanja posjeda u svezi izvršenih radova.

Što se tiče odluke o troškovima postupka, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP) kada je tuženicima pod 1) i 2) obistinio trošak za zastupanje na ročištima po punomoćniku iz reda odvjetnika te trošak sastava žalbe od 13. prosinca 2010., uvećano za PDV u ukupnom iznosu od 7.282,00 kn. Međutim, pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je tuženicima pod 1) i 2) dosudio trošak vještačenja u iznosu od 3.500,00 kn jer je, kako to proizlazi iz dokaza na listu spisa 57A, tužiteljica, a ne tuženici predujmila trošak vještačenja po vještaku mjerniku – geodetu I. M.

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP u svezi čl. 373.a st. 1. i čl. 381. istog Zakona djelomično odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i djelomično potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja, tj. odlučiti kao pod toč. 1. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

Također je trebalo po odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP djelomično uvažiti žalbu tužiteljice i djelomično preinačiti pobijano rješenje, tj. odlučiti kao pod toč. 2. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

Imajući u vidu da tužiteljica nije uspjela sa žalbom u pogledu glavne stvari te da joj u svezi dijela žalbe s kojim je u odnosu na odluku o troškovima postupka uspjela nisu nastali nikakvi posebni troškovi, trebalo je odbiti zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova žalbe.

 

Također je valjao odbiti i zahtjev tuženika pod 1) i 2) za nadoknadu troškova sastava odgovora na žalbu jer ta procesna radnja nije bila potrebna za vođenje ovog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP). 

 

Stoga je o troškovima žalbenog postupka odlučeno kao pod toč. 3. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

Zadar, 25. siječnja 2018.