Broj: Gž-782/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od Igora Delina, kao predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Željka Đerđa, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M.K. (prije R.) iz Z., OIB …, zastupane po punomoćnici N.R., odvjetnici u OD S i R u Z, protiv tuženika B.T. iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćnici M.T., supruzi, radi izmjene ugovora, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4280/08 od 20. travnja 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 2. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice M.K. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4280/08 od 20. travnja 2017.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbacuje se žalba tuženika B.T. izjavljena protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4280/08 od 20. travnja 2017., kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

              I Nalaže se tuženiku B.T. iz Z, OIB: …, u roku od 15 dana sklopiti s tužiteljicom M.K. iz Z, ugovor i to Dodatak Kupoprodajnom ugovoru od 19. prosinca 2003. godine sljedećeg sadržaja:

B.T. iz Z, OIB: …, kao prodavatelj

i

M.K. iz Z, OIB: …., kao kupac

sklapaju sljedeći

Dodatak Kupoprodajnom ugovoru od 19.12.2003. godine

 

   Članak 1.

Ugovorne strane suglasno utvrđuju da su 19. prosinca 2003. godine sklopile Kupoprodajni ugovor na kojem je potpis prodavatelja ovjeren od javnog bilježnika Z.F. iz Z, broj: OV-255/2004, a 29. kolovoza 2004. godine Aneks 1 kupoprodajnom ugovoru od 19.12.2003. godine na kojem je potpis prodavatelja ovjeren od javnog bilježnika D.A. iz Z, kojima prodavatelj prodaje a kupac kupuje trosobni stan na drugom katu s tavanom, koji se nalazi u stambenoj zgradi s tri stana na k.č.br. 2357/8, k.o. K a koji se sastoji od terase, stubišta, hodnika kupaonice, kuhinje, dnevnog boravka, hodnika i dvije sobe, ukupne neto površine 94,53 m2 na adresi u Z.

Članak 2.

Ovim Dodatkom predmetnom Kupoprodajnom ugovoru od 19. prosinca 2003. godine, ugovorne strane precizno određuju nekretninu koju je temeljem Kupoprodajnog ugovora od 19. prosinca 2003. godine prodavatelj prodao, a kupac kupio, odnosno koja ima pripasti u vlasništvo kupca:

- 3447/10000 dijela k.č.br. 2357/8, u naravi kuća br. 39D i dvorište Horvatova ul., ukupne površine 367 m2, upisane u zk.ul. 13302, k.o. K.

 

Članak 3.

Potpisom ovoga Dodatka Kupoprodajnom ugovoru od 19. prosinca 2003. godine, prodavatelj ovlašćuje Kupca da bez ikakve daljnje dozvole ili odobrenja ishodi u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Novom Zagrebu upis uknjižbe prava vlasništva na nekretnini iz čl. 2. ovog Dodatka na svoje ime u cijelosti.

u suprotnom taj će dodatak kupoprodajnom ugovoru od 19.12.2003. zamijeniti ova presuda.

II Nalaže se tuženiku B.T. u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici M.K. trošak ovoga postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena."

 

Protiv citirane presude žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se udovolji tužbenom zahtjevu tužiteljice uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška tužiteljici zajedno sa troškom sastava žalbe koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je predmetnu tužbu podnijela iz razloga jer tuženik nije ispunio i svoju obvezu etažiranja predmetne nekretnine te je ujedno pokazao namjeru da to neće ni učiniti, jer se ne slaže sa načinom izrade etažnog elaborata, a zbog čega joj je onemogućeno upisati pravo vlasništva kupljene nekretnine u zemljišnim knjigama. Sud prvog stupnja pogrešno utvrđuje da namjera ugovornih strana predmetnog kupoprodajnog ugovora u vezi spornog zemljišta nije bila definirana od strane tužiteljice, već samo od tuženika postavljanjem uvjeta oko kupnje zemljišta tražeći da se iz ugovora izostavi zemljište, a sa kojim uvjetom da se tužiteljica suglasila potpisujući sporni kupoprodajni ugovor. Naime, iz izjave tužiteljice, kao i svjedoka M.R. jasno proizlazi da  se nije odrekla prava na zemljište na kojem se nalazi zgrada, odnosno stan tužiteljice, već je laički pristala na odredbu ugovora kojim je naznačeno da se kupoprodaja ne odnosi na zemljište. U trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora predmeta nekretnina sastojala se od kuće i dvorišta površine 661 m2, a tuženik je nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora sa tužiteljicom na temelju parcelacijskog elaborata odvojio dio zemljišta koji nije bio predmete kupoprodaje i to u površini od 294 m2 te taj dio zemljišta darovnim ugovorom prenio na svoju suprugu, slijedom čega je tužiteljica bila uvjerena kako će imati pravo na zemljište na kojem se nalazi zgrada u kojoj živi, jer je životno neuvjerljivo da bi pristala na kupovinu stana u zgradi čije zemljište ne bi smjela koristiti, posebno uzimajući u obzir da se u njen stan ne može pristupiti bez prolaska kroz zemljište na kojem se zgrada nalazi. Prvostupanjski sud nije cijenio niti jedan od dokaza koje je tužiteljica dostavila vezano za parcelaciju predmetne čestice i smanjenje njene površine. Netočno navodi kako je svjedok M.R. u svom iskazu priznao da su on i tužiteljica pristali da se zemljište isključi iz kupoprodaje, budući da je isti na ročištu od 6. ožujka 2017. izričito izjavio da je njegova namjera, kao i namjera tužiteljice, bila kupiti stan sa dvorištem gdje bi se mogla igrati njihova djeca. Međutim, sve i da je postojala namjera tuženika prodati samo stan, a ne i zemljište na kojem se zgrada nalazi, isti nije mogao prodati nekretnine suprotno načelu jedinstvenosti nekretnine, jer bi takav kupoprodajni ugovor bio u izričitoj suprotnosti prisilnim propisima, odnosno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Od dana stupanja toga Zakona pravni poslovi koji su suprotno načelu jedinstvenosti nekretnine ne proizvode pravne učinke te svaka ugovorna strana, a i treći u čijoj koristi je ugovor sklopljen, ima pravo zahtijevati pravednu izmjenu ugovora kojim bi se taj nedostatak uklonio. Jedini način na koji je tužiteljica mogla upisati pravo vlasništva je da se odredi idealni dio predmetne nekretnine i to putem građevinskog vještačenja u postupku, jer ista nikako ne može sama takav idealni dio nekretnine odrediti. Sud prvog stupnja ne objašnjava zašto smatra da naknadno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice ne bi bio zahtjev za pravednu izmjenu ugovora, čime ostaje nejasno temeljem kojih činjenica i kojih razloga je donio odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva  i time u potpunosti ignorira svrhu čl. 366. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Izračunom idealnog dijela po ovlaštenom građevinskom vještaku otklanja se nedostatak kupoprodajnog ugovora, kao i njegov Aneks, jer se istim, s obzirom na stečeno pravo vlasništva stana, određuje idealni suvlasnički dio tužiteljice u odnosu na cijelu nekretninu, dakle, i u odnosu na zemljište, koje navedenim ugovorima nezakonito nije obuhvaćeno. Tek utvrđivanjem suvlasničkog dijela cijele nekretnine koji ima pripasti tužiteljici, tužiteljica je aktivno legitimirana zahtijevati i provesti postupka etažiranja, zajedno s ostalim suvlasnicima predmetne nekretnine. Ističe da u prvostupanjskoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku.

Protiv citirane presude u dijelu koji se odnosi na stajalište suda prvog stupnja da su predmetni kupoprodajni ugovor i Aneks istoga suprotni načelu jedinstvenosti nekretnine, kao i na dio obrazloženja koji se odnosi na tuženikovu izjavu o opozivu prava korištenja parkirnog mjesta, jer ista nije predmet tužbenog zahtjeva, žalbu je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se dio pobijanog obrazloženja presude preinači, usvoji zahtjev tuženika o opozivu prava korištenja parkirnog mjesta tužiteljici, podredno da se predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje na okolnost opoziva prava korištenja parkirnog mjesta tužiteljici od strane tuženika. U žalbi  ističe da čl. 366. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima na koji se poziva sud prvog stupnja nema apsolutno nikakve veze sa predmetnom pravnom stvari, s obzirom da je tužiteljica kupila stan u stambenoj zgradi koja nikada nije bila društveno vlasništvo, već je od samog početka imala svog privatnog vlasnika. Sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima osnovna je svrha etažiranja ishođenje vlasničkog lista za poseban dio nekretnine u kojem će biti  jasno izraženo o kojem se posebnom dijelu radi, poštujući pri tome slobodno izraženu volju kako prodavatelja, tako i kupca nekretnine. Ne etažira se zgrada, već se etažira nekretnina, a može li mali stan ili druga mala samostalna uporabna cjelina imati veliku okućnicu ili veliki stan imati samo pristup zgradi ovisi o volji suvlasnika (prodavatelja i kupca), ali ta činjenica nepobitno utječe na veličinu suvlasničkog dijela. Jedinstvo nekretnine postoji jer je uz stan, koji je kupila tužiteljica, njoj pripao i dio zemljišta ispod stambene zgrade koji je trajno povezan sa zgradom, kao i dio pristupnog puta do stubišta zgrade, što je u skladu  s odredbama čl. 9. i čl. 366. Zakona o vlasništvu i drugim stvarima pravima. Zemljište oko zgrade (okućnica, odnosno dvorište) nije bilo predmetom prodaje. Prema tome, sud prvog stupnja je netočno u pobijanom dijelu obrazloženja presude naveo da je predmetni kupoprodajni ugovor suprotan jedinstvu nekretnine. Smatra da su ugovor o kupoprodaji i Aneks istoga valjani pravni poslovi sposobni proizvoditi pravne učinke, prikladni za zemljišnoknjižni prijenos, uz provedbu etažnog elaborata sačinjenog od strane vještakinje T.H. Što se tiče opoziva korištenja parkirnog mjesta smatra da je sud prvog stupnja trebao odlučiti i o tome, jer je na glavnoj raspravi održanoj 22. prosinca 2016. u svom iskazu tražio da mu tužiteljica vrati parkirno mjesto koje joj je dao na korištenje, a koji dio iskaza nije ušao u zapisnik. Na glavnoj raspravi od 6. ožujka 2017. u spis je dostavio Izjavu o opozivu prava korištenja parkirnog mjesta tužiteljici od 21. listopada 2010., a o navedenom opozivu sud prvog stupnja uopće nije odlučio. Istina je da nije podnio pisani zahtjev za povrat prava korištenja parkirnog mjesta, ali je to zatražio usmeno na glavnoj raspravi i podnio navedenu izjavu o opozivu.

U odgovoru na žalbu tužiteljice tuženik je osporio žalbene navode ističući da je žalba napisana na temelju neistina, da je kontradiktorna sa dokazima provedenim u samom postupku te na temelju insinuacija kako same tužiteljice, tako i njenih odvjetnika. Navodi da tužiteljica zlonamjerno insinuira da tuženik nikada nije ispunio niti namjeravao ispuniti svoju ugovornu obvezu provedbe postupka etažiranja, budući da je tuženik odmah po izradi etažnog elaborata od strane sudske vještakinje T.H., dipl. arh., isti dostavio tadašnjem odvjetniku tužiteljice, samoj tužiteljici i ostalim vlasnicima posebnih dijelova u predmetnoj stambenoj zgradi, te su o istom elaboratu svi zajedno raspravljali. Da bi se etažni  elaborat uopće mogao provesti u zemljišnim knjigama mora biti prethodno potvrđen od nadležnog tijela ili tu potvrdu može zamijeniti uporabna dozvola, kako je to određeno u čl. 73. toč. 3. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Prije podizanja tužbe od strane tužiteljice za predmetnu zgradu se nije mogla dobiti uporabna dozvola, budući da je vlasnik stana na prvom katu u svom stanu srušio dio nosivog zida i poremetio statiku cijele zgrade i bespravno je zatvorio i terasu na prvom katu, a čime etažni elaborat nije identičan sa građevinskom dozvolom. Tužiteljica potpuno neosnovano navodi da je jedini način na koji se može upisati u zemljišne knjige njeno pravo vlasništvo taj da sud odredi idealni dio na cijeloj prvobitno tuženikovoj imovini upisanoj u zk. ul. 2357/8 k.o. K. Da je takvo stajalište tužiteljice neosnovano i protupravno potvrđuje i odluka Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1088/05 od 29. kolovoza 2005. Tuženik je bio jedini vlasnik cijele svoje nekretnine, a nakon što je u prosincu 2002. prodao dio svog vlasništva, proizlazi da je već tada faktički u stvarnosti podijelio svoju nekretninu na posebne dijelove (etažno vlasništvo), iako ono nije provedeno u zemljišnim knjigama pa prema tome tužiteljica ne može biti suvlasnica cijele nekretnine već može biti etažnom vlasnicom posebnog dijela nekretnine, a što je točno utvrdio i sud prvog stupnja pobijanom presudom. Tužiteljica neistinito tvrdi da je pregovore oko kupoprodaje vodio njen tadašnji suprug M.R. te da ona nema potpuna saznanja u vezi svih dogovorenih detalja oko kupoprodaje. Svjedok R je jasno iskazao da je zajednička namjera tužiteljice i tuženika bila kupnja stana sa nesmetanim prilazom (pristupna staza) te mogućnošću korištenja dvorišta i tako je to točno opisano u etažnome elaboratu koji je sačinila sudska vještakinja T.H. Što se tiče elaboriranja tužiteljice i njenih  odvjetnika o jedinstvu nekretnine, a koja nemaju nikakvo pravno uporište, ponavlja svoje stajalište koje je iznio u svojoj žalbi na presudu na tu okolnost.

Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika nedopuštena.

Pobijanom presudom sud prvog stupnja u cijelosti je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice pa je, dakle, tuženik u cijelosti uspio u sporu.

Prema odredbi čl. 358. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) propisano je da je žalba nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koja se odrekla ili je odustala od žalbe, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravog interesa za podnošenje žalbe.

Pravnog interesa za podnošenje žalbe nema stranka koja je u cijelosti uspjela u sporu, u konkretnom slučaju tuženik, slijedom čega je temeljem čl. 367. u vezi čl. 358. st. 3. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U odnosu na navode tuženika prema kojima sud prvog stupnja nije odlučio o opozivu prava korištenja parkirnog mjesta tužiteljici za istaći je da tuženik u tom pravcu nije postavio tužbeni zahtjev da bi se onda eventualno takva žalba mogla smatrati prijedlogom za donošenje dopunske presude.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi određeno ukazuje tužiteljica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

 

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku sa njom sklopiti dodatak kupoprodajnom ugovoru od 19. prosinca 2003. kojim precizno određuju nekretninu koju je temeljem navedenog kupoprodajnog ugovora tužiteljica kupila, a tuženik prodao, budući da sklopljenim kupoprodajnim ugovorom, kojim je od tuženika kupila trosoban stan na drugom katu s tavanom koji se nalazi u stambenoj građevini s tri stana izgrađenoj na zemljištu oznake čest. br. 2357/8 k.o. K je navedeno da se ugovor ne odnosi na kupoprodaju zemljišta, koji tekst je ponovljen i u Aneksu 1 istoga a što je protivno načelu jedinstva nekretnine i što joj daje pravo da na temelju odredbe čl. 366. st. 4. Zakona o vlasništvu  i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZVDSP) zahtjeva pravednu izmjenu ugovora kako bi se naznačeni nedostatak otklonio.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je doista u kupoprodajnom ugovoru od 19. prosinca 2003. i njegovom Aneksu 1 od 29. kolovoza 2004. određeno naznačeno da se ugovor ne odnosi na kupoprodaju zemljišta, s tim da navedena činjenica niti između stranaka nije sporna, te zaključuje da zajednička namjera ugovornih strana predmetnog kupoprodajnog ugovora u vezi spornog zemljišta od strane tužiteljice nije bila određeno definirana tako da se ima smatrati da ju je konkretno definirao sam tuženik postavljajući uvjete oko kupnje zemljišta, tražeći da se iz ugovora kao predmet kupnje izostavi zemljište, pri tome ne sporeći pravo tužiteljici na kupnju prilaza spornom objektu i zemljišta ispod njega, s kojim uvjetom se tužiteljica usuglasila potpisujući kupoprodajni ugovor i njegov Aneks 1. Stoga da je takav kupoprodajni ugovor suprotan načelu jedinstvenosti nekretnine iz čl. 366. u vezi čl. 9. st. 1. ZVDSP, slijedom čega tužiteljici pripada pravo po odredbi čl. 366. st. 4. istoga Zakona zahtijevati pravednu izmjenu ugovora kojim bi se taj nedostatak otklonio.

Međutim, kako tužiteljica postavljenim tužbenim zahtjevom traži sklapanje dodatka ugovoru koji sam po sebi više ne predstavlja samo definiranje obveze iz ranijeg ugovora u vezi spornog zemljišta, već se zahtjeva nešto posve drugo, a u situaciji kada se tuženik usprotivio sklapanju takvog dodatka sud prvog stupnja da nije imao ovlasti naložiti mu, odnosno prisiliti ga na sklapanje istoga, to je u cijelosti odbio postavljeni tužbeni zahtjev.

Odredbom čl. 366. st. 1. ZVDSP propisano je da od dana stupanja na snagu tog Zakona, u Republici Hrvatskoj vrijedi načelo pravne jedinstvenosti određeno čl. 9. toga Zakona, ako posebnim zakonom nije što drugo uređeno, s tim da prema st. 3. istoga članka od dana stupanja na snagu toga Zakona pravni poslovi koji su suprotno načelu jedinstvenosti nekretnine ne proizvode pravne učinke.

Prema odredbi čl. 9. st. 1. ZVDSP pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje; ali kad je više zemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo), koje je kao takvo jedna nekretnina, dok je st. 3. istoga članka propisano što je na površini zemlje, iznad ili ispod nje izgrađeno a namijenjeno je da tamo trajno ostane, ili je u nekretninu ugrađeno, njoj dograđeno, na njoj nadograđeno ili bilo kako drukčije s njom trajno spojeno, dio je te nekretnine sve dok se od nje ne odvoji.

U smislu odredbe čl. 366. st. 4. ZVDSP kada dvostrano ili jednostrano obvezni ugovor ne proizvodi pravne učinke zbog suprotnosti načelu jedinstvenosti nekretnine, svaka ugovorna strana, a i treći u čiju je korist ugovor sklopljen ima pravo zahtijevati pravednu izmjenu ugovora kojom bi se taj nedostatak uklonio.

Primjena načela jedinstva nekretnine (između ostalog) znači da je pretpostavka valjanog sklapanja pravnih poslova u vezi s određenom nekretninom prethodna formalna uspostava tog načela. Dakle, izvanknjižno vlasništvo treba pretvoriti u knjižno, različita vlasništva na zemljištu i zgradi u jedinstveno vlasništvo, etažno po prijašnjem režimu u etažno utemeljeno na suvlasničkom dijelu na cijeloj nekretnini itd.

U konkretnom slučaju pravilno sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, zaključuje da je kupoprodajni ugovor od 19. prosinca 2003. i njegov Aneksu 1 od 29. kolovoza 2004. suprotan načelu jedinstvenosti nekretnine iz čl. 366. u vezi čl. 9. st. 1. ZVDSP te da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev za sklapanje dodatka kupoprodajnom ugovoru od 19. prosinca 2003. koji nije u skladu s odredbom čl. 366. st. 4. ZVDSP, odnosno kojim bi zahtijevala  pravednu izmjenu ugovora kojom bi se nedostatak iz kupoprodajnog ugovora uklonio.

Naime, postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica zahtijeva da se naloži tuženiku sklapanje dodatka predmetnog ugovora o kupoprodaji do čega može doći tek kada ugovorne strane postignu suglasnost u tom pravcu, što ovdje nije slučaj jer se tuženik sklapanju dodatka protivi. Naime, u smislu čl. 376. u vezi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08) ugovorom o kupoprodaji ugovorne strane izrazom vlastite volje zajedno osnivaju i sadržajno određuju određeni pravni odnos pri čemu su slobodni u tome hoće li ili neće sklopiti ugovor, s kim će ga sklopiti, hoće li ga kasnije mijenjati, te po svojoj volji određuju sadržaj, uvjete i oblik ugovora, osim u iznimnim situacijama određenim zakonom, što nije slučaj u predmetnoj pravnoj stvari, kako to pravilno ocjenjuje sud prvog stupnja.

Dakle, kako tužiteljica u konkretnoj pravnoj situaciji ima pravo zahtijevati pravednu izmjenu ugovora radi uklanjanja njegovog nedostatka, a s obzirom da je isti suprotan načelu jedinstvenosti nekretnine, a podnesenom tužbom takvo što ne zahtjeva, odnosno ne postavlja zahtjev za pravednu izmjenu ugovora zbog povrede načela pravne jedinstvenosti nekretnine, već zahtjeva da se tuženiku naloži sklapanje dodatka ugovoru, na koju radnju ga sud nije ovlašten prisiliti, s obzirom da sklapanje ugovora predstavlja slobodnu volju i dispoziciju stranaka, to je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

 

U Zadru 2. veljače 2018.