Broj: Gž-8010/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, kao predsjednika vijeća, Dubravke Burcar, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ksenije Jakovčević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. N. /OIB: …/ iz Z., …, kojeg zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika-protutužitelja Grada Z. /OIB: …/ iz Z., …, kojeg zastupa generalna punomoćnica L. N., odvjetnica u Z.., radi poništenja, utvrđenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tužitelja-protutuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4315/12-20 od 17. lipnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja-protutuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4315/12-20 od 17. lipnja 2015.

             

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom odlučeno je:

             

              "I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

                  "I Poništava se Rješenje Skupštine općine Novi Z. broj: UP/I-05/1-1-2279/3-81 od 15.06.1981. godine i  nalaže se Zemljišno knjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu brisanje upisanog prava vlasništva tuženika – protutužitelja Grada Z. na nekretnini upisanoj u zemljišnoj knjizi Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk.ul.br. 13854 k.o. Z. otok, zk.čest.br. 1589/1 u naravi O. S., površine 1297 hvati ili 4667 m2 i uspostava prijašnjeg zemljišno knjižnog stanja.

                  II Utvrđuje se da je tužitelj I. N. dosjelošću stekao vlasništvo zk.čest.br. 1589/1 u naravi O. S., površine 1297 hvati odnosno 4667 m2, upisane u zk.ul.br. 13854 k.o. Z. otok u zemljišnoj knjizi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, te se nalaže tuženiku Gradu Z. trpjeti uknjižbu tužiteljeva prava vlasništva na zk.čest.br. 1589/1 u naravi O. S., površine 1297 hvati odnosno 4667 m2, upisane u zk.ul.br. 13854 k.o. Z. otok u zemljišnoj knjizi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kao i naknaditi parnični troška tužitelju, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.".

 

              II Nalaže se tužitelju protutuženiku I. N. da preda u posjed tuženiku protutužitelju Gradu Z. nekretninu označenu kao zk.čest.br. 1589/1 k.o. Z. otok, oznaka zemljišta oranica S., površine 4667 m2, koja dolazi upisana u zk.ul.br. 13854 k.o. Z. otok, slobodnu od svih osoba i stvari, kao i da tuženiku protutužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 51.695,00 kn, a sve u roku od 15 dana."

 

              Protiv presude žalbu je izjavio tužitelj-protutuženik (dalje: tužitelj) zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014., dalje: ZPP), uz prijedlog da se presudu preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz dosudu troška žalbe.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako ni povreda odredbe toč. 11. čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koju žalbom upire tužitelj.

 

              Suprotno navodima žalbe tužitelja odlučno činjenično stanje pravilno je i potpuno utvrđeno (čl. 8. ZPP-a) te je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo na koje se u presudi pravilno poziva prvostupanjski sud.

 

              Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da se na predmetnoj nekretnini tužitelj i njezini raniji vlasnici nalaze u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu već 46 godina, a svakako od 8. listopada 1991., i da je vlasništvo iste stekao dosjelošću.

 

              Utvrđeno je i nije sporno:

 

              - da je predmetna nekretnina bila u društvenom vlasništvu, čiji je raniji knjižni korisnik bio I. B., koji ju je prodao R. Š. dana 7. srpnja 1970., a koja pravo korištenja nikad nije upisala u zemljišne knjige (prema tadašnjim propisima nije ni mogla);

              - da je rješenjem Skupštine Općine Novi Z. od 15. lipnja 1981. određeno da prijašnji korisnik B. I., a faktični korisnik R. Š., preda u posjed nekretninu Općini Novi Z., kao neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu, a iz navedenog rješenja je vidljivo da se R. Š. nije protivila izuzimanju iz posjeda, uz uvjet da joj se isplati naknada za deposediranje nekretnine, koja naknada joj je i isplaćena, zajedno sa kamatama i troškom još 1982., što je vidljivo iz priloga u spisu (list 51., 52. i 53. spisa);

              - da je Općina Novi Z. upisana kao nositelj prava korištenje od 1978. (Z-2800/78 - list 30. spisa), te je temeljem rješenja Zavoda za katastar i geodetske poslove Grada Z. od 21. listopada 1981. izvršena izmjena podataka o zemljištu u katastarskom operatu katastarske općine Z. O., na način da je umjesto ranijeg korisnika R. Š. upisana Općina Novi Z. (list 49. spisa);

              - da je s danom 23. ožujka 2009. predmetna nekretnina bezteretno otpisana iz ranijeg zk.ul.br. 812 k.o. Z. O., uz zk.ul.br. 13854 k.o. Z. O., te je temeljem čl. 361. i čl. 365. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008. - dalje: ZVDSP) uknjiženo pravo vlasništva u korist Grada Z., pravnog sljednika Općine Novi Z., u zemljišnoj knjizi upisanog nositelja prava korištenja.

 

              Na temelju utvrđenih činjenica, koje tužitelj žalbom ni ne osporava, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, jer nije protekao zakonom predviđen rok za dosjedanje.

 

              Naime, radi se o nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu, pa se sukladno odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine broj: 53/1991., 9/1992. i 77/1992.) u dosjedanje ne računa vrijeme prije 8. listopada 1991. Nadalje, radi se o nekretnini koja je u vlasništvu tuženika-protutužitelja Grada Z. (dalje: tuženik), a do 2009. kao nositelj prava korištenja bio je uknjižen njegov prednik Općina Novi Z., pa je za dosjedanje odredbom čl. 159. st. 4. ZVDSP-a predviđeno dvostruko duže vrijeme posjedovanja od vremena propisanog čl. 159. st. 2. i 3. ZVDSP-a.

 

              Stoga, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da i kada bi tužitelj i njegov neposredni prednik (prodavatelj M. Š.) bili zakoniti posjednici i kada bi se imao primijeniti najpovoljniji rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (10 godina), da bi s obzirom na činjenicu da se radi o nekretnini u vlasništvu Grada Z. za dosjedanje bio potreban samostalan posjed u neprekinutom dvostrukom trajanju od vremena iz čl. 159. st. 2. i 3. ZVDSP-a (čl. 159. st. 4. ZVDSP-a), što u konkretnom slučaju nije jer je na nekretnini i u vrijeme nasljeđivanja iza pok. R. Š. a i kasnije bilo upisano pravo korištenja Općine Novi Z., pa ni M. Š. kao nasljedniku a ni tužitelju, kao kupcu, ta činjenica nije mogla ostati nepoznata, zbog čega se ne može na konkretan slučaj primjenjivati zastarni rok iz čl. 159. st. 2. ZVDSP-a, već zastarni rok iz čl. 159. st. 3. ZVDSP-a, koji se sukladno čl. 154. st. 4. ZVDSP-a dvostruko uvećava.

 

              Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud bez daljnjeg obrazloženja (čl. 375. st. 5. ZPP-a), a ni tužitelj ih konkretnim žalbenim navodima ne osporava.

 

              Tužitelj naime konkretnim žalbenim navodima osporava presudu u stavku I. izreke kojim je odbijen zahtjev za poništenje rješenja Skupštine Općine Novi Z. od 15. lipnja 1981. i zahtjev za brisanje prava vlasništva Grada Z. i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, u bitnom upirući da predmetna nekretnina nakon ekspropriracije (1981.) nije korištena za svrhu za koju je eksproprirana i da time rješenje o oduzimanju zemljišta gubi pravni učinak, pa da osoba s pravnim interesom može tražiti njegovo poništenje ili utvrđivati njegovu ništavost, nakon čega bi se i rok za dosjelost te kvaliteta posjeda trebao drugačije prosuđivati, odnosno da bi se u tom slučaju u pošten posjed trebao uračunavati i posjed njegovih prednika.

 

              Na žalbene navode tužitelja valja odgovoriti da je zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji (iz podneska od 30. svibnja 2014. - list 61. spisa) podnijet nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o izvlaštenju (Narodne novine, broj: 79/2006. - dalje: ZIDZOI/06), koji je stupio na snagu 25. srpnja 2006., pa da se stoga sukladno prijelaznoj i završnoj odredbi čl. 15. ZIDZOI/06 ima primijeniti taj Zakon, odnosno čl. 7. ZIDZOI/06, kojim je izmijenjen čl. 31. Zakona o izvlaštenju (Narodne novine broj: 9/1994., 35/1994., 112/1994. i 114/2001., 79/2006. - dalje: ZOI) na način da je uvedeno vremensko ograničenje za isticanje zahtjeva za poništenje rješenja o izvlaštenju (eksproprijaciji), te je propisano da se rješenje o izvlaštenju, uz ispunjenje propisanih pretpostavki, može poništiti u roku od pet godina od dana pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju.

 

              Dakle, svi ranije pokrenuti postupci poništenja rješenja o izvlaštenju/eksproprijaciji (do 25. srpnja 2006.) dovršit će se sukladno ZOI-u, i na te zahtjeve se ne primjenjuje prekluzivni petogodišnji rok od pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju/eksproprijaciji, dok je stupanjem na snagu ZIDZOI/06 prestalo je pravo prijašnjih vlasnika na poništenje pravomoćnih rješenja o izvlaštenju/eksproprijaciji, pa kako tužitelj ni ne tvrdi da je prijašnja vlasnica (korisnica) podnosila zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji, to pravo više ne egzistira.

 

              Pritom valja reći da u smislu odredbe čl. 31. ZOI-a poništenje rješenja o eksproprijaciji može tražiti prijašnji vlasnik (korisnik), a što u konkretnom slučaju tužitelj nije, niti je to bio prodavatelj M. Š., pa tužitelj nema ni aktivnu legitimaciju za podnošenje takvog zahtjeva.

 

              Stoga žalba u odnosu na stavak I. izreke nije osnovana.

 

              Slijedom navedenog pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se tužitelja ne može utvrditi vlasnikom predmetne nekretnine na temelju propisa o stjecanju prava vlasništva dosjelošću. Time su ostvarene pretpostavke da se primjenom čl. 162. st. 1. ZVDSP-a udovolji zahtjevu stvarnog i knjižnog vlasništva za predaju nekretnine u posjed.

 

              Odluka o trošku donijeta je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a i pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12. - dalje: Tarifa). Suprotno navodima žalbe tužitelja ostvarene su pretpostavke za dosudu naknade za podneske od 18. listopada 2013., 6. ožujka 2014. i 30. lipnja 2014. u punom iznosu temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife, jer su isti obrazloženi i bili su potrebni, obzirom da je njima tuženik obrazloženo odgovarao na tvrdnje tužitelja isticane tijekom postupka.

 

              Slijedom navedenog žalbu tužitelja valjalo je odbiti i potvrditi presudu u stavcima I., II. i III. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

U Zagrebu 13. veljače 2018.