Broj: Gž-2927/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sucu pojedincu Alenu Perhatu, u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz K., protiv tuženice K. V. iz K., OIB: …, zastupane po punomoćniku K. V., odvjetniku iz K., radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj 12 Psp-11/2017-14 od 20. listopada 2017. godine, ispravljenog pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj 12 Psp-11/2017-25 od 24. siječnja 2018. godine, dana 05. travnja 2018.

 

r i j e š i o   j e

 

I Odbija se žalba tužitelja D. G. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj 12 Psp-11/2017-14 od 20. listopada 2017. godine, ispravljeno pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj 12 Psp-11/2017-25 od 24. siječnja 2018. godine, u dijelu točke I. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev ovog tužitelja koji glasi:

 

              “Utvrđuje se da je tužena K. V., K., OIB: … smetala tužitelja D. G., K., OIB: … u zadnjem mirnom posjedu preostalog dijela njegove nekretnine čk. br. 1115/2 kuća i zgrade sa 213 m² na F. t. i dvorište na F. t. sa 676 m², sveukupno 889 m², a upisano u zk. izvatku broj 13137 k. o. K., u posjedu tužitelja 775 m² (524+261) obojano žutom bojom u skici izmjere geodete P. S. od 19. travnja 2017. godine u M 1:500 kao prilog tužbe, koje nije opterećeno tužbenim zahtjevom iz skice izmjere geodete P. S. od 03. ožujka 2016. godine varijanta 1 u mjerilu M 1:500 u Psp-2/16 koji se vodi kod Općinskog suda u Koprivnici, i to tako što je tužena osobno uznemiravala tužitelja odbijanjem izrečene molbe tužitelja da napusti posjed, uznemiravala vikanjem i izricala: zabranjivanje izvođenja zidića, da će tužitelj jako zažaliti što radi zidiće, da sramoti Grad K. postavom zidića, te fotografiranjem radova uz hodanje po posjedu tužitelja, i to na tužiteljevom posjedu dijela čk. br. 1115/2 kuća i zgrade sa 213 m² na F. t. i dvorište na F. t. sa 676 m², sveukupno 889 m², upisano u zk. izvatku broj 13137 k. o. K. na 775 m² (524+261) obojano žutom bojom prema skici izmjere geodete P. S. od 19. travnja 2017. godine u M 1:500 kao prilog tužbe, pa se tuženoj ubuduće zabranjuje svako takvo i tome slično uznemiravanje tužiteljeva posjeda dijela čk. br. 1115/2 kuća i zgrade sa 213 m² na F. t. i dvorište na F. t. sa 676 m², sveukupno 889 m², upisano u zk. izvatku broj 13137 k. o. K. na 775 m² (524+261) obojano žutom bojom u skici izmjere geodete P. S. od 19. travnja 2017. godine u M 1:500 kao prilog tužbe, te se nalaže uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja prestankom verbalnog uznemiravanja i dolaskom tužene na nekretninu tužitelja, sve to u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.”

 

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja D. G. preinačuje se rješenje Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj 12 Psp-11/2017-14 od 20. listopada 2017. godine, ispravljeno pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj 12 Psp-11/2017-25 od 24. siječnja 2018. godine, u preostalom dijelu točke I. izreke, te u točki II. izreke i rješava:

 

              Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja D. G. u dijelu koji glasi:

 

              “Utvrđuje se da je tužena K. V., K., OIB: …smetala tužitelja D. G., K., OIB: … u zadnjem mirnom posjedu preostalog dijela njegove nekretnine čk. br. 1115/2 kuća i zgrade sa 213 m² na F. t. i dvorište na F. t. sa 676 m², sveukupno 889 m², a upisano u zk. izvatku broj 13137 k. o. K., u posjedu tužitelja 775 m² (524+261) obojano žutom bojom u skici izmjere geodete P. S. od 19. travnja 2017. godine u M 1:500 kao prilog tužbe, koje nije opterećeno tužbenim zahtjevom iz skice izmjere geodete P. S. od 03. ožujka 2016. godine varijanta 1 u mjerilu M 1:500 u Psp-2/16 koji se vodi kod Općinskog suda u Koprivnici, i to tako što je tužena došla osobno na posjed tužitelja dana 21. travnja 2017. godine oko 15,50 sati do 16,30 sati, te osobno uznemiravala tužitelja hodanjem po tužiteljevom posjedu za tužiteljem i gdje se izvode radovi, i to na tužiteljevom posjedu dijela čk. br. 1115/2 kuća i zgrade sa 213 m² na F. t. i dvorište na F. t. sa 676 m², sveukupno 889 m², upisano u zk. izvatku broj 13137 k. o. K. na 775 m² (524+261) obojano žutom bojom prema skici izmjere geodete P. S. od 19. travnja 2017. godine u M 1:500 kao prilog tužbe, pa se tuženoj ubuduće zabranjuje svako neovlašteno dolaženje na taj posjed tužitelja te svako takvo i tome slično uznemiravanje tužiteljeva posjeda dijela čk. br. 1115/2 kuća i zgrade sa 213 m² na F. t. i dvorište na F. t. sa 676 m², sveukupno 889 m², upisano u zk. izvatku broj 13137 k. o. K. na 775 m² (524+261) obojano žutom bojom u skici izmjere geodete P. S. od 19. travnja 2017. godine u M 1:500 kao prilog tužbe, i to u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.”

 

              Tužitelj D. G. i tuženica K. V. sami snose svoje troškove ovog parničnog postupka.

 

III Tužitelj D. G. i tuženica K. V. sami snose svoje troškove žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem prvostupanjskog suda (točka I. izreke), ispravljenim pravomoćnim rješenjem tog suda poslovni broj 12 Psp-11/2017-25 od 24. siječnja 2018. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja D. G. koji glasi:

 

              “Utvrđuje se da je tužena K. V., K., OIB: … smetala tužitelja D. G., K., OIB: … u zadnjem mirnom posjedu preostalog dijela njegove nekretnine čk. br. 1115/2 kuća i zgrade sa 213 m² na F. t. i dvorište na F. t. sa 676 m², sveukupno 889 m², a upisano u zk. izvatku broj 13137 k. o. K., u posjedu tužitelja 775 m² (524+261) obojano žutom bojom u skici izmjere geodete P. S. od 19. travnja 2017. godine u M 1:500 kao prilog tužbe, koje nije opterećeno tužbenim zahtjevom iz skice izmjere geodete P. S. od 03. ožujka 2016. godine varijanta 1 u mjerilu M 1:500 u Psp-2/16 koji se vodi kod Općinskog suda u Koprivnici, i to tako što je tužena došla osobno na posjed tužitelja dana 21. travnja 2017. godine oko 15,50 sati do 16,30 sati, te osobno uznemiravala tužitelja odbijanjem izrečene molbe tužitelja da napusti posjed, uznemiravala vikanjem i izricala: zabranjivanje izvođenja zidića, da će tužitelj jako zažaliti što radi zidiće, da sramoti Grad K. postavom zidića, hodanjem po tužiteljevom posjedu za tužiteljem i gdje se izvode radovi, te fotografiranjem radova uz hodanje po posjedu tužitelja, i to na tužiteljevom posjedu dijela čk. br. 1115/2 kuća i zgrade sa 213 m² na F. t. i dvorište na F. t. sa 676 m², sveukupno 889 m², upisano u zk. izvatku broj 13137 k. o. K. na 775 m² (524+261) obojano žutom bojom prema skici izmjere geodete P. S. od 19. travnja 2017. godine u M 1:500 kao prilog tužbe, pa se tuženoj ubuduće zabranjuje svako neovlašteno dolaženje na taj posjed tužitelja te svako takvo i tome slično uznemiravanje tužiteljeva posjeda dijela čk. br. 1115/2 kuća i zgrade sa 213 m² na F. t. i dvorište na F. t. sa 676 m², sveukupno 889 m², upisano u zk. izvatku broj 13137 k. o. K. na 775 m² (524+261) obojano žutom bojom u skici izmjere geodete P. S. od 19. travnja 2017. godine u M 1:500 kao prilog tužbe, te se nalaže uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja prestankom verbalnog uznemiravanja i dolaskom tužene na nekretninu tužitelja, sve to u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.”

 

              U točki II. izreke naloženo je tužitelju da isplati tuženici K. V. troškove parničnog postupka u iznosu od 2.100,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

              Protiv tog rješenja pravovremenu žalbu podnosi tužitelj, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u nastavku teksta: ZPP).

 

              U žalbi u bitnome navodi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je isti vlasnik i zadnji mirni posjednik predmetne nekretnine, te da je tuženica bila u posjedu te nekretnine oko 40 minuta i da je hodala za istim po posjedu, fotografirala radnike i izvođenje radova na posjedu, tražila da se prestanu izvoditi ti radovi, te da on i izvođači napuste prijepor, kao i da je osobno vrijeđala tužitelja i radnike, a da iz pravilnog utvrđenja suda proizlazi i da tuženica nije na njegovu zamolbu željela napustiti njegov posjed utužene nekretnine, kao i da su radovi postavljanja ograde na njegovom posjedu bili prekinuti na određeno vrijeme, te da je tuženica pozvala policiju na nekretninu u njegovom vlasništvu i posjedu.

 

              Međutim, tužitelj smatra da je na temelju takvih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja pogrešno zaključio da opisane radnje tuženice ne predstavljaju smetanje njegovog posjeda, te da istome posjed prijepora nije uznemiren jer da je nakon navedenih radnji nastavio s izvođenjem radova na postavljanju ograde, u vezi čega ukazuje na odredbu članka 20. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, u nastavku teksta: ZV) koja zabranjuje samovlast.

 

              Tužitelj je mišljenja da se pobijano rješenje ne može preispitati, jer da prvostupanjski sud jednoznačno navodi kako opisano postupanje tuženice ne predstavlja smetanje posjeda, ali da istovremeno ne obrazlaže što onda takvo postupanje predstavlja, te koji oblik pravne zaštite istome stoji na raspolaganju, pa da je na navedeni način ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer da u pobijanoj odluci uopće nema razloga, odnosno da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

 

              Nadalje ističe da je tuženica dana 25. travnja 2017. godine ponovno ušla u njegov posjed, i to tri dana nakon smetanja posjeda koje je predmet ove parnice, te ga ponovno smetala u posjedu predmetne nekretnine tako što je dala uputu da se sruši ograda koja se nalazila na prijeporu, pa da je nejasno na temelju čega je sud utvrdio da mu ne pripada pravo na utuženu zaštitu posjeda, te da je i na taj način počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u “razlozima” pobijanog rješenja i samih isprava koje se nalaze u sudskom spisu.

 

              Osim toga, navodi da je prvostupanjski sud prilikom saslušanja svjedokinje J. D. zabranio toj svjedokinji odgovor na pitanje tko joj je dao uputu da se zidići (ograda) sruše dana 25. travnja 2017. godine, što bi nedvojbeno dokazalo kako je tuženica ispunila verbalne prijetnje dane prilikom smetanja i uznemiravanja posjeda koje je predmet ovog postupka, pa da je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, jer da je nezakonitim postupanjem suda istome onemogućeno raspravljanje pred sudom, a da je sud dozvolio isto pitanje koje je bilo upućeno tuženici, ali da je ona na to odbila odgovoriti.

 

              Tužitelj ističe i da je pogrešno utvrđenje suda kako u postupku nije utvrđeno da je tuženica rekla istome da će jako zažaliti što izvodi zidiće, jer da iz njegovog stranačkog iskaza, iskaza svjedoka I. B. i dopisa Ministarstva od 04. svibnja 2017. godine proizlazi da je tuženica dala uputu za rušenje ograde, čime je ispunila svoju prijetnju od 21. travnja 2017. godine.

 

              Stoga smatra da iz provedenih dokaza proizlazi osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva, pa da je pobijano rješenje u točki I. izreke nezakonito, a da je posljedično tome nezakonita i odluka o troškovima postupka.

 

              Iz navedenih razloga predlaže da se pobijana odluka preinači, ili da se to rješenje ukine i predmet vrati istom sudu na ponovan postupak, pri čemu potražuje i troškove postupka po žalbi.

 

              Tuženica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže odbijanje žalbe, te također traži naknadu troškova žalbenog postupka.

 

              Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužitelja i tuženice, te iskaza svjedoka I. B., Ž. R., J. D. i Z. D., utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja za pružanje posjedovne zaštite na dijelu nekretnine označene kao čk. br. 1115/2 iz zk. ul. br. 13137, k. o. K., sve pobliže opisano u točki I. izreke pobijanog rješenja.

 

              Nadalje, u bitnome utvrđuje da se u vrijeme kada su izvršene radnje opisane u tužbi i tužbenom zahtjevu za koje tužitelj tvrdi da predstavljaju čin njegovog smetanja posjeda isti nalazio u posjedu prijepornog dijela utužene čestice, te da je tuženica dana 21. travnja 2017. godine oko 15,50 sati do 16,30 sati pristupila na prijepornu nekretninu, tj. na dio čk. br. 1115/2 kuća i zgrade sa 213 m² na F. t. i dvorište na F. t. sa 676 m² upisane u zk. ul .br. 13137 k. o. K. u prijepornoj površini od 775 m², koja je obojana žutom bojom u skici izmjere geodete P. S. od 19. travnja 2017. godine, te da je hodala za tužiteljem po prijepornoj površini i fotografirala radnike koji su izvodili radove.

 

              Uz navedeno, utvrđuje da je tuženica navedenog dana govorila tužitelju da prestane s izvođenjem građevinskih radova, te da zajedno s radnicima napusti nekretninu, kao i da gradnjom zidića sramoti grad i da će zapamtiti to što radi, pri čemu je tom prilikom pitala tužitelja zašto betonira prepreke na putu služnosti provoza i ima li građevinsku dozvolu za takve radnje.

 

              U vezi toga utvrđuje da je tužitelj zatražio od tuženice da napusti njegov posjed prijepora, ali da se ista zadržala na utuženoj čestici najmanje 30 minuta.

 

              Prvostupanjski sud utvrđuje da opisanim postupanjem tuženice, tj. izvršenjem navedenih radnji te njezinim privremenim zadržavanjem na predmetnoj nekretnini, nije došlo do oduzimanja i/ili uznemiravanja posjeda tužitelja na prijeporu, odnosno do smetanja njegovog posjeda na toj čestici u smislu odredbe članka 20. stavak 2. ZV-a, jer da je isti i nakon toga ostao u posjedu navedene nekretnine, te je nastavio s njezinim posjedovanjem na način kako je to činio prije nego što su izvršene utužene radnje, tj. s izvođenjem građevinskih radova po angažiranim radnicima, pa da ga slijedom toga tuženica nije onemogućila ili odbila od dotadašnjeg načina posjedovanja, niti mu je promijenila dotadašnji posjed nekretnine.

 

              Pri tome utvrđuje da tuženica nije smetala tužitelja u posjedu gornje nekretnine niti time što je pozvala policijske službenike na lice mjesta, koji su uzeli izjave od stranaka i radnika, te su građevinski radovi bili prekinuti 10 do 15 minuta, jer da takvim prekidom u izvođenju građevinskih radova koji su se potom nastavili i dovršili nije oduzet ili uznemiren dotadašnji posjed tužitelja tako da bi isti privremeno ili trajno odustao od dotadašnjeg načina posjedovanja utužene nekretnine.

 

              Osim toga, utvrđuje kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženica rekla tužitelju da će cit. “jako zažaliti što radi zidiće”.

 

              Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbe članaka 2. stavak 1., 8. i 441. ZPP-a, kao i na odredbu članka 22. stavak 1. i 2. ZV-a, odbija tužbeni zahtjev opisan u točki I. izreke pobijanog rješenja.

 

              Pri tome odbija kao suvišne prijedloge za provođenje dokaza saslušanjem kao svjedoka P. S., zatim uvidom u spise tog suda poslovni broj Psp-2/2016, P-88/2016 i P-7/2016, prijedlog za uvid u spis Prekršajnog suda u Koprivnici poslovni broj Ppj-187/2017, potom prijedlog za provođenje dokaza “uviđajem s rekonstrukcijom smetanja posjeda tužitelja”, te prijedlog radi uvida u ispise priloženih fotografija.

 

              Odluku o troškovima postupka temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, potom na odredbi članka 30. stavak 2. i 3. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17), kao i na odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

 

              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijanog rješenja nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tužitelj, te se u svemu može ispitati.

 

              Nisu osnovane niti tvrdnje tužitelja o ostvarenoj bitnoj postupovnoj povredi iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja na ročištu od 26. rujna 2017. godine pravilno u smislu odredbe članka 2. stavak 1. ZPP-a zabranio svjedokinji J. D. odgovor na pitanje tko joj je dao uputu da se zidići (ograda) sruše dana 25. travnja 2017. godine, a to stoga jer se u predmetnoj parnici nije raspravljalo o rušenju tih zidića, već jedino o činu smetanja posjeda koji se po tvrdnjama tužitelja dogodio dana 21. travnja 2017. godine, pa postupanjem na opisani način tužitelju nije na nezakoniti način onemogućeno raspravljanje o predmetnom tužbenom zahtjevu pred prvostupanjskim sudom, niti su s obzirom na navedeno za odluku o žalbi od značaja oni žalbeni navodi koji se odnose na navodno smetanje posjeda tužitelja koje bi bilo izvršeno dana 25. travnja 2017. godine.

 

              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se tužitelj nalazio u posjedu predmetne nekretnine u vrijeme kada je tuženica po pravilnom utvrđenju suda dana 21. travnja 2017. godine oko 15,50 sati do 16,30 sati pristupila na istu, tj. na dio čk. br. 1115/2 kuća i zgrade sa 213 m² na F. t. i dvorište na F. t. sa 676 m² upisane u zk. ul .br. 13137 k. o. K. u prijepornoj površini od 775 m², koja je obojana žutom bojom u skici izmjere geodete P. S. od 19. travnja 2017. godine, te da je ista hodala za tužiteljem po prijepornoj površini, pa dakle i po mjestu gdje je isti izvodio planirane građevinske radove.

 

              Isto tako, pravilno je utvrđenje suda da se tuženica nakon takvog stupanja u posjed prijepora zadržala na istome jedno kraće vrijeme (oko 30 minuta), te da je tužitelj unatoč tome ostao u posjedu navedene nekretnine, tako što je nastavio s izvođenjem građevinskih radova po angažiranim radnicima.

 

              Međutim, na temelju takvih činjeničnih utvrđenja pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu koji je opisan u točki II izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

              To stoga jer je postupanjem na gore navedeni način, a protivno suprotnom utvrđenju suda prvog stupnja, tužiteljeva dotadašnja faktična vlast na prijepornoj nekretnini, koja se očitovala ne samo izvođenjem radova na istoj, već i posjedovanjem utužene čestice na drugi način, bila ograničena uslijed opisanih radnji tuženice, pa je na taj način došlo do uznemiravanja tužiteljevog posjeda na prijeporu.

 

              U vezi toga valja navesti da tuženica u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdi da je na spornu parcelu stupila na poziv svojih klijenata iz predmeta istog suda poslovni broj Psp-2/16, čime dakle ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, jer tvrdi da je na opisani način izvršavala tuđu (svojih opunomoćitelja) a ne svoju faktičnu vlast na prijeporu.

 

              Međutim, kod smetanja posjeda pasivno je legitimirana kako osoba koja je dala nalog za takvo smetanje, tako i ona osoba koja je radeći po tom nalogu neposredno izvršila čin smetanja posjeda, pri čemu bi do eventualnog otklanjanja odgovornosti tuženice za utuženo smetanje posjeda u gore opisanom dijelu moglo doći jedino u situaciji da je ista postupajući u skladu s odredbom članka 210. ZPP-a najkasnije do upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari pozvala preko prvostupanjskog suda osobu (ili osobe) koje su joj dale nalog za gornje radnje da umjesto nje stupe kao stranke u predmetnu parnicu, te da su iste na to pristale, što ovdje nije slučaj.

 

              Stoga tužitelju prema stajalištu ovog suda pripada pravo na posjedovnu zaštitu od gore opisanih radnji tuženice, sve u smislu odredaba članaka 21. stavak 1. i 22. stavak 1. ZV-a, pa je pravilnom primjenom tih odredaba ZV-a trebalo usvojiti opisani dio tužbenog zahtjeva, s time da je pravilno odbijen onaj dio tužbenog zahtjeva kojim se traži uspostava ranijeg posjedovnog stanja vezano uz dolazak tuženice na prijepor, jer iz pravilnog utvrđenja suda proizlazi da je ista već napustila posjed te nekretnine.

 

              S druge strane, pravilno je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva, i to iz slijedećih razloga.

 

              Naime, tužitelj tim dijelom svojeg zahtjeva traži zaštitu od uznemiravanja posjeda na prijeporu za kojeg tvrdi da je smetan odbijanjem njegove molbe tuženici da napusti posjed istoga, zatim vikanjem tuženice i njezinom zabranom tužitelju da izvede radove na izgradnji zidića na spornoj parceli, navodnim verbalnim prijetnjama tužitelju da će isti jako zažaliti što radi zidiće, zatim tvrdnjama tuženice da tužitelj postavom zidića sramoti Grad K., te fotografiranjem njegovih radova.

 

              U vezi toga okolnost da bi tuženica odbila molbu tužitelja za napuštanjem posjeda prijepora ne predstavlja po stajalištu ovog suda sama po sebi čin smetanja (uznemiravanja) tog posjeda, već takav čin predstavlja prethodno samovoljno i neovlašteno stupanje tuženice u posjed utužene nekretnine (za tu radnju tužitelju je ovim drugostupanjskim rješenjem pružena posjedovna zaštita), dok je odbijanje napuštanja tog posjeda samo posljedica već izvršenog čina smetanja posjeda, pa je već iz tih razloga trebalo odbiti navedeni dio tužbenog zahtjeva.

 

              Što se tiče onog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na fotografiranje radova koje je na spornoj nekretnini izvodio tužitelj, takvim radnjama tuženice nije moglo objektivno doći do uznemiravanja dotadašnje faktične vlasti tužitelja na prijeporu, odnosno do promjene i/ili ograničenja njegovog dotadašnjeg posjeda na utuženoj čestici, pa je u smislu odredbe članka 21. stavak 1. ZV-a pravilno odbijen taj dio tužbenog zahtjeva.

 

              U odnosu na utužene radnje koje se prema navodima tužitelja odnose na vikanje tuženice i njezinu zabranu istome da izvede radove na izgradnji zidića na spornoj parceli, zatim navodne verbalne prijetnje tužitelju da će jako zažaliti što radi zidiće, kao i tvrdnje tuženice da tužitelj sramoti Grad K. postavom zidića, valja odgovoriti da bi do smetanja posjeda tužitelja na opisanoj nekretnini moglo doći i takvim verbalnim radnjama tuženice, ali samo u situaciji ukoliko bi one predstavljale ozbiljnu prijetnju tužitelju koja bi uslijed toga (kao posljedica takvih prijetnji) dovela do njegovog odustajanja ili smanjenja opsega dotadašnjih radnji na prijeporu, do čega u konkretnom slučaju nije došlo, jer je tužitelj prema pravilnom utvrđenju suda i nakon takvih verbalnih radnji ostao u posjedu navedene nekretnine, te je nastavio s njezinim posjedovanjem na način kako je to činio prije nego što su izvršene potonje radnje.

 

              Stoga je pravilnom primjenom potonje odredbe ZV-a odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji je opisan u točki I izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

              S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tužitelja.

 

              Budući da iz gore navedenog proizlazi da je tužitelj samo djelomično uspio u ovoj parnici, to je s obzirom na takav njegov uspjeh u sporu, a primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, trebalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje u gore naznačenom dijelu, u skladu s odredbom članka 380. točka 2. ZPP-a, a djelomičnim uvaženjem tužiteljeve žalbe i primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a odlučiti kako je razvidno iz točke II izreke rješenja.

 

              S obzirom na opisani djelomični uspjeh tužitelja u žalbenom postupku, nije u smislu odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a bilo mjesta da se istome dosude troškovi tog postupka na teret tuženice, dok trošak kojeg je ista imala u vezi tužiteljeve žalbe nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa je odlučeno kao u točki III izreke ovog rješenja.

 

U Rijeci 05. travnja 2018.