Broj: Kž 593/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana kao članova vijeća uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. B. K., mlt. M. B., mlt. A. Č., opt. I. Z. i mlt. D. Z. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 8. ožujka 2016. broj K-23/14, u sjednici održanoj 9. ožujka 2017., u prisutnosti, u javnom dijelu sjednice, opt. B. K., mlt. M. B., zamjenika branitelja mlt. M. B., D. M., odvjetnika iz Z. i branitelja mlt. A. Č., A. K., odvjetnika iz Z.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaćaju žalbe opt. B. K., mlt. M. B. i mlt. I. Z., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenim sankcijama na način da se opt. B. K., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 5. i čl. 153. st. 1. te čl. 152. st. 1. KZ/11, za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 154. st. 2. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine, a u koju mu se, na temelju čl. 54. st. 1. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. studenog 2013. do 22. listopada 2014., mlt. M. B., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 5. i čl. 153. st. 1. te čl. 152. st. 1. KZ/11, za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 154. st. 2. KZ/11 i čl. 25. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11, 143/12, 148/13, 56/15; dalje u tekstu: ZSM/11) osuđuje na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se, na temelju članka čl. 54. st. 1. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 8. studenog 2013. do 8. veljače 2014., opt. I. Z., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 1. toč. 5. u vezi s čl. 152. st. 1. KZ/11, za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 154. st. 1. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a na temelju čl. 56. st. 1. i 2. KZ/11 izriče mu se uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako opt. I. Z. u roku provjeravanja od 5 (pet) godina ne počini novo kazneno djelo time da će se, na temelju čl. 54. KZ/11 opt. I. Z. u slučaju opoziva uvjetne osude u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 7. studenog 2013. do 3. veljače 2014.

 

II. U ostalom dijelu žalbe opt. B. K., mlt. M. B. i mlt. I. Z., a žalbe državnog odvjetnika, mlt. A. Č. i mlt. D. Z. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zadru opt. B. K. i mlt. M. B. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela „iz čl. 154. st. 2. u svezi st. 1. toč. 5. KZ-a i čl. 153. st. 1. te čl. 152. st. 1. KZ/11“ počinjenog na štetu K. M. (toč. 1) izreke) za koje je opt. B. K. osuđen na kaznu zatvora u trajanju četiri godine i deset mjeseci, a mlt. M. B., „uz primjenu čl. 105. st. 1. Zakona o sudovima za mladež“ (ispravno bi bilo čl. 25. st. 2. ZSM/11) na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju tri godine. Istom presudom mlt. A. Č., opt. I. Z. i mlt. D. Z. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 1. toč. 5. u svezi s čl. 152. st. 1. KZ/11 počinjenog na štetu K. M. (toč. 2) izreke) i na temelju tih odredbi opt. I. Z. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, dok je „uz primjenu odredbe čl. 105. st. 1. i čl. 27. st. 1. i 2. Zakona o sudovima za mladež“ (ispravno bi bilo bez poziva na čl. 105. ZSM/11) mlt. A. Č. i mlt. D. Z. izrečen pridržaj izricanja maloljetničkog zatvora na način da će maloljetnicima naknadno biti izrečen maloljetnički zatvor ako za vrijeme od tri godine počine novo kazneno djelo. Na temelju čl. 11. ZSM/11 mlt. A. Č. i mlt. D. Z. izrečena je odgojna mjera pojačane brige i nadzora koja može trajati najmanje šest mjeseci, a najdulje dvije godine o čemu će sud naknadno odlučiti.

 

Na temelju čl. 54. st. 1. KZ/11 u izrečene kazne zatvora uračunava se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, opt. B. K. od 8. studenog 2013. do 22. listopada 2014., mlt. M. B. od 8. studenog 2013. do 8. veljače 2014., mlt. A. Č. od 7. studenog 2013. do 7. siječnja 2014., opt. I. Z. od 7. studenog 2013. do 3. veljače 2014. i mlt. D. Z. od 7. studenog 2013. do 7. siječnja 2014.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) opt. B. K., mlt. M. B., mlt. A. Č., opt. I. Z. i mlt. D. Z. dužni su solidarno naknaditi trošak kaznenog postupka 31.028,60 kuna te paušalnu svotu po 1.000,00 kuna svaki.

 

Protiv presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te „odluke o kazni i uvjetnoj osudi“ s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinači izricanjem „strože kazne zatvora i maloljetničkog zatvora bez pridržaja.“

 

Opt. B. K. žalbu je podnio putem branitelja mr. sc. I. B., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Žalbu je podnio mlt. M. B. putem branitelja mr. sc. M. M., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona (u žalbi navedeno „povrede kaznenog postupka iz čl. 469.t.4.ZKP-a") pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Prvostupanjsku presudu žalbom pobija mlt. A. Č. putem branitelja A. K., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinači izricanjem oslobađajuće presude.

 

Opt. I. Z. se žali putem braniteljice T. B., odvjetnice iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinači izricanjem oslobađajuće presude ili blaže sankcije.

 

Žalbu je podnio i mlt. D. Z. putem branitelja M. G., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i žalitelja oslobodi od optužbe.

 

U žalbama opt. B. K., mlt. M. B., mlt. A. Č. i opt. I. Z. zatražena je obavijest o sjednici vijeća.

 

Državni odvjetnik je odgovorio na žalbe optuženika i maloljetnika, a mlt. A. Č. i mlt. D. Z. su odgovorili na žalbu državnog odvjetnika.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenih  državnog odvjetnika, mlt. A. Č., opt. I. Z., branitelja opt. B. K. odvjetnika mr. sc. I. B. i braniteljice opt. I. Z., odvjetnice Tanje B., a u prisutnosti opt. B. K., mlt. M. B., zamjenika branitelja mlt. M. B., D. M., odvjetnika iz Z. i branitelja mlt. A. Č., A. K., odvjetnika iz Z.

 

Djelomično su osnovane žalbe opt. B. K., mlt. M. B. i mlt. I. Z. dok su žalbe državnog odvjetnika, mlt. A. Č. i mlt. D. Z. neosnovane.

 

U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 opt. B. K. smatra  da je izreka nerazumljiva i proturječna te da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama što da ju čini arbitrarnom. Mlt. M. B. prigovara da optužnica, koju je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio, u „činjeničnom i zakonskom opisu nije sačinjena suglasno rješenju o provođenju istrage“ već je proširena „za crimen izjednačene spolne radnje“ što po mišljenju žalitelja znači da je „taj dio …zapravo neposredna optužnica …koja za djelo u pitanju nije dopuštena“, uz zamjerke da u presudi nema činjeničnog opisa radnje silovanja „niti čina vaginalnog odnosa“  i da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, a da „koliko je obrani poznato“ sud nije odlučio o dokaznim prijedlozima obrane. Mlt. A. Č. također smatra da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama odnosno da su razlozi nejasni i proturječni pa se presuda ne može ispitati, a na istu povredu upire i opt. I. Z. kada tvrdi da u presudi „nisu navedeni jasni logični i uvjerljivi razlozi o svim odlučnim činjenicama“.

 

Osim što se dio žalbenih prigovora iznesen u okviru ove žalbene osnove odnosi na zamjerke o činjeničnoj neutemeljenosti presude (nisu dani valjani i prihvatljivi razlozi, nije na adekvatan način ocijenjena obrana), protivno žalbenim navodima u pobijanoj presuda nema nedostataka da ne bi mogla biti ispitana. Izreka presude sadrži sve bitne sastojke i nije proturječna sebi ni razlozima, iz činjeničnog opisa djela i pravne oznake jasno proizlazi zbog kojih su kaznenih djela optuženici i maloljetnici proglašeni krivima o čemu su izneseni dostatni i razumljivi argumenti u razlozima presude.

 

Tako iz izreke presude jasno proizlazi da su pod toč. 1. opt. B. K. i mlt. M. B. zajedno, koristeći fizičku nadmoć i pijano stanje oštećenice, usprkos njenog opiranja, slomili njen otpor i ostvarili spolni odnos, a mlt. M. B. i spolnom odnosu izjednačenu spolnu radnju, na način da je „najprije“ opt. B. K. „usprkos njenom opiranju…spolnim organom prodro u njen nakon čega je usprkos njenom stalnom opiranju to učinio i II okr. mlt. M. B., koji je te prigode svoje spolovilo ugurao i u anus žrtve“. Ovi činjenični navodi sadrže opis svih bitnih elemenata predmetnog kaznenog djela, primjenu sile i spolni odnošaj obavljen po obojici počinitelja, a kod mlt. M. B. i opis spolnom odnošaju izjednačene spolne radnje što je prvostupanjski sud, doduše nespretno ali dovoljno jasno, pravno označio kao „teško (kazneno) djelo protiv spolne slobode“ iz čl. 154. st. 2. KZ/11, u vezi sa st. 1. toč. 5. KZ/11, dakle kao kvalificirani oblik silovanja. U toč. 2. izreke opisan je drugi seksualni delikt počinjen po drugim osobama (mlt. A. Č., opt. I. Z. mlt. D. Z.), koji je vremenski uslijedio nakon dovršenog djela pod toč. 1. (opt. B. K. i mlt. M. B. nakon učina djela oštećenicu „ostavili na plaži onako pijanu i dodatno izmrcvarenu“)  uz činjenične navode o ostvarenom spolnom odnosu bez pristanka oštećenice. Ova dva različita oblika seksualnog zlostavljanja oštećenice po različitim osobama međusobno se ne isključuju niti je zbog toga izreka presude proturječna.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je nakon korektno prenesenog bitnog sadržaja dokazne građe dao argumente za ocjenu dokaza, poglavito personalnih koje je međusobno usporedio, kritički analizirao i povezao s materijalnim dokazima te provedenim vještačenjima. Tako sud prvog stupnja jasno obrazlaže da je odlučne činjenice, realizirane spolne odnose i njemu izjednačenu spolnu radnju uz uporabu sile, utvrdio iz biološkog vještačenja, dijela obrane opt. B. K., svjedoka E. Ć., E. B., A. S. i D. S. (str. 9 i 10 presude), dok je u odnosu na djelo pod toč. 2. izreke utvrđenje o obavljenom spolnom odnosu bez pristanka oštećenice rezultat temeljite analize prikaza događaja po počiniteljima i svjedocima (str. 10 posljednji odlomak presude), sve uz pravnu ocjenu tako utvrđenih i u izreci opisanih radnji počinitelja djela te argumentaciju za odluku o sankcijama i troškovima postupka.

 

Prigovor na račun „neposredne“ optužnice posve je promašen, ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 ni povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 kako je istaknuto u žalbi mlt. M. B. Valja reći da je protiv svih optuženika i maloljetnika bilo doneseno rješenje o provođenju istrage zbog osnovane sumnje da su iste prigode, zajedno, počinili kazneno djelo iz čl. 154. st. 2. KZ/11, dakle da su svi počinili kvalificirani oblik kaznenog djela silovanja, nasilnim spolnim odnosima na štetu K. M. Podignutom su optužnicom terećeni za isti događaj koji je i pravno jednako kvalificiran. S obzirom da istraga služi kako bi se prikupili dokazi i podaci potrebni za odluku o podizanju optužnice to je i nešto proširen opis kriminalnih radnji mlt. M. B. upravo rezultat provedene istrage za isto djelo i događaj.

 

Prema tome, kako je sud prvog stupnja dao jasne, dostatne i razumne razloge za utvrđenje kaznene odgovornosti optuženika i maloljetnika nije osnovan žalbeni prigovor o arbitrarnosti presude te nisu osnovane žalbe optuženika i maloljetnika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene druge povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik ustraje na liniji optužbe da su svi optuženici i maloljetnici počinili kazneno djelo kvalificiranog silovanja iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 5. KZ/11. Smatra da iz provedenih dokaza slijedi da su najprije opt. B. K. i mlt. M. B. slomili otpor oštećenice, „a odmah nakon toga su unatoč njenom protivljenju, a sada već bez dovoljno snage da se jače aktivno opire, ostala trojica zapravo nastavila sa silovanjem“.

 

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje za opt. B. K. je u propustu suda da utvrdi je li oštećenica bila sposobna izraziti protivljenje spolnom odnosu s obzirom na svoju alkoholiziranost odnosno pogrešnoj ocjeni da nije dala pristanak za spolni odnos,  uz prigovor da nije utvrđena primjena fizičke sile.

 

Mlt. M. B. smatra da nema dokaza za djelo, da se oštećenica događaja ne sjeća, da se „sve svodi na rekla - kazala“, da utvrđeni miješani DNA profil mlt. M. B. i oštećenice iz rektalnog brisa oštećenice bez dodatnog razjašnjenja s kojeg dijela anusa je bris izuzet nije dostatan za siguran zaključak o izvršenoj spolnom odnosu izjednačenoj spolnoj radnji. Maloljetnik u okviru ove žalbene osnove prigovara da je sud prvog stupnja propustio odlučiti o njegovim dokaznim prijedlozima o čemu da nema razloga ni u pobijanoj presudi.

 

Mlt. A. Č. drži da nije dokazano da je sa oštećenicom imao spolni odnos, upire na iskaz svjedoka S. Š. i izostanak bioloških tragova koji potvrđuju vjerodostojnost njegove obrane s rasprave, a „pod pretpostavkom da je …i bilo spolnog odnosa“ da prema izvedenim dokazima ponašanje oštećenice nije ukazivalo na njenu nesposobnost izražavanja protivljenja odnosu. Pored toga u okviru ove žalbene osnove prigovara da „nisu prihvatljivi“ razlozi zbog kojih je sud odbio prijedlog za ispitivanje kao svjedoka maloljetnikovog oca na okolnost provjere vjerodostojnosti obrane i da je time „narušena jednakost procesnih sredstava i pravične ravnoteže između stranaka u postupku kao jamstvo poštenog postupka što predstavlja povredu članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda odnosno prava na pošteno suđenje.“, pa se dakle upire i na povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

Opt. I. Z. problematizira dokazanost subjektivnog elementa djela i ocjenu dokaza, ističe da je oštećenica svjedokinji N. J. „rekla da su je silovala dvojica dok ostalu trojicu okrivljenika…nije niti spomenula“.

 

Za mlt. D. Z. je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenicu da je oštećenica bila nesposobna izraziti pristanak ili odbijanje stupanja u spolni odnos budući stupanj njene alkoholiziranosti u vrijeme djela nije bilo moguće točno utvrditi.

 

Žalbenim navodima optuženika i maloljetnika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je na raspravi proveo sve potrebne dokaze i njihovom temeljitom i savjesnom ocjenom opravdano zaključio da su djela počinjena upravo na način opisan u izreci pobijane presude. Razlozi koje je dao prvostupanjski sud za ocjenu proturječnih dokaza logični su, razumni i uvjerljivi, zbog čega ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Prije svega, prigovor mlt. M. B. da je sud prvog stupnja propustio odlučiti o dokaznim prijedlozima obrane nema uporišta u stanju spisa. Tako spisu prileži pisano rješenje o odbijanju dokaznih prijedloga mlt. M. B. i mlt. A. Č. od 27. listopada 2015. (list 1117 spisa), dok je iz sadržaja zapisnika o raspravi od 3. ožujka 2016. koja je počela iznova i završila izricanjem presude, a na kojoj je strankama omogućeno predlaganje dokaza (str. 6 zapisnika), razvidno da je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge mlt. M. B. uz argumente navedene na str. 10 istog zapisnika (list 1130 spisa) te odbijanjem tih prijedloga činjenično stanje nije ostalo nepotpuno odnosno pogrešno utvrđeno kako se inzistira u žalbi.

 

Isto tako, odbijanjem dokaznog prijedloga mlt. A. Č. za ispitivanje njegova oca činjenično stanje nije ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno niti je povrijeđeno načelo jednakosti oružja zagarantirano čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 –Ispravak, 14/02 i 1/06 – dalje u tekstu: Konvencija).

 

U odnosu na ovaj žalbeni prigovor valja reći da je u čl. 418. st. 1. ZKP/08 određeno kako dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. Istovremeno to ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz čl. 421. st. 1. ZKP/08 pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza predmet ocjene suda u svakom pojedinačnom slučaju. Pored toga, okolnost da je maloljetniku odbijen prijedlog za ispitivanje oca kao svjedoka sama po sebi, a bez razmatranja kako je vođen cjelokupni postupak te kako je prvostupanjski sud ocijenio dokazni materijal, ne znači da je povrijeđeno pravo na obranu i jednakost oružja. Konkretno, maloljetnik je tijekom trajanja rasprave predložio provođenje određenih dokaza, ispitivanje tri svjedoka, koji su prihvaćeni (list 1088 spisa), a kako je sud prvog stupnja podrobno i razumno obrazložio utemeljenost osude maloljetnika uz ocjenu njegova iskaza povezano sa ostalim dokazima što treba povezati i sa razlozima odbijanja dokaznog prijedloga za ispitivanje njegova oca, nema govora o povredi načela jednakosti oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

 

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio dinamiku događaja pri čemu nije našao dokazanim tezu optužbe o zajedničkom djelovanju svih optuženika i maloljetnika pri učinu kaznenog djela silovanja već je opravdano zaključio da iako se djela zbivaju na istoj lokaciji (plaža K. u Z.) iste večeri (3. studenog 2013.) među njima postoji vremenski odmak, dakle da se radi o odvojenim događajima. Žalbeni navodi državnog odvjetnika svode se tek na puku tvrdnju da su nakon dovršenog djela iz toč. 1. odnosno obavljenih nasilnih odnosa po opt. B. K. i mlt. M. B. „ostala trojica zapravo nastavila sa silovanjem“. Iskaz svjedoka D. S. samo potvrđuje dokazanost djela pod toč. 1., da je oštećenica bila silovana po dvije osobe, opt. B. K. i mlt. M. B., kako pravilno sud prvog stupnja analizira iskaz ovog svjedoka povezano sa iskazom njegove djevojke A. S., te proizlazi i iz iskaza svjedoka I. P. i N. J. Kraj takvog stanja stvari i ovaj sud prihvaća argumente iz pobijane presude o neprihvaćanju dijela iskaza svjedoka kojim je tek na raspravi u mlt. A. Č. prepoznao jednog „od ove dvojice“.

 

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i da su svi optuženici i maloljetnici sa oštećenicom ostvarili spolne odnose, a mlt. M. B. spolnom odnosu izjednačenu spolnu radnju. Taj zaključak utemeljen je na rezultatu biološkog vještačenja, analizi iskaza optuženika, maloljetnika i svjedoka, kako je podrobno navedeno u razlozima presude (str. 9).

 

Kako je rektum završni ravni dio debelog crijeva koje završava izlaznim otvorom-anusom to je jasno da rektalni bris ne podrazumijeva uzimanje uzorka sa površine završnog otvora-anusa već unutarnjeg dijela debelog crijeva. Imajući na umu da je u rektalnom brisu oštećenice dokazano prisustvo tragova krvi i sperme uz utvrđen miješani DNA profil mlt. M. B. i oštećenice, a da je kazneno djelo silovanja dovršeno već spajanjem spolovila sa anusom žrtve, to je osnovano sud prvog stupnja i bez provođenja dokaza po prijedlogu mlt. M. B. zaključio o penetraciji mlt. M. B. u anus oštećenice.

 

Budući da su za ishod postupka posve nezainteresirani svjedoci A. S. i D. S. slikovito opisali svoja zapažanja o ponašanju oštećenice i jasno izraženom verbalnom protivljenju radnjama dvojice mladića te da su se upravo opt. B. K. i mlt. M. B. pohvalili svjedocima E. Ć. i E. B. o spolnom odnosu sa oštećenicom na plaži to je i po ocjeni ovog suda nedvojbeno dokazano da je oštećenica unatoč visoke alkoholiziranosti bila sposobna izraziti protivljenje spolnom odnosu, ali je njen, doduše oslabljeni otpor, skršen fizičkom nadmoći optuženika i maloljetnika, pri čemu je i zadobila ozljede, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Ove bez obzira što je izostalo izravno terećenje po oštećenici koja se prema iskazu toga dijela događaja ne sjeća, ali su svjedoci N. J. i I. P. prenijeli njene riječi da su je dvojica silovali kada su je iste večeri na plaži zatekli da plače i uneređena tetura pod utjecajem alkohola.

 

Da su optuženik i maloljetnik bili svjesni i alkoholiziranosti oštećenice, dakle da je njena alkoholiziranost bila jasno zamjetna, što je od značaja i za djelo pod toč 2. razvidno je primjerice iz iskaza E. B. kojemu je opt. B. K., nakon što se pohvalio obavljenim spolnim odnosom rekao „Eno je tamo još je pijana“.

 

Prema tome, pravilnom ocjenom dokazne građe ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da su opt. B. K. i mlt. M. B. svjesni alkoholiziranog stanja oštećenice te usprkos njenog jasno izraženog protivljenja spolnom odnosu, koristeći svoju fizičku nadmoć obavili spolni odnošaj i spolnom odnošaju izjednačenu spolnu radnju te time ostvarili bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 5. KZ/11.

 

Nadalje, pravilnom je analizom iskaza opt. I. Z., mlt. A. Č. i mlt. D. Z. sud prvog stupnja zaključio da su sva trojica sa oštećenicom imali spolne odnose svjesni njenog visoko alkoholiziranog stanja zbog kojeg „uopće nije bila sposobna htjeti spolni odnos a kamoli dati svoj pristanak". Opravdano je sud prvog stupnja ukazao na obranu opt. I. Z. da je „davala“ na alkohol da je cijelo vrijeme šutila zbog čega ju je i pitao zašto šuti time da je prema iskazima N. J. i I. P. teturala,  posrtala i nerazumljivo pričala. Sve ove okolnosti i po ocjeni ovog suda vode zaključku da su opt. I. Z., mlt. A. Č. i mlt. D. Z., neovisno o njihovoj mladoj dobi i nezrelosti, bili svjesni visoke alkoholiziranosti oštećenice i stoga prema svim okolnostima događaja (prema iskazima optuženika i maloljetnika oštećenica ništa ne govori samo se izmjenjuju partneri) znali da kod oštećenice ustvari nema pristanka na spolni odnos. Ovdje valja dodati da je razumna i logična argumentacija suda prvog stupnja kako je izmjena obrane mlt. A. Č. u tijeku postupka, naknadnim negiranjem spolnog odnosa sa oštećenicom, posljedica pribavljenog rezultata biološkog vještačenja, a kako su ostali personalni dokazi kao i prvi njegov iskaz jasno ukazivali da je do odnosa došlo to odbijanjem prijedloga za ispitivanje maloljetnikovog oca činjenično stanje nije nepotpuno ni pogrešno utvrđeno.

 

Slijedom svega navedenog nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika, optuženika i maloljetnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te s tim u vezi povrede kaznenog zakona.

 

Po mišljenju državnog odvjetnika sud prvog stupnja nije pravilno cijenio sve okolnosti koje utječu na izbor vrste i visine kazne, zbog čega izrečene sankcije nedovoljno izražavaju društvenu osudu za počinjena djela.

 

Mlt. M. B. smatra da je „bilo moguće izreći pridržaj izricanja kazne maloljetničkog zatvora"  jer je „bio mlađi od oštećenice te da je nije prisilio na spolni odnos“.

 

Upirući na podatke iz socijalne anamneze te nalaza i mišljenja psihologa opt. I. Z. drži da su ispunjene pretpostavke za primjenu maloljetničke odnosno blaže sankcije.

 

Opt. B. K. uvodno je u žalbi naznačio da presudu pobija zbog odluke o kazni koju nije posebno obrazložio, a žalbe mlt. A. Č. i mlt. D. Z. podnesene zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrže u sebi i žalbu zbog odluke o sankciji (čl. 478. ZKP/08).

 

Razmotrivši odluku o sankcijama ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pridržaj izricanja maloljetničkog zatvora sa rokom kušnje od tri godine uz odgojnu mjeru pojačane brige i nadzora sankcija primjerena osobnosti mlt. A. Č. i mlt. D. Z. te svim okolnostima počinjenja kaznenog djela. Radi se o maloljetnicima koji do sada nisu pokazivali probleme u ponašanju i nisu dolazili u sukob sa zakonom, mlt. A. Č. prema priloženoj dokumentaciji u sjednici vijeća i prije pravomoćnosti presude uredno izvršava izrečenu odgojnu mjeru što ukazuje na spremnost prihvaćanja sankcije u cilju korekcije i prevencije društveno neprihvatljivog ponašanja, pa vodeći računa i o načelu supsidijariteta pri izboru maloljetničke sankcije opravdano je očekivati da će se svrha sankcije ostvariti bez kazne lišenja slobode.

 

Premda je pravilno sud prvog stupnja opt. I. Z. odmjerio kaznu zatvora u trajanju jedne godine, značaj olakotnih okolnosti, status mlađeg punoljetnika, pozitivna prognoza razvoja ličnosti, uz činjenicu da je urednog socijalnog funkcioniranja,  po ocjeni ovog drugostupanjskog suda opravdava primjenu uvjetne osude sa maksimalnim vremenom provjeravanja od pet godina, poglavito imajući na umu da je kriminalna aktivnost opt. I. Z. prema oštećenici gotovo istovjetna sa postupanjem mlt. A. Č. i mlt. D. Z. kako je utvrđeno i proizlazi iz činjeničnog opisa djela.

 

Osnovano je sud prvog stupnja mlt. M. B. osudio na kaznu maloljetničkog zatvora rukovodeći se podacima iz socijalne anamneze za maloljetnika. Naime, pored težine i pogibeljnosti djela odražene i činjenicom obavljanja analnog odnosa sa oštećenicom, podaci o osobnim i obiteljskim prilikama maloljetnika opravdavaju zaključak da je radi ostvarenja svrhe maloljetničke sankcije nužno primijeniti kaznu oduzimanja slobode budući da je mlt. M. B. već pokazao nepoštivanje zakonskih normi, bio je u tretmanu centra za socijalnu skrb radi izvršavanja odgojne mjere pojačane brige i nadzora izrečene rješenjem Općinskog suda u Zadru broj KM-18/12 koje je postalo pravomoćno 8. ožujka 2013., a zbog počinjenja kaznenog djela tjelesne ozljede. Međutim, imajući na umu zakonski okvir kazne za predmetno kazneno djelo (od tri do petnaest godina) u odnosu sa propisanim granicama kazne maloljetničkog zatvora za isto djelo (šest mjeseci do pet godina) osuda na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju tri godine ima prekomjerno naglašen retributivni karakter pa je po ocjeni ovog suda mlt. M. B. trebalo izreći kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud kod odmjeravanja kazne opt. B. K., cijeneći olakotnim optuženikovu mladost, precijenio značaj otegotnih okolnosti. Naime, kako se optuženikova osuđivanost odnosi na lakše kazneno djelo druge vrste, uvažavajući prilike pod kojima je kazneno djelo počinjeno i nastale posljedice, osuda na kaznu zatvora u trajanju tri godine primjerena je da se takvom kaznom ostvari zakonom predviđena svrha kažnjavanja.

 

Iz navedenih su razloga u ovom dijelu osnovane žalbe opt. B. K., mlt. M. B. i opt. I. Z., dok su žalbe državnog odvjetnika, mlt. A. Č. i mlt. D. Z. neosnovane.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 i čl. 482. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 9. ožujka 2017.