Broj: Kž 74/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Ileane Vinja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. S. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. i čl. 153. st. 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 18. studenoga 2015. broj K-9/15-24, u sjednici vijeća održanoj 30. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. S. Š. uzimaju kao utvrđene kazne zatvora za kazneno djelo iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 1. i čl. 153. st. 1. KZ/11 za koje u toč.1. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim u trajanju od 3 (tri) godine, a za kazneno djelo iz čl. 154. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 za koje je u toč. 2. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim u trajanju od 1 (jedne) godine, dok se na temelju čl. 58. st. 1. KZ/11 opoziva uvjetna osuda iz pravomoćne presude Općinskog suda u Koprivnici od 1. prosinca 2014. broj K-325/14-2 te se kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci izrečena tom presudom zbog kaznenog djela iz čl. 235. st. 1. KZ/11 uzima kao utvrđena, pa se opt. S. Š. za ta djela uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 8 (osam) mjeseci, u koju mu se kaznu na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 14. prosinca 2014. do 12. siječnja 2015.

 

II. Odbija se žalba opt. S. Š. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku opt. S. Š. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 1./ izreke te presude počinio teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 1. i čl. 153. st. 1. KZ/11 za koje mu je po istom zakonskom propisu utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, a pod toč. 2./ izreke te presude teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 za koje mu je po istom zakonskom propisu utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine te je primjenom čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci u koju kaznu mu je po čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 14. prosinca 2014. do 12. siječnja 2015.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), opt. S. Š. je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da se optuženiku izrekne jedinstvena kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

Žalbu je podnio i optuženik po branitelju R. R., odvjetniku iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se njegova žalba odbije kao neosnovana.

 

Prije održavanja sjednice vijeća, spis je sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

U odnosu na žalbu opt. S. Š. osim zbog odluke o kazni:

 

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 optuženik nalazi u tome što je sud propustio oštećenicu prilikom ispitivanja upozoriti kao privilegiranog svjedoka, a da prije toga nije utvrdio faktični prestanak izvanbračne zajednice sa optuženikom, slijedom čega taj iskaz predstavlja nezakoniti dokaz. Osim toga smatra da je počinjena i daljnja bitna povreda iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, jer je sud odbio dokazni prijedlog obrane da se u svojstvu svjedoka ispita dr. J. P.-R. na okolnosti sačinjenja medicinske dokumentacije za oštećenicu, čime je na raspravi povrijedio pravo obrane, što je utjecalo na presudu.

 

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je iskaz oštećenice nezakonit dokaz, jer ista nije upozorena kao privilegirani svjedok, budući je prvostupanjski sud faktički prekid izvanbračne zajednice između njega i oštećenice utvrdio upravo na temelju njegove obrane, iz koje proizlazi da su nekoliko mjeseci prije prvog inkriminiranog događaja prekinuli vezu i da ga je oštećenica tražila da se iseli iz stana, tako sud s pravom oštećenicu nije upozoravao u svojstvu privilegiranog svjedoka.

 

U odnosu na istaknutu bitnu povredu iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, treba naglasiti da žalitelj također nije u pravu. Naime, odbijanje dokaznog prijedloga optuženika da se ispita svjedok dr. J. P.-R. na okolnost sačinjavanja medicinske dokumentacije ne znači automatski povredu prava na obranu, jer je sud po zakonu (čl. 421. ZKP) ovlašten odbiti provođenje dokaza za koje ocijeni da su nedopušteni, nevažni, neprikladni ili usmjereni na odugovlačenje postupka. Prema tome, odlukom suda kojom je odbijen dokazni prijedlog ispitivanja svjedoka u konkretnom slučaju, a što je sud prvog stupnja i obrazložio, ne dovodi se u pitanje pravo obrane, niti se time ostvaruje naznačena bitna povreda, već se ta odluka može razmatrati samo u okviru utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Budući da istaknute bitne povrede nisu ostvarene, a niti je ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 utvrdio da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, to žalba optuženika zbog bitne povrede nije osnovana.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje u odnosu na djelo opisano pod toč. 1/ izreke pobijane presude optuženik tvrdi da je nejasno kako sud utvrđuje činjenicu da je on bio „znatno fizički jača osoba“, a u kontekstu njegove bolesti (proživljenog infarkta), što, kako nadalje tvrdi, ukazuje da je u odnosu na to djelo, zbog njegova zdravstvenog stanja izostala bilo kakva primjena fizičke sile. U odnosu na djelo opisano pod toč. 2./ izreke optuženik navodi da su kontradiktorne tvrdnje oštećenice i u postupku ispitanih svjedoka o njegovom nasilničkom ponašanju i da se presuda može temeljiti na personalnom dokazu, isključivo ako taj dokaz korespondira sa materijalnim dokazima, a koji u konkretnom slučaju izostaju. Tvrdi da ni kod ovog djela nije bilo nikakve fizičke sile i da je odnos bio dobrovoljan.

 

Ispitujući u tom dijelu razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi u odnosu na toč. 1./ i 2./ izreke, kao i istaknute činjenične prigovore izložene u žalbi optuženika, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da optuženik navodima žalbe nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu.

 

Naime protivno navodima žalitelja, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja prvostupanjski je sud na temelju pravilne ocjene obrane optuženika, iskaza ošt. A.-M. P., iskaza svjedoka D. H., S. P. S., K. J. i A. Č. i medicinske dokumentacije za oštećenicu, u prvostupanjskom postupku, njihovom savjesnom analizom i ocjenom, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 1./ izreke pobijane presude.

 

U tom pogledu ispravno je sud prvog stupnja obranu optuženika u pobijanoj presudi ocijenio neuvjerljivom i nevjerodostojnom, jer je ona u potpunoj suprotnosti ne samo s iskazom oštećenice, nego i sa svim ostalim provedenim dokazima, a prije svega sa iskazima svjedoka D. H., S. P. S., K. J., A. Č., kao i medicinskom dokumentacijom za oštećenicu. Suprotno obrani optuženika, iskaz ošt. A.-M. P. sud je ispravno prihvatio kao logičan i vjerodostojan, pri čemu valja naglasiti da rezultati ostalih izvedenih dokaza ne upućuju na zaključak da bi oštećenica imala ikakvog razloga neosnovano teretiti optuženika. Osim toga, njen iskaz u dijelu da je optuženik inkriminiranog dana, bez njenog pristanka i uporabom sile s njom izvršio spolni odnos u bitnom je potkrijepljen medicinskom dokumentacijom iz koje proizlazi da se oštećenica nakon događaja tražila pomoć psihijatra i da joj je dijagnosticirana akutna reakcija na stres i opći anksiozni poremećaj. Iskaz oštećenice u bitnom dijelu suglasan je i sa iskazima svjedoka K. J. i A. Č., te P. Š. nećakinje optuženika, koja u cijelosti potvrđuje iskaz oštećenice, navodeći da je ista bila veoma potresena kad joj je opisivala inkriminirani događaj. Stoga, na temelju tako izvedenih dokaza sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je spolni odnos između optuženika i oštećenice kritičnog dana bio bez njenog pristanka, te uz uporabu sile optuženika.

 

Na temelju izloženog proizlazi da je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na toč. 1./ izreke presude, te je savjesnom i svestranom ocjenom izvedenih dokaza navedenih o obrazloženju presude za svoja utvrđenja naveo relevantne, jasne i uvjerljive razloge, posebno na str. 9 i 10 presude, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te na iste radi nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelja.

 

U odnosu na toč. 2./ izreke presude, te tvrdnju optuženika da se presuda ne može temeljiti samo na jednom personalnom i to kontradiktornom dokazu sa ostalim iskazima svjedoka, a koji nije potkrijepljen ni sa materijalnim dokazima, treba naglasiti da žalitelj nije u pravu. Naime ispitujući u tom dijelu razloge koje iznosi sud prvog stupnja, te istaknute prigovore iz žalbe, ovaj sud nalazi da žalitelj nije doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda.

 

Suprotno navodima žalbe optuženika, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud na temelju ispravne analize i ocjene iskaza ošt. A.-M. P., dovodeći ga u vezu sa iskazima D. H., S. P. S., K. J., A. Č. i P. Š., te medicinskom dokumentacijom koja prileži spisu, savjesnom i kritičnom analizom navedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 2./ izreke.

 

Naime, prije svega pravilno prvostupanjski sud ne prihvaća obranu optuženika da je spolni odnos bio dobrovoljan i bez ikakve sile, jer je takva obrana suprotna prvenstveno logičnom, jasnom i uvjerljivom iskazu oštećenice, koja je izrijekom u postupku više puta ponovila da ju je optuženik kada se inkriminiranog dana vratila doma najprije pitao gdje je bila, a kad mu je rekla da mu neće polagati račune, potom je više puta ošamario. Nakon toga je od nje zatražio da imaju spolni odnos, a kad je ona to odbila, počeo je na silu skidati, a ona se tome onda dalje nije više opirala, jer je u susjednoj sobi spavao mlađi sin, a u drugoj sobi i njezina majka, pa nije htjela reagirati i zvati u pomoć, jer ih je oboje željela zaštititi. Takav iskaz oštećenice potkrijepljen je iskazima svjedoka D. H., S. P. S., K. J. i A. Č., kojima je oštećenica identično opisala događaj. Pritom između iskaza navedenih svjedoka, te iskaza oštećenice, suprotno žalbi optuženika, nema nikakve kontradiktornosti, pri čemu činjenica što su tom prilikom izostale tjelesne ozljede na oštećenici nije relevantna vjerodostojnost njezina iskaza, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

 

Prema tomu proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na toč. 2./ izreke, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, pa žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio i kazneni zakon kada je djelatnost optuženika opisanu pod toč. 1./ izreke pravno označio kao teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 1. i u vezi čl. 153. st. 1. KZ/11, a djelatnost optuženika opisanu pod toč. 2./ izreke kao teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11, budući je za navedena djela utvrđeno da su ostvarena sva njihova subjektivna i objektivna obilježja. Iako se optuženik žali i zbog povrede kaznenog zakona on tu žalbenu osnovu posebno ne obrazlaže, već je posredno veže uz pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, radi čega njegova žalba zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

 

Osnovano međutim, državni odvjetnik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja u korist opt. S. Š. povrijedio kazneni zakon, jer mu nije u smislu čl. 58. st. 1. KZ/11 opozvao uvjetnu osudu koja mu je izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Koprivnici od 1. prosinca 2014., broj K-325/14-2 koja je postala pravomoćna 11. prosinca 2014., a kojom mu je zbog kaznenog djela iz čl. 235. st. 1. KZ/11 izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci uz rok provjeravanja u trajanju od jedne godine. Uvidom u navedeni spis Općinskog suda u Koprivnici je utvrđeno da su ovi navodi državnog odvjetnika osnovani i da se u konkretnom slučaju radi o tzv. obveznom opozivu uvjetne osude jer je sud prvog stupnja s obzirom na visinu izrečene kazne pod toč. 1./ izreke              presude u ovom predmetu obvezatno imao opozvati uvjetnu osudu. Ne postupajući na opisani način sud prvog stupnja je prekoračio ovlasti koje ima po zakonu u smislu čl. 469. st. 5. ZKP/08. Stoga je, radi pravilne primjene kaznenog zakona trebalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika opozvati navedenu uvjetnu osudu i optuženiku uzeti kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, kao što je to učinjeno pod toč. I. izreke.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika, te žalbu optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji:

 

Iznoseći razloge za žalbu zbog odluke o kazneno pravnoj sankciji, državni odvjetnik navodi da je trebalo izreći strože pojedinačne kazne zatvora za kaznena djela opisana pod toč. 1./ i toč. 2./ izreke, za koja je optuženik proglašen krivim, ali i, slijedom žalbene osnove zbog povrede kaznenog zakona, strožu jedinstvenu kaznu.

 

Optuženik u svojoj žalbi nominalno ističe i žalbenu osnovu zbog odluke o kazni, međutim, žalbu u tom dijelu sadržajno ne obrazlaže, pa je ovaj sud drugog stupnja u tom dijelu u odnosu na optuženika pobijanu presudu ispitao sukladno čl. 478. ZKP/08.

 

Suprotno tvrdnjama iz žalbi državnog odvjetnika i optuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud optuženiku pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu čl. 47. KZ/11 utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao, zbog čega njihova preocjena za koju se zalažu obje stranke nije osnovana. Naime, sud prvog stupnja je opt. S. Š. kod kaznenih djela iz toč. 1./ i 2./ izreke ispravno uzeo kao olakotno da je otac dvoje malodobne djece i da nakon inkriminiranih događaja ni na koji način više nije uznemiravao oštećenicu, dok mu je kao otegotne okolnosti utvrdio dosadašnju osuđivanost i stupanj krivnje.

 

Prema tome, imajući u vidu sve tako utvrđene okolnosti, prvostupanjski je sud optuženiku osnovano utvrdio u odnosu na kazneno djelo opisano od toč. 1./ kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a za djelo opisano pod toč. 2./ kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

 

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada smatra da je jedinstvena kazna zatvora u konkretnom slučaju preblago odmjerena, a imajući u vidu da je, slijedom ranije iznesenog, opozvana uvjetna osuda te kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci uzeta kao pojedinačno utvrđena, te je, stoga, cijeneći duljinu te utvrđene kazne zatvora, valjalo preinačiti pobijanu presudu u odluci o jedinstvenoj kazni zatvora.

 

Stoga je prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora, uzimajući kao utvrđene kaznu zatvora u trajanju od tri godine zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. KZ/11 i kaznu zatvora u trajanju od jedne godine zbog kaznenog djela zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 1., te kaznu zatvora od šest mjeseci zbog opozvane uvjetne osude radi kaznenog djela iz čl. 235. st. 1. KZ/11, ovaj sud opt. S. Š. izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i osam mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru.

 

Tako izrečena jedinstvena kazna zatvora, po ocjeni ovog suda drugog stupnja adekvatna je i primjerena kako stupnju kaznene odgovornosti optuženika, tako i njegovoj opasnosti kao počinitelja djela, a njome će se ujedno ispuniti zakonom predviđena svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.

 

Iz naprijed navedenih razloga na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08, valjalo presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 30. ožujka 2017.