Broj: Kž-326/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

             

              Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Mladena Piškorca kao predsjednika vijeća, te Dajane Barberić-Valentić i Darka Domšića kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Luce Grizelj, temeljem rješenja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske o ustupanju predmeta Županijskog suda u Rijeci br. Su-IV-450/16-2 od 31. listopada 2016.g., u kaznenom predmetu protiv okrivljene K. K., zbog kaznenog djela iz čl. 149. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama okrivljene K. K., protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj K-1629/2015-16 od 19. svibnja 2016.g., u sjednici vijeća održanoj dana 30. ožujka 2017.g., 

 

  p r e s u d i o   j e

 

              I Povodom podnesenih žalbi, po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda i izriče da je okrivljena K. K. radnjama činjenično opisanim u izreci prvostupanjske presude počinila kazneno djelo uvrede iz čl. 147. st. 1. KZ/11, te se temeljem čl. 147. st. 1. u svezi čl. 42. KZ/11 osuđuje na novčanu kaznu od 40 (četrdeset) dnevnih iznosa u visini dnevnog iznosa od 450,00 kuna, što ukupno iznosi 18.000,00 kn.

 

              Na temelju čl. 56. KZ/11 okrivljenoj K. K. se izriče uvjetna osuda, te se novčana kazna na koju je osuđena neće naplatiti, ako u vremenu provjeravanja od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

              Temeljem čl. 42. st. 6. KZ/11 okrivljenica je u slučaju opoziva uvjetne osude dužna novčanu kaznu platiti u roku od 3 (tri) mjeseca od pravomoćnosti odluke o opozivu uvjetne osude.

 

              Na temelju čl. 43. st. 1. do 3. KZ/11 kada novčana kazna nije u cijelosti ili djelomično plaćena u određenom roku, a ne postoje uvjeti iz čl. 42. st. 7. KZ/11 ista će se naplatiti prisilno putem ovlaštene institucije sukladno odredbama Zakona, a ako se novčana kazna ne može ni prisilno naplatiti u roku od 3 (tri) mjeseca, sud će uz pristanak osuđenice donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro, na način da se jedan dnevni iznos zamijeni s dva sata rada, pri čemu rad za opće dobro ne

smije premašiti 720 sati, a ako osuđenica ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna, odnosno rad za opće dobro, zamijenit će se kaznom zatvora.

 

              II Žalbe okrivljene K. K. odbijaju se kao neosnovane.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu, proglasio je krivom okr. K. K., zbog kaznenog djela uvrede iz čl. 147. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12 i 56/15 - dalje u tekstu: KZ/11), te je na temelju čl. 147. st. 2. u svezi čl. 42. KZ/11 osudio na novčanu kaznu od 40 dnevnih iznosa u visini dnevnog iznosa od 450,00 kuna, što ukupno iznosi 18.000,00 kn. Na temelju čl. 56. KZ/11 okrivljenici je izrečena uvjetna osuda, tako da se novčana kazna na koju je osuđena neće naplatiti, ako u vremenu provjeravanja od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 u daljnjem tekstu: ZKP/08), okrivljenica je dužna naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kuna, te je dužna navedeni iznos uplatiti u Državni proračun RH, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, dok je dužna naknaditi nužne izdatke privatne tužiteljice i nagradu i nužne izdatke njezinog punomoćnika u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem, a temeljem čl. 145. st. 2. toč. 7. ZKP/08.

 

              Protiv te presude žalbu je podnijela osobno okr. K. K. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona s prijedlogom da drugostupanjski sud usvoji žalbu, ukine ili preinači presudu zbog navedenih pravnih razloga ili donese novu presudu ili da primjeni odredbu čl. 147. st. 3. i 4. i čl. 148. st. 3. KZ/11. Branitelj okrivljenice J. M., odvj. iz Z., također je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da okrivljenicu oslobodi od svake krivnje kao i snašanja svih troškova prvostupanjskog postupka, a podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

 

              Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

              Žalbe okrivljenice i njezinog branitelja nisu osnovane.

 

              Razlozi za toč. I izreke.

 

              Ispitujući povodom podnesenih žalbi po službenoj dužnosti prvostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 476. st. 1. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je na štetu okr. K. K. povrijeđen kazneni zakon u pitanju pravne i zakonske kvalifikacije kaznenog djela, koju treba primijeniti u konkretnom slučaju.

 

              Prvostupanjski sud, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja u izreci presude,  ispuštanjem dijelova inkriminacije, izriče da je okrivljenica počinila kazneno djelo uvrede iz čl. 147. st. 2. KZ/11.

 

              Naime, iako u činjeničnom opisu nisu pojedinačno i konkretno navedene osobe koje su bile prisutne događaju u kojem je okrivljenica uputila riječi uvrede ošt. privatnoj tužiteljici K. V., već se samo navodi da su izgovorene u prisustvu većeg broja osoba, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud nesporno utvrdio da su prilikom izgovaranja riječi upućenoj ošt. privatnoj tužiteljici bile prisutne barem još tri osobe i to majka, kći i sin privatne tužiteljice, na osnovu čega zaključuje da je već taj broj osoba dovoljan da bi se radilo o kaznenom djelu iz čl. 147. st. 2. KZ/11, pozivajući se pri tome na sudsku praksu, a koja se očito odnosi na inkriminaciju po starom Kaznenom zakonu (KZ/97), u kojem je jedna od inkriminacija bilo i "pred više osoba", a što se nikako ne može poistovjetiti sa većim brojem osoba.

 

              Smisao odredbe st. 2. čl. 147. KZ/11, posebno ako se ima u vidu da je u pitanju počinjenje putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu, svakako podrazumijeva veći broj osoba, tako da je stajalište ovog drugostupanjskog suda da se za ostvarenje kvalifikacije pristupačnosti uvrede većem broju osoba, mora raditi o najmanje pet ili više osoba.

 

              Zbog toga je drugostupanjski sud po službenoj dužnosti preinačio prvostupanjsku presudu i polazeći od izrekom ispravno utvrđenog činjeničnog stanja, izrekao da je optuženica počinila kazneno djelo uvrede iz čl. 147. st. 1. KZ/11, a za koje je na temelju čl. 147. st. 1. u svezi čl. 42. KZ/11 osuđena na novčanu kaznu od 40 dnevnih iznosa, u visini dnevnog iznosa od 450,00 kuna, što ukupno iznosi 18.000,00 kuna, te joj je na osnovu čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda, tako da se novčana kazna na koju je osuđena neće naplatiti, ako u vremenu provjeravanja od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

 

              Razlozi za toč. II izreke.

 

              Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka okrivljenica u žalbi  ističe da prvostupanjski sud nije u skladu s odredbom čl. 450. st. 2. ZKP/08 savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, jer nije dao ocjenu njenog podneska s prilogom (tužba za stan) koji je dostavila 11. svibnja 2016.g., kao i da nije dao razloge zbog kojih nije prihvatio pojedine prijedloge stranaka.

 

              Nasuprot ovakvim stavovima žalbe, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud kako pojedinačno, a tako i u međusobnoj povezanosti dao ocjenu svih provedenih dokaza, te obrazloženje pobijane presude o svim odlučnim činjenicama sadrži potpuno jasne i dovoljne razloge, a što se tiče ocjene podneska okrivljene u prilogu kojeg je tužba za stan, te dokaze sud nije niti izvodio na raspravi, tako da ih nije trebao niti ocjenjivati i obrazlagati u presudi.

 

              Također prvostupanjska presuda sadrži i razloge vezane uz dokazne prijedloge, koji nisu prihvaćeni od strane prvostupanjskog suda, time da je prvostupanjski sud  prihvatio prijedlog okrivljenice da se ispitaju s njene strane predloženi svjedoci M. J. i Š. H., a koji nisu imali saznanja o događaju.

 

              Prema tome, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena neka od postupovnih povreda na koje se ukazuje u žalbi, ali također niti neka druga povreda odredaba kaznenog postupka, na koje je u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

              Žalbama također nije dovedena u pitanje potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Naime, na osnovu suglasnih iskaza privatne tužiteljice, ošt. K. V. i svjedoka A. K., M. V. i L. V., koji su bili prisutni događaju, prvostupanjski sud je s potpunom sigurnošću utvrdio da je okr. K. K. izgovorila riječi "ubila si oca, zapalila si ga kao psa, ja znam da on to ne bi nikad dozvolio, može te biti sram, nisi me obavijestila o očevoj smrti".

 

              Svi navedeni svjedoci iskazivali su okolnosno, logično i uvjerljivo, te nema opravdanog razloga sumnjati u njihovu vjerodostojnost, posebno imajući u vidu mjesto i vrijeme, gdje i kada se sve događalo.

 

              Stoga je ispravno prvostupanjski sud zaključio, a promatrajući u cjelini događaj da su izgovorene riječi od strane okrivljenice bile usmjerene upravo da povrijede čast i ugled, te su očito imale za cilj uvrijediti privatnu tužiteljicu, čega je itekako bila svjesna i na to pristala okrivljenica.

 

              Što se tiče navoda žalbe da je prvostupanjski sud iz Facebook poruka koje je privatna tužiteljica slala sinu okrivljenice trebao zaključiti da je privatna tužiteljica uzvratila uvrede, treba reći da je većina poruka poslana prije inkriminiranog događaja, ali ni te, kao ni one poslane kasnije, ni u kom slučaju nisu bile usmjerene ka vrijeđanju okrivljenice od strane privatne tužiteljice, tako da suprotno stavu žalbe nije bilo mjesta primjeni odredbi čl. 147. st. 3. i 4. KZ/11.

 

              Neprihvatljiva je žalba okrivljenice i u dijelu gdje ističe da je na njenu štetu povrijeđen kazneni zakon, jer je tužena za jedno kazneno djelo (klevete), a sud ju je osudio za drugo kazneno djelo (uvrede). Naime, odredbom čl. 449. st. 2. ZKP/08 propisano je da sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela, a ovaj drugostupanjski sud u potpunosti prihvaća zaključke prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju svojim postupanjem okrivljenica ostvarila sva potrebna bitna obilježja kaznenog djela uvrede, ali ovaj sud ocjenjuje da je u pitanju osnovno kazneno djelo uvrede iz čl. 147. st. 1. KZ/11, zbog čega je u tom smislu preinačio pravnu i zakonsku kvalifikaciju, a što je već obrazloženo u razlozima za toč. I izreke presude.

 

              Obzirom da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke suda o kazni, a posebno što je izmijenjena pravna kvalifikacija djela, ovaj sud je odlučivao i o kaznenoj sankciji. Uzimajući u obzir sve one olakotne okolnosti koje je na strani okrivljenice utvrdio prvostupanjski sud, posebno da je povod događaja smrt njenog brata, te vodeći računa o životnoj dobi okrivljenice, novčana kazna od 40 dnevnih iznosa, koja je samo neznatno viša od najmanje propisanog iznosa novčane kazne, te posebno izrečena uvjetna osuda sa minimalnim rokom provjeravanja od jedne godine je primjerena i potrebna za potpuno ostvarenje svrhe kažnjavanja.

 

              Kako je okrivljenica proglašena krivom, to je pravilna odluka prvostupanjskog suda i o troškovima kaznenog postupka, tako da i u tom dijelu njena žalba nije osnovana.

 

              Iz svih navedenih razloga, presuđeno je kao u izreci (čl. 482. i 486. st. 1. ZKP/08).

 

Bjelovar, 30. ožujka 2017.