Broj: Kž 100/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. N., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. toč. 1. i 3. i čl. 153. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11 i 144/12 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 21. listopada 2016. broj K-5/15-114, u sjednici vijeća održanoj 6. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. D. N., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženiku za kazneno djelo iz članka 154. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. toč. 1. i 3. i čl. 153. st. 1. KZ/11 za koje je u točki 1./ izreke prvostupanjske presude proglašen krivim, na temelju čl. 154. st. 2. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 8 (osam) mjeseci, dok se uzima kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci iz prvostupanjske presude za djelo iz čl. 139. st. 2. KZ/11 za koje je u točki 2./ izreke prvostupanjske presude proglašen krivim pa se optuženik za ta djela i uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, u koju mu se kaznu na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 6. prosinca 2014. do 31. prosinca 2014.

 

II. U ostalom se dijelu žalba opt. D. N. te žalba državnog odvjetnika odbijaju kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu opt. D. N. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 1./ izreke te presude počinio teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 1. i 3. u vezi čl. 153. st. 1. KZ/11 za koje mu je po istom zakonskom propisu utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i pet mjeseci, a pod toč. 2./ izreke te presude kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11 za koje mu je po istom zakonskom propisu utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, pa je uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci, u koju kaznu mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 6. prosinca do 31. prosinca 2014. godine.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), ošt. D. Š. je s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08, optuženiku je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka u efektivnom iznosu od 11.036,00 kn, kao i troškova paušala iznosu od 600,00 kn, te plaćanje nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika oštećenice, kao i nužne izdatke oštećenice, koji iznos će biti određen naknadno posebnim rješenjem.

 

Protiv te prvostupanjske presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da se postrože kako pojedinačno utvrđene kazne, tako i izrečena jedinstvena kazna zatvora.

 

Žali se i opt. D. N. po svom branitelju T. J., odvjetniku iz V., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe.

 

Na žalbu državnog odvjetnika odgovor je podnio opt. D. N., po svom branitelju, T. J., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je sukladno odredbi iz čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje u odnosu na djelo opisano pod toč. 1./ izreke optuženik tvrdi da sud prvog stupnja zanemaruje činjenicu da je s oštećenicom već ranije, prije inkriminiranog događaja imao dobrovoljne spolne odnose, pa je takav odnos bio i kritične zgode. Osim toga ističe da je poticaj za prijavljivanje kaznenog djela policiji došao od trećih osoba i kolegica oštećenice s posla, te da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio činjenicu da se oštećenica nikome od obitelji i prijatelja nije požalila na inkriminirani događaj, što sve upućuje da terećeno kazneno djelo nije počinjeno, te da je odnos bio dobrovoljan. U odnosu na toč 2./ izreke optuženik navodi kako nikad, pa ni inkriminiranog dana nije prijetio oštećenici, niti je imao namjeru učiniti joj kakvo zlo, dok sam razlog verbalnog sukoba kritične zgode zapravo pripisuje preljubu oštećenice.

 

Ispitujući u tom dijelu razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi u odnosu na toč. 1./ i 2./ izreke, kao i istaknute činjenične prigovore izložene u žalbi optuženika, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da optuženik navodima žalbe nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu.

 

Naime, protivno navodima žalitelja, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja prvostupanjski je sud na temelju pravilne ocjene obrane optuženika, iskaza ošt. D. Š., dovodeći ih u vezu s iskazima svjedoka V. P., D. V., te A. M. kao i specijalističkog nalaza Županijske bolnice u Č., u prvostupanjskoj postupku, njihovom savjesnom i kritičnom analizom i ocjenom, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice presuđenog kaznenog djela opisanog u toč. 1./ izreke pobijane presude.

 

U tom pogledu ispravno je sud prvog stupnja obranu optuženika u pobijanoj presudi ocijenio neuvjerljivom i nevjerodostojnom, jer je ona u potpunoj suprotnosti ne samo s iskazom oštećenice, nego i sa svim ostalim provedenim dokazima, a prije svega s iskazima svjedoka V. P. i D. V., kao i materijalnim dokazima koji prileže spisu, od čega prije svega medicinskoj dokumentaciji za oštećenicu. Suprotno obrani optuženika, iskaz ošt. D. Š. sud je ispravno prihvatio kao jasan, logičan i vjerodostojan, pri čemu je važno naglasiti da rezultati ostalih izvedenih dokaza ne upućuju na zaključak da bi oštećenica imala ikakvog razloga neosnovano teretiti optuženika. Osim toga, njezin iskaz u dijelu da je optuženik inkriminiranog dana bez njezinog pristanka s njom izvršio sa spolnim odnosom izjednačenu spolnu radnju u bitnom je potkrijepljen specijalističkim nalazom liječnika ginekologa Županijske bolnice u Č. iz kojeg proizlaze brojne ozljede u regiji glave, ruku i nogu, koje se vide i na fotodokumentaciji koja prileži spisu. Iskaz oštećenice u većem je dijelu suglasan i s iskazima svjedoka V. P., D. V. i A. M., koje su na poslu vidjele njezine ozljede i kojima se oštećenica povjerila da joj je ozljede zadao upravo optuženik. Stoga, uz sve navedene dokaze, kao i činjenicu da je sam optuženik iskazao da je inkriminirane zgode pljusnuo oštećenicu, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da sa spolnim odnosom izjednačena spolna radnja kritičnog dana nije bila dobrovoljna.

 

Iz navedenih razloga, suprotno žalbi optuženika, za samo kazneno djelo silovanja u konkretnom slučaju nije od utjecaja činjenica tko je dao poticaj za prijavljivanje kaznenog djela, a niti okolnost da se oštećenica nikom od članova obitelji nije požalila na postupanje optuženika.

 

Stoga proizlazi da je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na toč. 1./ izreke presude, te je savjesnom i svestranom ocjenom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja naveo relevantne, jasne i uvjerljive razloge, posebno na str. 10 i 11 presude, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te na iste radi nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelja.

 

U odnosu na toč. 2./ izreke presude, te tvrdnju optuženika u obrani, kao i u žalbi da nikad nije prijetio oštećenici, niti je istu imao namjeru ozlijediti, te da je razlog za verbalni sukob inkriminirane zgode zapravo bio preljub oštećenice, treba naglasiti da žalitelj nije u pravu. Naime, ispitujući u tom dijelu razloge koje iznosi sud prvog stupnja, te istaknute prigovore iz žalbe, ovaj sud nalazi da žalitelj nije doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda.

 

Suprotno navodima iz žalbe optuženika, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je na temelju ispravne ocjene iskaza ošt. D. Š., dovodeći ga u vezu sa iskazima J. i I. Š., te medicinskom dokumentacijom koja prileži spisu i provedenim psihijatrijskim vještačenjem, savjesnom i kritičnom analizom navedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 2./ izreke.

 

Naime, prije svega pravilno prvostupanjski sud ne prihvaća obranu optuženika da nije prijetio oštećenici, jer je takva obrana suprotna prije svega logičnom iskazu oštećenice koja je izrijekom u postupku više puta ponovila kako joj je optuženik inkriminiranog dana uputio riječi sadržaja „da joj neće pomoći ni policija ni sigurna kuća, da će joj zagorčati život, da se više neće smijati, a ako se bude smijala da će je tako istući da će joj se mišići sa kojima se smije umrtviti“. Takav iskaz oštećenice potkrijepljen je iskazima svjedoka, roditelja oštećenice koji su iskazali kako je optuženik jednom prilikom čak bio nasilan i prema njima, a posebno ocu oštećenice, zbog kojeg događaja se protiv optuženika vodi drugi kazneni postupak. Osim toga, iskaz oštećenice i njegovu vjerodostojnost potvrđuje i psihijatrijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je kod oštećenice uočena tjeskoba i strah prilikom opisivanja najužih detalja inkriminiranog događaja.

 

Prema tomu proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na toč. 2./ izreke, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza u odnosu na kazneno djelo prijetnje za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

 

Slijedom izloženog, žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud ispravno primijenio i kazneni zakon kada je djelatnost optuženika opisanu pod toč. 1./ izreke pravno označio kao teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 1. i 3. u vezi čl. 153. st. 1. KZ/11, a djelatnost optuženika opisanu pod toč. 2./ izreke kao kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud optuženiku utvrdio preblage pojedinačne kazne, a samim time i preblago izrekao jedinstvenu kaznu, već je u pravu optuženik kada izrečenu sankciju ocjenjuje prestrogom.

 

Kod odlučivanja o kaznenoj sankciji prvostupanjski je sud ispravno utvrdio kao otegotne okolnosti optuženiku da je kaznena djela počinio s izravnom namjerom, te upornost kod počinjenja kaznenog djela iz toč. 1./ izreke, a kao olakotnu okolnost njegovu dosadašnju neosuđivanost, pri čemu je, a što osnovano proizlazi iz žalbe optuženika propustio kao olakotno cijeniti njegovo žaljenje i kajanje zbog počinjenih kaznenih djela i mladost. Međutim, otegotnim okolnostima dao je preveliki značaj, a nije u dovoljnoj mjeri cijenio kao olakotno optuženikovu neosuđivanost, te je propustio cijeniti njegovo žaljenje i kajanje i okolnost da se radi o mladoj osobi, pa da će i blaža kazna u konkretnom slučaju djelovati na optuženika da uskladi svoje ponašanje sa zakonskim propisima, a što sve upućuje na nešto manju društvenu opasnost optuženika kao počinitelja navedenih kaznenih djela, od one koju je ocijenio prvostupanjski sud.

 

Iz tih razloga, kao i zbog ispunjenja svrhe kaznenopravnih sankcija kako je ona propisana čl. 41. KZ/11, ukazuje se da je u ovom slučaju u odnosu na djelo pod toč. 1./ izreke pobijane presude bilo potrebno optuženiku utvrditi vremenski kraću kaznu i to u trajanju od tri godine i osam mjeseci, te uzeti kao utvrđenu kaznu po prvostupanjskom sudu za djelo iz toč. 2./ izreke presude, a slijedom toga izreći mu i blažu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Tako izrečena jedinstvena kazna zatvora, po ocjeni ovog suda drugog stupnja adekvatna je kako stupnju kaznene odgovornosti optuženika, tako i njegovoj opasnosti kao počinitelja djela.

 

Obzirom na naprijed iznesene razloge valjalo je prihvatiti žalbu optuženika i preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način kako je to učinjeno ovom presudom, te žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu, a kako ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08, valjalo presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 6. travnja 2017.