Broj: Kž 172/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. A. P., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. u vezi sa st. 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. A. P. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 15. prosinca 2015. broj K-9/15, u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba opt. A. P. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Šibeniku proglasio je krivim opt. A. P. da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 1./ izreke te presude počinio kazneno djelo razbojništva u pokušaju iz čl. 230. st. 2. u vezi čl. 34. KZ/11, djelom pod toč. 2./ izreke presude, kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 2. KZ/11, a djelom pod toč. 3./ izreke presude kazneno djelo krađe iz čl. 228. st. 1. KZ/11, pa mu je za kazneno djelo iz toč. 1./ na temelju čl. 230. st. 2. u vezi čl. čl. 34., te uz primjenu čl. 48. st. 1. i 2. i 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, za kazneno djelo iz toč. 2./ na temelju čl. 230. st. 2. u vezi čl. 48. st. 1. i 2. i 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine, dok mu je za kazneno djelo iz toč. 3./ izreke na temelju čl. 228. st. 1. u vezi čl. 48. st. 1. i 2. i 49. st. 1. toč. 5. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, pa je uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, u koju kaznu mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. prosinca 2014. do 13. ožujka 2015.

 

Na temelju čl. 69. st. 1.- 4. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti, koja mjera može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, ali ne dulje od tri godine.

 

Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 u svezi čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10), utvrđuje se da novčani iznos od 1.500,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju optuženik ostvario kaznenim djelom opisanim pod toč. 2./ izreke presude, a iznos od 1.498,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom opisanim pod toč. 3./ izreke presude, dakle ukupno iznos od 2.998,00 kuna, te se utvrđuje da je taj ukupan novčani  iznos od 2.998,00 kuna imovina Republike Hrvatske i nalaže se opt. A. P. da taj iznos uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. i 2., toč. 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) opt. A. P. dužan je naknaditi efektivne troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 15.035,00 kn, te paušalnu svotu u iznosu od 2.000,00 kn, dakle sveukupno iznos od 17.035,00 kuna u roku od 30 dana od pravomoćnosti, pod prijetnjom ovrhe.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju M. M., odvjetniku u Š. zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna zatvora, a podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Na žalbu nije podnesen odgovor.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog povrede kaznenog zakona žalitelj smatra da su kaznena djela koja je počinio optuženik po prvostupanjskom sudu pogrešno kvalificirana kao djela u stjecaju, budući su sva kaznena djela počinjena istoga dana u razmaku od svega jednog sata, gdje je počinitelj postupao na istovrstan način i u evidentnom vremenskom kontinuitetu, tako da je optuženikovu kriminalnu djelatnost trebalo okvalificirati kao jedno produljeno kazneno djelo, što bi za njega u materijalno pravnom smislu bilo povoljnije.

 

Iako žalitelj istaknutim žalbenim navodima zapravo pobija utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu, treba ipak naglasiti da u konkretnom slučaju nije ostvarena istaknuta povreda kaznenog zakona. Naime, iako iz kriminalnih djelatnosti počinitelja opisanih pod toč. 1./, 2./ i 3./ izreke presude naizgled proizlazi da bi se moglo raditi o produljenom kaznenom djelu, ono je u konkretnoj pravnoj situaciji, suprotno tvrdnji žalitelja isključeno, jer sukladno čl. 52. st. 2. KZ/11, kaznena djela koja predstavljaju napad na život i tijelo, ne mogu se pravno označiti kao produljena, a upravo o takvim djelima je u konkretnom slučaju riječ. Stoga, žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana. Ispitujući u tom dijelu pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, optuženik općenito ističe da je sud prvog stupnja podcijenio brojne utvrđene olakotne okolnosti na njegovoj strani, slijedom čega pojedinačno utvrđene, kao i izrečena jedinstvena kazna nije odgovarajuća stvarnoj težini počinjenih kaznenih djela, u čemu, međutim, nije u pravu.

 

Naime, ispitujući odluku o kazni, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud, prije svega, pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu čl. 47. KZ/11 odlučne za proces individualizacije kazne, a potom ih je i ispravno vrednovao. Pritom je u pobijanoj presudi osnovano kao olakotno optuženiku utvrdio njegovu dosadašnju neosuđivanost, priznanje kaznenih djela, izraženo žaljenje i kajanje, očinstvo jednog djeteta, loše imovinske prilike, te smanjenu ubrojivost, a kao otegotno upornost, odnosno činjenicu da je u svega sat vremena počinio tri kaznena djela.

 

Stoga, suprotno žalbi optuženika, uzimajući u obzir sve utvrđene olakotne okolnosti važne za izbor i mjeru kazne u konkretnom slučaju, uz činjenicu da je kazneno djelo opisano pod toč. 1./ ostalo u pokušaju, sud prvog stupnja je ispravno na to djelo primijenio odredbe o ublažavanju kazne iz čl. 48. st. 1. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11, te optuženiku osnovano utvrdio kaznu zatvora u trajanju jedne godine, pri čemu olakotne okolnosti, suprotno tvrdnji iz žalbe, ni u čemu nisu podcijenjene. Nadalje, zbog svrhe ostvarenja kaznenopravnih sankcija, kao i zbog brojnih olakotnih okolnosti, sud prvog stupnja je osnovano optuženiku za kazneno djelo pod toč. 2./ uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz čl. 48. st. 1. i 2. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 utvrdio kaznu u trajanju od jedne godine, te iz istih razloga za kazneno djelo iz toč. 3./ izreke osnovano uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz čl. 48. st. 1. i 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.

 

Tako izrečene pojedinačne kazne, kao i jedinstvena kazna od jedne godine i deset mjeseci i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda adekvatna je stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti počinjenih djela, te podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.

 

Kako navodi podnesene žalbe optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede na koje ovaj žalbeni sud u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 1. lipnja 2017.