Broj: Kž-264/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud u vijeću sastavljenom od sutkinje Antonije Bagarić kao predsjednice vijeća, te suca Mladena Piškorec i suca Darka Domšića kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Dalile Jurić, u kaznenom predmetu protiv opt. M. Š., zbog kaznenih djela iz čl. 272. st. 1. i 3. Kaznenog zakona (KZ/97) i dr., temeljem rješenja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-450/16-2 od 31. listopada 2016. o ustupanju predmeta Županijskog suda u Rijeci, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika protiv presude Općinskog suda u Sisku broj 22 K-679/2013-21 od 25. travnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 13. srpnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženika i prvostupanjska presuda preinačuje tako da se opt. M. Š. na temelju čl. 453. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku oslobađa optužbe

 

da je 24. kolovoza 2012., oko 20,00 sati u mjestu V., ulica M. S., O. V. L., pregazivši osobnim automobilom biciklistu J. K. koji je zadobio mnogostruke teške ozljede uslijed kojih je preminuo, automobilom nastavio vožnju iako je vidio da je J. K. ozlijeđen,

 

dakle, da nije pružio pomoć osobi u opasnosti koju je sam prouzročio iako je to mogao učiniti bez veće opasnosti za sebe

 

pa da je time počinio kazneno djelo protiv života i tijela nepružanjem pomoći iz čl. 123. st. 2. Kaznenog zakona (NN 125/11 sa izmjenama i dopunama – nastavno: KZ/11).

 

              II. Uslijed odluke pod točkom I. i prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni tako da se opt. M. Š. za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim na temelju čl. 272. st. 3. KZ/97 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

 

              III. Žalba optuženika u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana, te se u preostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu prvostupanjska presuda potvrđuje.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom opt. M. Š. proglašen je krivim zbog kaznenih djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 1. i 3. KZ/97, za koje je primjenom čl. 57. st. 2. i 4. toč. c KZ/97 utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 godine, i kaznenog djela nepružanja pomoći iz čl. 123. st. 2. KZ/11, za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 mjeseca, te je na temelju čl. 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 1 mjeseca. Na temelju čl. 78. KZ/97 prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od 2 godine. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (ZKP) optuženik je dužan naknaditi trošak kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 8.817,50 kn i platiti paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kn.

 

Protiv presude podnijele su žalbu obje stranke.

 

Optuženik podnosi žalbu po branitelju B. P., odvjetniku iz K., iz razloga navedenih „u čl. 467. toč. 1., 2. i 3. ZKP-a“, dakle zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se presuda preinači i kazneno djelo izazivanja prometne nesreće kvalificira kao kazneno djelo iz čl. 272. st. 1. u vezi st. 2. i 4. KZ/97 i sukladno tome utvrdi kaznena sankcija, a u odnosu na kazneno djelo iz čl. 123. KZ/11 da se optuženik oslobodi optužbe ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovan postupak.

 

Državni odvjetnik podnosi žalbu zbog odluke o kazni s prijedlogom da se presuda preinači i optuženiku izreče stroža kazna zatvora.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po branitelju s prijedlogom da se žalba odbije.

 

Sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci i vraćen dopisom broj KŽ-DO-228/16-VIII od 26. srpnja 2016.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika djelomično osnovana.

 

Na žalbu optuženika osim zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri

 

Bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a obrazlaže se tvrdnjom da je „izreka presude nerazumljiva, proturječna obrazloženju, a u obrazloženju su izostali razlozi o sadržaju dokaza koji se nalaze u spisu“, ali se nastavno o tome iznose prigovori činjenične naravi – pitanja kako je sud utvrdio da je prevelika brzina uvjetovana alkoholiziranim stanjem, kako je i na koji dio kolnika pao oštećenik, te se ukazuje na mišljenje prometnog vještaka da je optuženik na opasnost imao pravodobnu reakciju kočenja.

 

Razmotrivši pobijanu presudu u odnosu na istaknuti žalbeni osnov drugostupanjski sud nalazi da je izreka presude u potpunosti razumljiva i sadrži sve odlučne činjenice koje prvostupanjski sud utvrđuje kao obilježja kaznenih djela zbog kojih optuženika proglašava krivim. U obrazloženju presude, uz detaljno reproduciranje sadržaja provedenih dokaza, o tome su dani jasni i dostatni razlozi u dijelu koji sud smatra potrebnim za razumijevanje protupropisnog postupanja optuženika i njegove krivnje.

 

Osim toga, ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP-a nije nađena niti jedna druga od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žalbu optuženika iz razloga navedenih u čl. 467. toč. 3. ZKP-a – zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, drugostupanjski sud također nalazi neosnovanom.

 

Neprihvatljiv je temeljni žalbeni prigovor kako nije utvrđena uzročna veza između alkoholiziranosti i reakcije optuženika, argumentiran mišljenjem prometnog vještaka o pravodobnoj reakciji kočenja, što, po shvaćanju žalbe, potvrđuje da je optuženik „reagirao kao prosječni vozač“.

 

Reakcija vozača, u konkretnom slučaju optuženika, po stajalištu drugostupanjskog suda, predstavlja samo jedan od faktora koji se trebaju uzeti u obzir u ocjenu kod utvrđivanja uzročne veze između alkoholiziranosti vozača i njegove cjelokupne nepropisne vožnje. Uzročnost nije samo pitanje trenutne reakcije na uočenu opasnost već sveukupnog postupanja vozača u prometu u konkretnoj prometnoj situaciji.

 

Žalba prihvaća pravilno utvrđenim činjenice „koncentracije alkohola, brzine kretanja i prelazak oštećenika sa lijeve na desnu stranu ceste“, dakle prihvaća da je optuženik osobnim automobilom upravljao u alkoholiziranom stanju od najmanje 1,53 g/kg apsolutnog alkohola u krvi i brzinom od 104 km/h.

 

Već sama utvrđena brzina kretanja, u naseljenom mjestu, ukazuje na veoma grubo kršenje propisa koje, u pravilu, nije svojstveno prosječnim trijeznim vozačima, već je naprotiv, u pravilu, karakteristika alkoholiziranih vozača, koji stvarnost ne uočavaju realno, gube samokritičnost i minoriziraju opasnosti prometa (žalbi priloženo rješenje o provođenju istrage nije mjerodavno kod takve ocjene, jer se odnosi na specifični slučaj prometne nesreće izazvane tzv. policijskim presretačem). Pravilno je zaključivanje prvostupanjskog suda da je to bilo prisutno upravo kod optuženika, imajući u vidu da se utvrđenom brzinom najprije upustio u pretjecanje motocikla, a potom se nastavio kretati po lijevoj strani kolnika ne smanjujući brzinu, iako priznaje da je uočio kretanje oštećenika – bicikliste koji je okomito prelazio kolnik sa lijeve na desnu stranu. Prema tome, pravilno je i pouzdano utvrđena činjenica uzročne veze između stupnja alkoholiziranosti optuženika i prevelike i neadekvatne brzine, uslijed čega je došlo do izazivanja nesreće i pregaženja bicikliste.

 

Optuženik se ne može pozivati na činjenicu da je biciklista, došavši do sredine kolnika, zaokrenuo bicikl pokušavajući se vratiti nazad, prilikom čega je, najvjerojatnije zbog teško pijanog stanja (u krvi imao 2,63 g/kg apsolutnog alkohola), izgubio ravnotežu i pao na kolnik, gdje je došlo do njegovog pregaženja. Biciklista je za optuženika, kao vozača osobnog automobila kojim se kretao brzinom od 104 km/h, predstavljao evidentnu opasnost sve dok se nalazio u prelaženju kolnika. To što je optuženik pravodobno reagirao na oštećenikov pad na kolnik ne isključuje uzročnu vezu između dotadašnjeg alkoholiziranog ponašanja u prometu i izazvane prometne nesreće.

 

Slijedom izloženog drugostupanjski sud smatra da činjeničnim prigovorima žalbe nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i da je utemeljen zaključak prvostupanjskog suda da se radi o ugrožavanju prometa izazivanjem nesreće sa neizravnom namjerom i stoga počinjenju kaznenog djela iz čl. 272. st. 3. u vezi st. 1. KZ/97.

 

Optuženik se ipak osnovano žali zbog osnove iz čl. 467. toč. 2. ZKP-a – povrede kaznenog zakona u odnosu na presuđeno kazneno djelo nepružanja pomoći iz čl. 123. st. 2. KZ/11.

 

Ne stoje doduše žalbeni navodi da „u vrijeme važenja KZ-a, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka događaja, još uopće nije postojala odredba o protupravnosti nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj od strane motornih vozila“, jer pravni kontinuitet između kaznenih djela iz čl. 273. st. 1. KZ/97 i čl. 123. st. 2. KZ/11 neupitno postoji, time da je novi KZ po propisanoj kazni blaži za počinitelja.

 

Za postojanje kaznenog djela iz čl. 123. st. 2. KZ/11 potrebno je da se radi o nepružanju pomoći „osobi u opasnosti“ koju je počinitelj, u konkretnom slučaju optuženik kao počinitelj kaznenog djela izazivanja prometne nesreće, sam prouzrokovao. To pak znači da je ta osoba nakon prometne nesreće ostala na životu, objekt kaznenog djela je živ čovjek kome je moguće pružiti pomoć, a ako je povrijeđeni odmah ili ubrzo nakon prometne nesreće umro, tada kazneno djelo nepružanja pomoći ne može postojati (ako je povrijeđena osoba umrla kasnije, djelo će postojati i u slučaju kad su ozljede bile apsolutno smrtonosne tako da ni hitna liječnička pomoć ne bi spriječila nastupanje smrti).

 

Obzirom da je u ovom predmetu nedvojbeno utvrđeno da je smrt oštećenika, uzimajući po mišljenu sudsko-medicinskog vještaka za optuženika najpovoljniju varijantu, nastupila kroz pet minuta od naleta vozila, tada se može zaključiti da se radilo o smrti gotovo odmah po ozljeđivanju, pa oštećeniku pomoć nije ni bilo moguće pružiti. Nedostaje stoga povrijeđena osoba kao bitni element kaznenog djela nepružanja pomoći, uslijed čega nema kaznenog djela (povreda iz čl. 469. toč. 1. ZKP-a).

 

Prihvaćena je zato u tom dijelu optuženikova žalba i prvostupanjska presuda preinačena na način kao pod točkom I. izreke ove odluke.

 

Na žalbe zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri

 

Zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri optuženikova žalba je ispitana sukladno odredbi čl. 478. ZKP-a i ocijenjena je neosnovanom.

 

S druge strane, državni odvjetnik se osnovano žali da je optuženiku „izrečena blaga kazna zatvora koja je u svemu neprimjerena težini počinjenih kaznenih djela“, bez obzira što je ovom odlukom optuženik oslobođen optužbe za kazneno djelo nepružanja pomoći iz čl. 123. st. 2. KZ/11.

 

Kao olakotnu okolnost prvostupanjski sud optuženiku cijeni „odazivanje pozivima suda, primjereno ponašanje pred sudom, činjenicu što je izrazio žaljenje zbog svega što se dogodilo, neosuđivanost“, dok „kao osobito olakotne okolnosti cijeni činjenicu što je mlada osoba koji je rekao da mu je ova prometna nesreća životna pogreška“. Čak i da se prihvate sve ove okolnosti olakotnim one, po ocjeni drugostupanjskog suda, ne predstavljaju naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdavale ublažavanje kazne za konkretno počinjeno kazneno djelo iz čl. 272. st. 1. i 3. KZ/97.

 

Državni odvjetnik ispravno ukazuje na postojanje otegotnih okolnosti u vidu „iznimno bezobzirne vožnje“ i ponašanje optuženika nakon prometne nesreće.

 

Optuženik je u naseljenom mjestu vozio brzinom od 104 km/h, vršio tom brzinom pretjecanje motocikla i nastavio se kretati po lijevoj prometnoj traci, što predstavlja iznimno rizičnu i bezobzirnu vožnju čak i za trijezne vozače, pa se stoga radilo o veoma visokom stupnju ugrožavanja javnog prometa, što je otegotna okolnost.

 

Okolnost da optuženik nakon prometne nesreće napušta mjesto događaja, iako nema obilježja kaznenog djela, također je otegotna okolnost, uz činjenicu da je automobil odvezao i ostavio u obližnjoj šumi, očigledno da ga sakrije.

 

Polazeći od raspona propisane kazne za presuđeno kazneno djelo (zatvor od 3 do 10 godina) i cijeneći olakotne i otegotne okolnosti, unatoč činjenice da je u vrijeme počinjenog djela bio mlađi punoljetnik, drugostupanjski sud smatra da je optuženiku potrebno izreći strožu zatvorsku kaznu i to u visini posebnog minimuma od 3 godine. Ovako odmjerena kazna primjerenija je pogibeljnosti počinjenog djela i stupnju optuženikove krivnje, te je potrebna da bi se ostvarile svrhe kažnjavanja predviđene u odredbi čl. 50. KZ/97, osobito u odnosu na mlađu populaciju sudionika u prometu.

 

Prema optuženiku je osnovano primijenjena i sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom iz čl. 78. KZ/97, čije trajanje od 2 godine nije pretjerano obzirom na intenzitet kršenja temeljnih prometnih propisa i s tim u vezi procjenu opasnosti od ponavljanja istovrsnog kaznenog djela.

 

Iz izloženih razloga valjalo je presuditi kao u izreci (čl. 482. i čl. 486. st. 1. ZKP-a).

 

Bjelovar, 13. srpnja 2017.