Broj: Kž-112/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Mladena Piškorec, kao predsjednika vijeća, te suca Darka Domšića i sutkinje Anke Turek-Novak, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Gregora Sakradžije i uz sudjelovanje Dalile Jurić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. D., zbog kaznenog djela iz čl. 222. st. 1. u vezi sa čl. 215. st. 1. Kaznenog zakona (KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru K-906/2012 od 15. veljače 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 20. srpnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Općinski sud u Zadru proglasio je krivim optuženog T. D. što je počinio teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 222. st. 1. u vezi sa čl. 215. st. 1. KZ/11, te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (ZKP/08) oštećenici javna ustanova P. p. „V. j.“ i Hrvatske šume d.o.o. upućeni su s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 odlučeno je da je optuženik obavezan snositi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 u ukupnom iznosu od 5.700,00 kn, te mu je naloženo plaćanje tog iznosa u korist sredstava državnog proračuna u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne stroža kazna i predložena mjera sigurnosti.

 

Žalbu je podnio i optuženik po branitelju S. K., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu podnio je optuženik po branitelju S. K., odvjetniku iz Z., u kojem odgovoru isti predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru.

 

Žalba državnog odvjetnika i žalba optuženika nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja

 

Optuženik prigovara kako ne postoji niti jedan personalni niti materijalni dokaz koji bi ga teretio, osim priznanja danog pred državnim odvjetnikom, koje priznanje je optuženik kasnije argumentirano opovrgao.

 

Nasuprot navedenome drugostupanjski sud iščitava, kako iz obrane optuženika, tako i iz iskaza policijskih službenika, koji su izašli na intervenciju, kako u inkriminirano vrijeme na širem području oko epicentra požara nije bilo drugih osoba osim optuženika. Tako sam optuženik na raspravi potvrđuje da nije vidio nikakve osobe niti išta čudno tog dana na tom području, tj. da je on bio jedini na tom području tog dana. Također i policijski službenici svjedoče kako u blizini nije bilo drugih kuća, te da nikog drugog od ljudi, osim optuženika, nisu primijetili na tom području. Po ocjeni drugostupanjskog suda prethodno navedeno je bitan indicij u korist zaključka kako je optuženik počinio palež.

 

Nadalje nesporno je da je obitelj optuženika u sporu s parkom prirode u vezi zahtjeva potonjih da obitelj optuženika ukloni staje iz parka, što je mogao biti motiv optuženiku da iz ljutnje uzrokuje požar u parku.

 

I ono što je najbitnije, drugostupanjski sud se priklanja ocjeni prvostupanjskog suda kako je iskaz optuženika dan pred državnim odvjetnikom vjerodostojan. Nije uvjerljiv navod iz žalbe optuženika kako je taj iskaz dan pod pritiskom i zbog za optuženika „novonastale i neuobičajene životne situacije iz koje je jedini izlaz i bijeg bilo djelomično priznanje nečega što nema nikakve veze s pravom istinom“. Isto tako je optuženik i na raspravi svoje priznanje pred državnim odvjetnikom obrazlagao na način: „rekao sam da sam zapalio jer mi je tog jutra policajac donio doručak i rekao da je izgorio cijeli Majdan, a ja sam tada pomislio da mi je sve izgorilo i rekao sam sam sebi da sam zapalio požar, iako nisam.“ Ovakvo objašnjenje danog priznanja po ocjeni drugostupanjskog suda nije uvjerljivo, jer nije logično da bi osoba samo zbog straha od zadržavanja u policijskoj postaji ili iz razloga što je saznala da je izgorio cijeli Majdan odlučila, kao nedužna, tako olako priznati počinjenje vrlo teškog kaznenog djela za koje je zapriječena kazna do čak deset godina zatvora.

 

Optuženik u žalbi ponavlja prijedlog s rasprave za provođenjem vještačenja po geometru i prometnom vještaku na okolnost udaljenosti između epicentra požara i staja optuženika u smislu je li optuženik mogao vremenski prevaliti taj put goneći stoku.

 

Kako je sam optuženik naveo da je područje epicentra požara napustio oko 20 sati, te da mu od tog mjesta do staja, goneći stoku, treba 1 sat i 30 minuta do 2 sata hoda, a zatečen je pokraj staja u 21,35 sati, onda jasno proizlazi, i iz samog iskaz optuženika, da je on bio u mogućnosti prevaliti tu udaljenost u vremenu od otprilike 1 sat 35 minuta. O vremenu koje je potrebno da se prevali udaljenost gdje optuženik vodi ovce na ispašu (otprilike epicentar požara) do staja, goneći stoku, izjasnio se i brat optuženika, navodeći da je potrebno oko 1 sat i 30 minuta, što je u skladu s iskazom optuženika i uklapa se u vremenske okvire od kada je optuženik napustio područje epicentra požara do trenutka zaticanja od strane policije.

 

Činjenica što optuženik nije imao branitelja pri davanju prvog iskaza pred državnim odvjetnikom, po ocjeni drugostupanjskog suda, ne umanjuje dokaznu snagu tog iskaza, jer pregledavanjem snimke nisu uočene nikakve nepravilnosti prilikom vršenja tog ispitivanja, a optuženik je prethodno bio upozoren o pravu da uzme branitelja.

 

Žalba pokušava dovesti u pitanje logičnost postupanja optuženika, tj. želi reći da nema nikakve životne opravdanosti da bi optuženik počinio konkretni palež, jer bi time ugrozio svoju egzistenciju, budući da cijela njegova obitelj živi od stoke koja ide na ispašu na opožareno područje.

 

Ovo je zanimljivo pitanje kojem odgovor drugostupanjski sud nalazi u činjenici mentalnog stanja optuženika na koje je, po mišljenju drugostupanjskog suda, u manjoj mjeri utjecala činjenica da je optuženikova obitelj u sporu s parkom prirode (tj. postoji opasnost da će obitelj morati rušiti staje), a u većoj mjeri optuženikov psihički poremećaj osobnosti, tako da možda palež i nije posljedica neke logične odluke optuženika, već se radi o vrsti patološkog postupanja, naravno uz potpuno očuvanje svijesti, jer je optuženik u vrijeme počinjenja bio potpuno ubrojiv.

 

Zbog navedenog drugostupanjski sud nalazi činjenično stanje pravilno utvrđenim.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika i žalbu optuženika zbog odluke o kazni

 

Državni odvjetnik smatra da je s obzirom na nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka bilo potrebno optuženiku izreći mjeru psihosocijalnog tretmana radi suzbijanja opasnosti da optuženik ne ponovi isto ili slično kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 70. st. 1. KZ/11 sigurnosnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana sud može izreći počinitelju koji je počinio kazneno djelo s obilježjem nasilja ako postoji opasnost da će ponoviti isto ili slično djelo.

 

Iz citiranog članka zakona proizlazi da je nužna pretpostavka za izricanje predmetne mjere ta da djelo za koje je optuženik proglašen krivim ima obilježja nasilja. Teško kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom, tj. konkretno palež, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, nije djelo s obilježjem nasilja kako to traži čl. 70. st. 1. KZ/11. Kada je zakonodavac propisao primjenu ove sigurnosne mjere na djela s obilježjem nasilja onda se primjena željela ograničiti prvenstveno na djela s elementima fizičkog nasrtaja na tijelo druge osobe (npr. teška tjelesna ozljeda, silovanje, ubojstvo itd.) u obliku agresije počinjene s namjerom. Zaštitni objekt djela iz ovog predmeta je sigurnost ljudi i imovine, te je počinitelj ovog djela svjestan (nehaj) da opasnost koju on prouzroči može, u krajnjem slučaju, imati za posljedicu i narušavanje fizičkog integriteta pojedinačno neodređenih osoba, no to je tek eventualna daljnja posljedica njegovog djelovanja ili propuštanja koja se može pripisati njegovom nehaju, dok se samo to djelovanje (u ovom slučaju paljenje vatre) ne može označiti kao nasilje ili agresija u smislu čl. 70. st. 1. KZ/11. Konačno, niti u činjeničnom opisu djela nigdje nije opisano od čega bi se sastojalo nasilno postupanje optuženika.

 

U odnosu na kaznu državni odvjetnik smatra da nema razloga za odmjeravanjem kazne tek u visini posebnog zakonskog minimuma, s obzirom da se radi o osuđivanoj osobi, koja je nakon ovog kaznenog djela nastavila činiti još teža kaznena djela, te s obzirom da su Hrvatske šume d.o.o. postavile imovinskopravni zahtjev u visini od skoro 5 milijuna kuna. Također, državni odvjetnik upozorava, da su razmjeri požara mogli biti i znatno teži da se u gašenju nisu angažirali vatrogasci iz više lokalnih udruga.

 

Optuženik ne konkretizira osnov pobijanja zbog odluke o kazni.

 

Drugostupanjski sud smatra da je osuđivanost optuženika u dovoljnoj mjeri uzeta u obzir prilikom odmjeravanja kazne, a treba imati na umu da, unatoč tome što je optuženik u međuvremenu osuđen za vrlo teško djelo silovanja, sva njegova osuđivanost nema dodirnih veza s kaznenim djelom iz ovog predmeta, osim što možemo govoriti o tek načelnoj neusklađenosti ponašanja optuženika s propisima. Imovinskopravni zahtjev Hrvatskih šuma d.o.o. obuhvaća širu odgovornost za štetu od one koju kao mjerodavnu uzima kazneno pravo prilikom provođenja kaznenog postupka, tako da drugostupanjski sud smatra da se u kazni optuženika u dovoljnoj mjeri odrazila okolnost razmjera počinjene štete. Sveukupno gledano osuda na kaznu zatvora u trajanju od godine dana čini se dobro odmjerenom, jer se radi o bezuvjetnoj kazni zatvora, koja će unatoč tome što je odmjerena u visini posebnog zakonskog minimuma ipak u dovoljnoj mjeri djelovati, kako na optuženika, tako i na društvenu percepciju, u smislu kako se njome šalje poruka da činjenje ovakvih kaznenih djela za sobom povlači odlazak na izdržavanje kazne zatvora. Iz položaja optuženika kazna se ne može nikako smatrati prestrogom jer se radi o odmjeravanju u visini posebnog zakonskog minimuma.

 

Pobijana presuda ispitana je i sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08, kojom prilikom nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz tog članka, niti je utvrđeno da bi kazneni zakon bio povrijeđen na štetu optuženika.

 

Zbog navedenog presuđeno je kao u izreci na temelju čl. 482. ZKP/08.

 

Bjelovar, 20. srpnja 2017.