Broj: Kž 369/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. P. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak; dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 15. rujna 2010. broj K-13/08, u sjednici održanoj 13. rujna 2017., u prisutnosti zamjenice branitelja optuženika, odvjetnice M. M.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog I. P., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni te se izriče da je optuženi I. P. djelom pod točkom I. izreke zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.), pa se optuženi I. P., na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 2. listopada 2013. do 18. lipnja 2014. i vrijeme provedeno na uvjetnom otpustu od 18. lipnja 2014. do 16. srpnja 2014.

 

II. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. P. odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi I. P. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ/97. pa je, na temelju tog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

 

Na temelju članka 132. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; dalje u tekstu: ZKP/97), oštećeniku „Croatia banka“ d.d. djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev na način da je optuženom I. P. naloženo naknaditi mu 281.894,89 kuna, dok je s ostalim dijelom oštećenik upućen u parnicu.

 

Na temelju članka 122. stavka 1. ZKP/97. optuženom I. P. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu 2.436,00 kuna.

 

Nasuprot tome, a na temelju članka 353. točke 3. ZKP/97., protiv optuženog I. P. odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 2. KZ/97., činjenično i pravno opisano u odbijajućem dijelu presude.

 

Protiv osuđujućeg dijela te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi I. P..

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, a predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „presudu u pobijanom dijelu preinači izricanjem I. P. strože kazne zatvorske“.

 

Optuženi I. P. žali se po branitelju, odvjetniku G. L., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „u osuđujućem dijelu ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

 

Optuženi I. P. je po branitelju, odvjetniku G. L., podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da je odbije kao neosnovanu.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP/97., bio dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom od 6. lipnja 2016. broj U-III-2836/2012 usvojio ustavnu tužbu optuženika i ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. srpnja 2011. i 29. ožujka 2012. broj I Kž-914/10-6 te predmet vratio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, 13. rujna 2017. održana je sjednica vijeća ovog suda i to, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) koji su u ovom postupku primjenjuje prema odredbi članka 257. stavka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 145/13.), u odsutnosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženog I. P. koji su o sjednici bili uredno izviješteni.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Pobijajući presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, optuženi I. P. tvrdi da su u toj presudi „izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a izloženi razlozi su nejasni i proturječni“. Pritom posebno ističe da se „ne daju nikakvi razlozi“ za ocjenu optuženikove obrane te ocjenu iskaza svjedoka D. V., kao i da „nije obrazloženo na temelju kojih to dokaza prvostupanjski sud nalazi utvrđenim da bi optuženik: a) obrazac `izdatak blagajni´ ovjerio svojim potpisom, b) naložio knjiženje kreditne obveze na ime J. J., c) iznos od 281.894,89 kuna zadržao za sebe“, a da nisu obrazložene niti odluke o neprihvaćanju dokaznih prijedloga obrane (financijskog i grafološkog vještačenja te čitanja izvješća banke od 13. lipnja 2005.).

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud detaljno analizirao obranu optuženog I. P. koju je ocijenio „neosnovanom i kao takvom neprihvatljivom“, navevši da je „konfuzna, proturječna sama sebi i dokazima“ te da optuženik takvom obranom „nastoji odgovornost ili krivnju usmjeriti ili prebaciti na nekog drugog,“ (1. odlomak na 5. stranici pisane presude). Pritom je u nastavku obrazloženja dao jasne razloge takve ocjene, navevši da je „nevjerojatno“ i „nerealno“ da bi optuženik, kako je naveo u obrani, sam predložio D. V. da „uzme kredit na tuđe ime, bez i jedne jedine isprave kojom bi se taj kredit osiguravao“, uz istovremenu optuženikovu tvrdnju „da nije provjeravao i da mu nije poznato pod kakvim uvjetima je realiziran taj kredit“ (posljednji odlomak na 5. stranici pisane presude), a to je i kasnije detaljnije obrazložio (2. odlomak na 6. stranici pisane presude). Prvostupanjski sud je dao argumente otklanjanja optuženikove obrane kao neistinite i u dijelu u kojem je optuženi I. P. naveo da je kredit namijenjen D. V. ovome bio sukcesivno isplaćivan, i to na temelju njene usporedbe s dokumentacijom u spisu, istaknuvši da je takva optuženikova obrana suprotna „izdatku blagajni“, kao i blagajničkom dnevniku od 22. prosinca 1995. (1. odlomak na 6. stranici pisane presude) iz kojih proizlazi jednokratna isplata iznosa od 281.894,89 kuna.

 

Ocjena iskaza svjedoka D. V. također je, suprotno žalbenim tvrdnjama, valjano obrazložena, pri čemu je prvostupanjski sud iskaz tog svjedoka analizirao usporedivši ga s iskazom svjedoka I. V., ali i s  podacima iz raspoložive dokumentacije u spisu (posljednji odlomak na stranici 6. pisane presude). Pokušaj osporavanja istinitosti iskaza svjedoka V. sadržan u žalbi zapravo predstavlja pobijanje presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa su ti navodi cijenjeni kod obrazlaganja ove žalbene osnove.

 

S obzirom na navedeno, prvostupanjski je sud dao jasne razloge kojima je utvrdio sve sporne činjenice, pa i one koje se odnose na optuženikovo potpisivanja dokumenta „izdatak blagajni“, kao i na prisvajanje inkriminiranog iznosa, a u odnosu na tvrdnju da nije obrazloženo utvrđenje da je optuženi P. „naložio knjiženje kreditne obveze na ime J. J.“ treba odgovoriti da ta okolnost nije niti sporna jer optuženik u svojoj obrani sam navodi da je upravo on donio odluku da se predmetni kredit odobri na ime J. J. iako imenovani nije bio stvarni primatelj tog kredita niti mu je bio isplaćen ranije navedeni iznos.

 

Konačno, prvostupanjski je sud dao određene razloge i za odbijanje dokaznih prijedloga obrane (4., 5. i 6. odlomak na 8. stranici te 1. i 2. odlomak na 9. stranici pisane presude), čime je postupio u skladu s odredbom članka 359. stavka 7. ZKP/97. (kao Zakona primijenjenog prilikom donošenja i obrazlaganja pobijane presude) koja, i u dijelu u kojem se odnosi na obvezu obrazlaganja neprihvaćanja pojedinih prijedloga stranaka, odgovara odredbi članka 459. stavka 5. ZKP/08.

 

Slijedom iznesenog, pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i čl. 468. st. 3. ZKP/08. (koje odgovaraju onima iz članka 367. stavka 1. točke 11. i čl. 367. st. 3. ZKP/97., a koju u žalbi ističe optuženi I. P.).

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudu u pobijanom dijelu ispitao i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te je našao da prvostupanjski sud nije počinio neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Optuženi I. P. u žalbi tvrdi da su „barem za sada pogrešni i preuranjeni zaključci prvostupanjskog suda da je optuženik svojim potpisom ovjerio obrazac `izdatak blagajni´ na iznos od 281.894,89 kuna“ te da je on „na blagajni oštećene banke ishodio isplatu tog iznosa, kojeg bi zadržao za sebe“. Ističe i da izvornik tog dokumenta „nije ni pročitan tijekom dokaznog postupka“, a da je bilo potrebno provesti grafološko vještačenje koje je predlagao jer da „na glavnoj raspravi izvedenim dokazima ničim nije utvrđeno da se toj rubrici nalazi vlastoručni optuženikov potpis (…) odnosno da li se radi o potpisu optuženika, M. V. ili neke druge osobe“.

 

Pritom optuženik, ponavljajući navode obrane, ocjenjuje – suprotno prvostupanjskom sudu – neistinitim iskaz svjedoka D. V., tvrdeći da je on opovrgnut i iskazima svjedoka M. V. i A. K.. Optuženik ističe i V. dugovanje oštećenoj banci iznosi „1.415.066,65 kuna, pa je jasno zbog čega on ne želi potvrditi vjerodostojnost optuženikove obrane, budući da bi tako priznao postojanje svog dugovanja prema oštećenoj banci“.

 

Optuženi I. P. u žalbi ističe i da je M. V. bila osuđena zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97. jer je „vršila bez osnove knjiženja novčanih sredstava prilikom obavljanja poslova kredita“ pa da „postoji mogućnost da je ona manipulirala kreditnom dokumentacijom i nakon odlaska optuženika“, a to da „proizlazi i iz dopisa oštećene banke (…) od 16. lipnja 2005.“ kojega prilaže.

 

Konačno, optuženi I. P. u žalbi tvrdi i da su „tadašnji rukovoditelji oštećene banke I. T., B. V. i A. K. znali da je kredit na ime J. J. ustvari kredit za D. V.“ pa da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov prijedlog za njihovo ispitivanje u svojstvu svjedoka.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama optuženog I. P., prvostupanjski je sud, nakon valjane ocjene svih provedenih dokaza, svakog pojedinačno i u vezi s ostalima, posebno cijeneći i obranu optuženika, pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, a za ta utvrđenja dao je razloge koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud.

 

Naime, iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je optuženi I. P., kao direktor F. „C.“ d.d. u M., odobravao kredite do kunske protuvrijednosti 100.000,00 DEM, za što mu nije bila potrebna suglasnost Kreditnog odbora.

 

Iz blagajničkog dnevnika od 22. prosinca 1995. i isplatnog dokumenta zvanog „izdatak blagajne“, ali i tim dokumentima suglasne obrane optuženog P., proizlazi da je 22. prosinca 1995. bio odobren i isplaćen kredit u iznosu od 281.894,89 kuna koji je predstavljao protuvrijednost 76.100,00 DEM, i to na ime J. J.. a da je „izdatak blagajne“ potpisan imenom J. J. te ovjeren pečatom banke i s još dva potpisa: jednim koji je potpis radnika banke koji piše isplatni nalog, a drugi je potpis nadređene mu osobe, odnosno osobe odgovorne za kontrolu takvog naloga. Taj drugi potpis djelatnici banke, svjedoci I. V. i A. K., prepoznali su kao potpis optuženika, direktora Filijale banke.

 

Nesporno je i da J. J. nije bio komitent navedene banke, kao i da u arhivi „C.“ d.d., F. u M., nije pronađena potrebna prateća kreditna dokumentacija – zahtjev za odobravanje kredita, odluka o instrumentima osiguranja na ime J. J., niti matični podaci navedene fizičke osobe – ali da je u knjigovodstvene kartice na ime J. J. 22. prosinca 1995. evidentirana isplata kredita na blagajni banke u cijelosti, odnosno isplata iznosa od 281.894,89 kuna.

 

Međutim, uz presliku knjigovodstvene kartice s datumom 22. prosinca 1995. pronađen je i Ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu na ime D. V. za iznos od 70.300,00 DEM, ali za taj iznos nikada nije ispostavljen „isplatni nalog“. Iznos iz tog Ugovora manji je za 5.800,00 DEM od kredita isplaćenog na ime J. J.. Upravo u visini ovog iznosa od 5.800 DEM kasnije je odobren i isplaćen kredit V. F., dok je dug na ime J. J. storniran, odnosno umanjen za isti iznos pa je zaduženje po tom kreditu ostalo u iznosu od 70.300,00 DEM, dakle, u iznosu navedenom u Ugovoru o dugoročnom nenamjenskom kreditu na ime svjedoka D. V.. Zbog toga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je Ugovor o kreditu na ime D. V. koji nosi datum 22. prosinca 1995. naknadno sačinjen, odnosno da je antidatiran, a da je iznosom kredita od 5.800,00 DEM optuženik zapravo podmirio vlastitu pozajmicu svjedokinji V. F.. Konačno, na činjenicu antidatiranja ovog Ugovora ukazuje i okolnost da je u njemu naznačeno da ga je sklopila „C.“ d.d., P. M., iako je u prosincu 1995. ona još poslovala kao F. M. (a tek u ožujku 1996. preimenovana je u P. M.).

 

Upravo okolnosti koje se odnose na odobravanje kredita V. F. upućuju na zaključak da je optuženi I. P. iznosom kredita odobrenim na ime J. J. samostalno raspolagao, odnosno da se nije radilo, kako on u obrani tvrdi, o iznosu isplaćenom D. V. pa to, ali i druga dokumentacija, kao i iskaz svjedoka I. V., sagledani u cjelini, ne samo da opovrgavaju istinitost obrane optuženika, nego i potvrđuju istinitost iskaza svjedoka D. V. i u dijelu u kojem on navodi da nije preuzeo novac od kredita odobrenog na ime J. J., što optuženik žalbom bezuspješno pokušava dovesti u sumnju.

 

Naime, svjedok D. V., suprotno žalbenim tvrdnjama, nije osporio postojanje svog dugovanja prema oštećenoj „C.“ d.d., već ga je priznao, navevši i da je prestao uredno isplaćivati rate podignutih kredita jer da je smatrao da je prikraćen neisplatom dividendi na koje je kao dioničar imao pravo.

 

Niti okolnost da svjedokinja M. V. ne potvrđuje dio iskaza svjedoka D. V. o potpisivanju u njenom uredu neispunjene dokumentacije vezane uz podizanje kredita ne dovodi u sumnju istinitost iskaza tog svjedoka i u dijelu u kojem je on porekao primitak novca po tom kreditu podignutom na ime J. J.. Naime, potpuno je jasno da bi svjedokinja M. V., da je to potvrdila, time zapravo priznala ne samo postupanje protivno propisima o bankarskom poslovanju, nego i svoje sudjelovanje u krivotvorenju dokumentacije, odnosno pomaganje optuženom I. P. u pribavljanju nepripadne materijalne koristi. Zbog toga prvostupanjski sud taj dio njenog iskaza, prihvaćajući u cijelosti iskaz svjedoka D. V., osnovano otklanja kao neistinit.

 

S druge strane, žalbena tvrdnja da „postoji mogućnost da je ona [M. V.] manipulirala kreditnom dokumentacijom i nakon odlaska optuženika“ ne proizlazi iz provedenih dokaza, jer su okolnosti odobravanja kredita na ime J. J. bez potrebne dokumentacije i sredstava osiguranja nesporne, a dokumentacija o isplati iznosa tog kredita postoji, ali optuženik osporava da je on potpisao obrazac „isplata blagajni“.

 

Međutim, okolnost da je optuženi I. P. potpisao taj dokument je, kako je već ranije navedeno, nedvojbeno utvrđena na temelju iskaza svjedoka I. V. i A. K.. Osim toga, nedvojbeno je i da je optuženik, kao rukovoditelj Filijale „C.“ d.d. u M., izdavao naloge djelatnicima banke koje su oni i provodili, pa je izvjesno i da je on takav nalog vezano uz predmetnu isplatu dao likvidatorici N. B. koja je, na temelju bankarskog dokumenta „izdatak blagajne“, na blagajni broj 1 izvršila isplatu cjelokupnog iznosa tog kredita, i to nesporno ne J. J., već upravo optuženom I. P.. Zbog toga se optuženikovo ustrajanje i u žalbi na provođenju grafološkog i financijskog vještačenja ukazuje neopravdanim.

 

Osim svega iznesenog, na činjenicu da je optuženi I. P. preuzeo iznos tog kredita upućuje i nesporna okolnost da je on 24. rujna 2005. potpisao izjavu kojom je „preuzeo platnu obavezu od cca 281.000,00 kuna koja glasi na D. V.“, koju izjavu je istog dana i ovjerio kod javnog bilježnika. Optuženikovo objašnjenje da je on takvu izjavu „dao iz straha od kaznenog progona“ i za Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ukazuje se krajnje neuvjerljivim, jer takvom izjavom optuženik upravo potvrđuje, a ne otklanja odgovornost za vraćanje inkriminiranog iznosa.

 

Konačno, nedvojbeno je, s obzirom na obranu optuženog I. P. i u tome dijelu u bitnome suglasan iskaz svjedoka D. V., da je sklapanju predmetnog ugovora o kreditu koji bi bio odobren na ime J. J. prethodio optuženikov dogovor s D. V. prema kojem je taj kredit trebao biti namijenjen financijskom konsolidiranju tog svjedoka. Zbog toga se predloženo ispitivanje svjedoka I. T., B. V. i A. K. o takvoj namjeni kredita – o kojoj su oni mogli dobiti saznanja samo od optuženika – uistinu ukazuje suvišnim. Međutim, niti iz žalbenih navoda ne proizlazi da bi ovi svjedoci imali neposrednih saznanja upravo o spornoj okolnosti – je li iznos tog kredita, nakon što ga je optuženi I. P. odobrio na ime J. J., predan D. V. ili ga je, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, preuzeo optuženi P.. Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno odbio prijedlog obrane za ispitivanje imenovanih svjedoka.

 

Slijedom svega iznesenog, žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a žalbom optuženog I. P. ne ukazuje se niti na neke činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne za ocjenu njegove kaznenopravne odgovornosti. Zbog toga je žalba optuženika podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08. koji odgovara odredbama članka 369. ZKP/97.) neosnovana.

 

U pravu je optuženi I. P. kada u žalbi tvrdi da ga prvostupanjski sud nije mogao „oglasiti krivim za kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ sa svim izmjenama i dopunama KZ u razdoblju od 1998. do 2007. godine, budući da te izmjene i dopune nisu blaže za optuženika“.

 

Naime, prvostupanjski je sud u uvodu pobijane presude naznačio da se ovaj postupak vodi „zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06 i 110/07 – dalje: KZ)“, a optuženika je proglasio krivim za kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. tog Zakona.

 

U vrijeme inkriminiranih radnji – 22. prosinca 1995. – bili su na snazi Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 31/93. i 39/93.; dalje: OKZRH) i Krivični zakon Republike Hrvatske   ("Narodne novine", br. 32/93. i 38/93.; dalje. KZRH), a predmetne radnje optuženika podvele bi se pod krivično djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz članka 215. stavka 5. KZRH za  koje je bila propisana kazna zatvora najmanje tri godine (a, s obzirom na članak 35. stavak 1. OKZRH, najviše petnaest godina).

 

KZ/97. stupio je na snagu 1. siječnja 1998., a radnjama optuženika koje su predmet inkriminacije ostvarena su obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ/97. za koje je bila propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, zbog čega je taj Zakon za optuženika bio blaži od KZRH pa ga je, budući da njegove kasnije izmjene (do kojih je došlo prije donošenja prvostupanjske presude) nisu bile blaže za optuženika, trebalo primijeniti u skladu s odredbom članka 3. stavka 2. KZ/97.

 

Međutim, neovisno o svemu navedenom, Vrhovni sud Republike Hrvatske je kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika i po službenoj dužnosti ispitao pobijanu presudu te je našao da je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

 

Naime, 1. siječnja 2013. – dakle, nakon donošenja prvostupanjske presude (a i nakon donošenja odlukom Ustavnog suda ukinute drugostupanjske presude) – stupio je na snagu Kazneni zakon („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12.) koji odredbama članka 3. također propisuje da se prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno (stavak 1.), ali da će se, ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja (stavak 2.). Stavkom 3. članka 3. KZ/11. propisano je da će sud, ako se u slučaju izmjene zakona izmijeni naziv ili opis kaznenog djela, ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona pa će ako utvrdi da postoji, primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja.

 

KZ/11. je člankom 246. stavkom 1. propisao da kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju koje čini onaj tko u gospodarskom poslovanju povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu, odluci upravne ili sudbene vlasti, pravnom poslu ili odnosu povjerenja i na taj način pribavi sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist te time ili na drugi način onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzroči štetu. Stavkom 2. članka 246. KZ/11. propisano je da će se, ako je kaznenim djelom iz stavka 1. toga članka pribavljena znatna imovinska korist ili prouzročena znatna šteta, počinitelj kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

 

Radnje optuženog I. P. opisane u prvostupanjskoj presudi moguće je, primjenom odredbe članka 3. stavka 3. KZ/11., podvesti pod obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. KZ/11., jer je u njima opisano postupanje optuženika kojim je on u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnosti zaštite tuđih imovinskih interesa – oštećene „C.“ d.d. – koje dužnosti su se temeljile na zakonskim obvezama članova uprave trgovačkih društava, a tim postupanjem je optuženik na štetu tog društva sebi pribavio protupravnu imovinsku korist. Dakle, pravni kontinuitet za radnje optuženika postoji u odgovarajućem obliku kaznenog djela iz članka 246. KZ/11.

 

Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 56/15. i 61/15. – ispravak) u članak 87. dodan je stavak 29. kojim je određeno da je vrijednost imovinske koristi i štete znatna ako prelazi 60.000,00 kuna. Takvo određenje ovih kvalifikatornih elemenata čini kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., usprkos propisanoj kazni koja je jednaka onoj iz članka 337. stavka 4. KZ/97. (kazni zatvora od jedne do deset godina), blažim od kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97. za koji je pravnim shvaćanjem Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997. bilo utvrđeno da "znatna imovinska korist" postoji kada vrijednost koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kuna, jer određivanje većeg iznosa koristi, odnosno štete, predstavlja sužavanje inkriminacije.

 

Zbog toga i radnje optuženog I. P. opisane u izreci prvostupanjske presude sadrže obilježja blažeg kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. koje je za njega blaže od kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97., a zbog kojega je on prvostupanjskom presudom proglašen krivim.

 

Pritom, s obzirom i na navode dopisa kojega je optuženik podnio ovom drugostupanjskom sudu prije održavanja drugostupanjske sjednice vijeća, treba istaknuti da u vrijeme donošenja ove presude nije nastupila zastara kaznenog progona.

 

Naime, za kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97. apsolutna zastara kaznenog progona bi, s obzirom na odredbe članka 19. stavka 1. alineje 3. te članka 20. stavka 6. KZ/97., nastupila protekom 20 godina od počinjenja kaznenog djela, odnosno 22. prosinca 2015. Međutim, prije nastupanja zastare je, kako je već navedeno, i to 1. siječnja 2013., stupio na snagu KZ/11. čijim je člankom 86. propisano da će se, ako se prije nastupa zastare kaznenog progona promijeni rok zastare, primijeniti zastarni rokovi novog zakona. Iako KZ/11. u članku 81. stavku 1. alineji 3. propisuje dvadesetogodišnji zastarni rok za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 10 godina (pa bi i prema toj odredbi zastara kaznenog progona nastupila 22. prosinca 2015.), stavkom 3. članka 81. KZ/11. propisano je da se, ako je prije proteka rokova iz stavka 1. tog članka donesena prvostupanjska presuda (a u ovom je predmetu ona donesena 15. rujna 2010.), zastara kaznenog progona produljuje za dvije godine, iz čega proizlazi da bi ta zastara nastupila 22. prosinca 2017..

 

Stoga je na, temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., budući da su odlučne činjenice u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje po pravilnoj primjeni zakona, kako je ranije obrazloženo, ima donijeti drukčija presuda, trebalo po službenoj dužnosti, a u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika, preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela i izreći da je optuženi I. P. djelom pod točkom I. izreke te presude zbog kojeg je proglašen krivim počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.

 

Optuženi I. P. u žalbi ističe da presudu pobija i zbog odluke o kazni, ali tu žalbenu osnovu ne obrazlaže.

 

Državni odvjetnik u žalbi zbog odluke o kazni ističe da je jedina olakotna okolnost protek vremena od počinjenja kaznenog djela, da se olakotnim ne može smatrati okolnost da je optuženi I. P. otac dvoje djece jer su oni punoljetni, a da otegotne okolnosti – njegov visoki položaj u filijali oštećenika, bahati odnos prema zaposlenicima te način, okolnosti i težina počinjenog kaznenog djela – opravdavaju strože kažnjavanje.

 

Prvostupanjski je sud optuženom I. P. olakotnim cijenio protek vremena od počinjenja kaznenog djela do presuđenja, a otegotnim raniju osuđivanost zbog kaznenog djela iz članka 312. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/97., pribavljanje imovinske koristi čija visina znatno premašuje onu propisanu kao kvalifikatornu okolnost, iskorištavanje teškog financijskog stanja D. V. i V. F. te činjenicu da on, usprkos činjenici da je potpisanom izjavom priznao obvezu isplate potraživanja, nije pokazao spremnost podmiriti dug.

 

Opisane otegotne okolnosti i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, otklanjaju mogućnost primjene instituta ublažavanja kazne iz članka 48. stavka 2. KZ/11., dok se izricanje teže kazne optuženom I. P. također ne ukazuje opravdanom.

 

Stoga se kazna zatvora u trajanju jedne godine, odmjerena na donjoj granici kazne propisane za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., ukazuje primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje, pogodnom da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Zbog toga je, s obzirom na ranije obrazloženu preinaku prvostupanjske presude u pravnoj oznaci kaznenog djela, a na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., trebalo tu presudu preinačiti i u odluci o kazni te optuženog I. P., na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuditi na kaznu zatvora u trajanju jedne godine. Pritom je, na temelju članka 54. KZ/11., optuženom I. P. u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 2. listopada 2013. do 18. lipnja 2014. i vrijeme provedeno na uvjetnom otpustu od 18. lipnja 2014. do 16. srpnja 2014.

 

Slijedom svega iznesenog, presuđeno je kao pod točkom I. izreke, a, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženi I. P. pobijaju prvostupanjsku presudu, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08., njihove žalbe odbiti kao neosnovane i u nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i presuđeno pod točkom II. izreke.

 

Zagreb, 13. rujna 2017.