Broj: Kž 320/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. G., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 6. travnja 2017. broj K-24/16, u sjednici održanoj 14. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. A. G. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci opt. A. G. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. st. 1. KZ/11 i na temelju tih odredbi te primjenom čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11 osuđen je na kaznu zatvora u trajanju dvije godine u koju kaznu se optuženiku uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 6. travnja 2016. nadalje.

 

Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11 od optuženika je oduzeta drvena palica, nožić u sklopu grickalice i nož, sve pobliže opisano u izreci presude.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08)  u vezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1., 6., 7. i 8. ZKP/08 optuženiku je naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu 500,00 kuna, putne troškove svjedoka D. G. 374,40 kn,  I. V. 374,40 kn,  L. J. 522,40 kn, troškove vještaka dr. D. C. 2.820,00 kn i vještaka dr. K. R. 4.981,60 kn, dok će o ostalim troškovima biti odlučeno posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se (pobijana presuda preinači i) optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

Optuženik je podnio žalbu putem braniteljice L. J., odvjetnice iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni uz prijedlog da se pobijana presuda preinači izricanjem oslobađajuće presude, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Državni odvjetnik je odgovorio na optuženikovu žalbu.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

Optuženik navodi da su ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 3. ZKP/08. Za optuženika je izreka presude u proturječju sa njenim obrazloženjem  glede sredstva počinjenja kaznenog djela, dok u odnosu na povredu iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 smatra kako sud prvog stupnja „nije primijenio načelo in dubio pro reo“ već je „donio osuđujuću presudu iako iz provedenih dokaza itekako proizlazi upitnom pravilnost zaključka suda da je nedvojbeno okr. počinio predmetno kazneno djelo.“

 

Protivno žalbenim prigovorima pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi nisu u znatnoj mjeri proturječni niti su u proturječju s izrekom presude i činjeničnim navodima kojima su opisana bitna obilježja predmetnog kaznenog djela. Prema izreci pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da je optuženik postupao sa neizravnom namjerom („pristajući da ovoga usmrti“) te je svojom aktivnom radnjom, ubodom oštećenika u trbuh oštrim predmetom, „nožem ili sličnim sredstvom“ (u obrazloženju preciziran kao „nož s grickalice“) istome zadao ozljedu opasnu po život, a smrtna je posljedica izostala zbog pravodobno ukazane medicinske pomoći. Nakon korektne reprodukcije sadržaja dokazne građe, uključujući bitne dijelove nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka sa dopunama na raspravi, o ocjeni dokaza i utvrđenju odlučnih činjenica u odnosu na objektivni i subjektivni element djela prvostupanjski je sud dao iscrpne i sveobuhvatne razloge koji su u suglasju sa izrekom presude, glede sredstva kojim je zadana ubodna rana oštećeniku, povezivanjem personalnih i materijalnih dokaza sa sudsko medicinskim vještačenjem. Prema obrazloženju presude razvidno je da prvostupanjski sud nije bio u dvojbi glede postojanja odlučnih činjenica, da je optuženik svojom radnjom pokušao usmrtiti oštećenika koristeći za to  podesno oštro sredstvo pa nije bilo potrebe primijeniti načelo in dubio pro reo, odnosno čl. 3. st. 2. ZKP/08 kako se neosnovano upire u žalbi time da je potonje suštinski prigovor činjenične naravi.

 

Slijedom navedenog nije osnovana žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene druge povrede procesnog zakona na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

 

Optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja osporava pravilnost zaključka suda prvog stupnja da je „upravo okr. nanio ozljedu“ oštećeniku, a „pod pretpostavkom da je zaista nanio ozljedu“ smjera na mogući učin blažeg djela, iz čl. 112. st. 1. KZ/11.

 

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, te njihove temeljite i savjesne analize, na koju se upućuje žalitelja (str. 21-26 presude) ispravno utvrdio da je upravo optuženik svojim radnjama ostvario obilježja kaznenog djela pokušaja ubojstva.

 

Premda pri učinu djela nije bilo neposrednih očevidaca, s pravom je sud prvog stupnja otklonio obranu optuženika te ocijenio vjerodostojnim iskaz oštećenika jer se podudara se sa ostalim personalnim i materijalnim dokazima, kako u odnosu na prikaz predmetnog događaja tako i glede opisa zbivanja koji je istome prethodio (sukob u lokalu „T.“ koji je inicirao optuženik), te ima i potvrdu u nalazu i mišljenju sudskomedicinskog vještaka. Naime, optuženik je porekao djelo, opisao da je njega oštećenik palicom udario po glavi nakon čega je uslijed optuženikova udarcem šakom po ruci oštećenika istome palica ispala iz ruke, da su se potukli, pali niz stepenice, razgovarali te se razišli, uz tvrdnju  da nije imao ništa u ruci, ali je kod sebe imao nožić na privjesku sa ključevima koji u brzini događaja nije ni mogao izvaditi. Međutim, iz dokazne građe, što ni žalitelj ne spori, nedvojbeno proizlazi da je oštećenik zadobio tešku i po život opasnu ozljedu u vidu ubodno rezne rane dužine 7 cm na prednjoj trbušnoj stjenci, koja je, prema sudsko medicinskom vještačenju mogla nastati ubodom noža ili nožu sličnim sredstvom, pa tako i nožem na privjesku kojeg je optuženik imao kod sebe u vrijeme događaja. Pored toga, oštećenik se odmah po događaju požalio svjedokinji D. G. da ga je optuženik „izbo“ pa je osnovano sud prvog stupnja zaključio da je upravo optuženik svojom aktivnom radnjom ozlijedio oštećenika ubodom u trbuh nožem kojeg je nedvojbeno imao kod sebe kritične zgode.

 

Žalbeno upiranje na dio nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka kako je „moguće da si je sam oštećenik nanio ozljedu“ ne dovodi u sumnju pravilnost i pouzdanost utvrđenog činjeničnog stanja po sudu prvog stupnja. Opisujući moguće mehanizme nastanka predmetne ozljede vještak je (uz ubod zamahom srednje jakog intenziteta) dopustio mogućnost da do iste dođe na način da oštećenik prednjom lijevom stranom tijela nasrne na nož (ili nožu slično sredstvo sa oštricom) kojeg u ruci fiksiranoj uz tijelo ili neku podlogu drži optuženik, a ovu je mogućnost i umanjio nakon razgledanja oštećenja na košulji oštećenika. Prema tome, imajući na umu prikaz dinamike događaja kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud prihvaćanjem iskaza oštećenika, pri čemu ni optuženik ne tvrdi da je držao nož u ruci fiksiranoj uz tijelo, pod ili zid, to je s pravom otklonjena teza obrane o samoozljeđivanju oštećenika.

 

Konačno, s obzirom na uporabljeno sredstvo i intenzitet zamaha kojim je nanesena ozljeda, a upravo imajući na umu da je optuženik radnju ubadanja poduzeo u mračnom prostoru, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je postupao sa blažim oblikom krivnje, neizravnom namjerom na lišenje života oštećenika, svjestan ubojitog sredstva te mogućnosti uboda u vitalni dio tijela na što je i pristao.

 

Iz navedenih je razloga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u vezi s tim zbog povrede kaznenog zakona, neosnovana. Naime, postojanje povreda kaznenog zakona ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje po mišljenju optuženika proizlaze iz provedenih dokaza.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, smatra da nije bilo mjesta primjeni odredbi o ublažavanju kazne jer utvrđene olakotne okolnosti nemaju značaj naročito olakotnih, dok je otegotnim trebalo cijeniti optuženikov izostanak kajanja i žaljenja zbog učinjenog.

 

Optuženik smatra da zbog nedostataka pobijane presude iz prethodno istaknutih žalbenih razloga „nezakonita je i nepravilna i odluka suda o kazni na koju je …osuđen.“

 

Razmotrivši žalbene prigovore stranaka ovaj sud nalazi da su u pobijanoj presudi pravilno i primjereno vrednovane okolnosti o kojima ovisi izbor vrste i mjere sankcije. Prvostupanjski sud je zbog niza utvrđenih olakotnih okolnosti ocijenio da „u svojoj ukupnosti …opravdavaju primjenu propisa o ublažavanju kazne“, što implicira da je primijenjen institut sudskog ublažavanja kazne iz čl. 48. st. 2. KZ/11. Kada se k tome ima na umu da je djelo ostalo u pokušaju, što već samo za sebe predstavlja zakonski osnov za ublažavanje kazne (čl. 48. st. 1. KZ/11) i po ocjeni ovog suda ublažena kazna zatvora u trajanju dvije godine odgovara smanjenom stupnju optuženikove krivnje (neizravna namjera i smanjena ubrojivost)  te svim okolnostima učina djela. Naime, protivno žalbenoj zamjerci državnog odvjetnika o propustu suda da otegotnim cijeni „ponašanje optuženika nakon počinjenja kaznenog djela“ prvostupanjski sud je kod odmjeravanja kazne odgovarajuće vrednovao okolnost da je djelo posljedica narušenih odnosa između optuženika i oštećenika „za koje nije kriv samo optuženik“ te da je optuženik o ozljedi oštećenika obavijestio šogoricu D. G. koja je pozvala hitnu pomoć. Stoga nije u pravu državni odvjetnik kada predlaže strože kažnjavanje, a kako je optuženiku odmjerena najmanja mjera kazne za predmetno kazneno djelo nije osnovana ni njegova žalba zbog odluke o kazni.

 

Nadalje, ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 478. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08-VII) ovaj sud nalazi da je pravilna i odluka o oduzimanju predmeta.

 

Slijedom izloženog, kako nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08-VII na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. istoga Zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 14. rujna 2017.