Broj: Kžm 27/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. D. K. zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 1. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 12. srpnja 2017. broj Kovm-9/17, u sjednici održanoj 14. rujna 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba okr. D. K. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu odbijen je prijedlog „branitelja F. O. i braniteljice L. Č. da se izdvoji kao nezakoniti dokaz nalaz i mišljenje mr. sc. dr. I. P. Č. (list 551-580).“

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljenik putem branitelja F. O., odvjetnika iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i osporeni dokaz „ili njegove dijelove“ izdvoji iz spisa odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Žalba je podnesena i putem braniteljice L. Ć., odvjetnice iz Z., bez naznake žalbenih osnova, uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači i iz spisa predmeta kao nezakonit dokaz u cijelosti izdvoji psihijatrijski nalaz i mišljenje. Obje će žalbe biti razmotrene kao jedinstvena okrivljenikova žalba.

Na temelju čl. 495. u vezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08) spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Pored tvrdnje da je optužno vijeće postupilo suprotno odredbi čl. 351. st. 2. ZKP/08, okrivljenik prigovara da se vještačenje temelji na nezakonitim dokazima, izjavi koju je dao vještacima o inkriminiranom djelu te nekonfrontiranim iskazima svjedoka. Obrazlaže da „neovisno o načinu … obrane“ zadatak vještaka nije da obranu analizira niti da „u svom  nalazu i mišljenju citira što mu je okrivljenik, navodno, iskazivao o samom načinu izvršenja kaznenog djela.“ Budući da je okrivljenikova izjava o inkriminiranom djelu dana vještacima sadržana u nalazu i mišljenju čime je postala i sastavni dio spisa, a ne radi se o iskazu danom pod zakonom propisanim uvjetima, smatra da je time povrijeđeno Ustavom i zakonom zajamčeno pravo na obranu „jer ovako pribavljena obavijest u konačnici može utjecati na konačnu odluku suda.“ Zamjera da je vještak u nalazu i mišljenju selektivno i parcijalno analizirao iskaze nekonfrontiranih svjedoka, a neargumentirano isključio relevantnu medicinsku dokumentaciju o psihičkim smetnjama  okrivljenika.

Nije u pravu žalitelj da je prvostupanjski sud postupio protivno čl. 351. st. 2. ZKP/08. Spomenuta odredba predviđa mogućnost pribavljanja dodatnih dokaza koji su važni za utvrđivanje činjenica o zakonitosti dokaza, dakle onih koji nedostaju u spisu predmeta zbog čega sud ne može donijeti odluku o zakonitosti dokaza već je nužno zakazati novo ročište na kojem će biti izvedeni upravo ti novi, dodatni dokazi (npr. ispitani svjedoci pretrage doma, pribavljeni i pregledani spisi suca istrage o određivanju posebnih dokaznih radnji itd.). Iz obrazloženja pobijanog rješenja jasno proizlazi da je sud prvog stupnja odluku o zakonitosti dokaza utemeljio na dokazima koji se već nalaze u spisu predmeta jer je razmatrao zapisnik i snimku o prvom ispitivanju okrivljenika te osporeni nalaz i mišljenje vještaka pa stoga nije ni bilo potrebe za primjenu čl. 351. st. 2. ZKP/08.

Nadalje, pravilno žalitelj navodi da se „obranom okrivljenika ima …smatrati samo i isključivo ono što je okrivljenik iskazao pred sudom odnosno pod posebnim procesnim uvjetima, i ono što je iskazao pred državnim odvjetnikom.“ Stoga je jasno da forenzični psihijatrijski i psihologijski intervju – izjava okrivljenika za potrebe vještačenja, nije samo za sebe dokaz, odnosno iskaz okrivljenika koji bi kao takav trebao biti pribavljen uz zakonom predviđene uvjete. Drugim riječima, pri izradi nalaza i mišljenja vještaci su se koristili svojim stručnim znanjem, metodama i tehnikama koje uključuju i razgovor sa okrivljenikom. Prema tome sadržaj tog razgovora nikako ne može biti razmatran kao iskaz odnosno obrana okrivljenika i ne može se ni koristiti kao dokaz odnosno saznanje o činjenicama vezanim uz terećeno kazneno djelo, neovisno o načinu na koji se optuženik brani u postupku time da izmjena obrane može biti osnova za dopunsko ispitivanje vještaka i eventualnu korekciju nalaza i mišljenja što ne kompromitira zakonitost ovog dokaza (stanovište izraženo u više odluka ovog suda I Kž-467/09, I Kž-109/14, I Kž-1039/09, Kžzd-8/2017). Kada se k tome ima na umu da je okrivljenik prije vještačenja višekratno poučen o pravima (uz nalog za izuzimanje uzoraka biološkog materijala-krvi list 35-38, prije prvog ispitivanja pred državnim odvjetnikom list 136-142, uz rješenje o provođenju istrage list 162-166), primio je i nalog za psihologijsko psihijatrijsko vještačenje (list 399-400), dakle bio je upoznat sa svojim pravima obrane u postupku koji je u tijeku i zadatkom postavljenim vještacima nema govora da je nalaz i mišljenje vještaka pribavljen povredom Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane.

Nije sporno da je jedan od temelja ekspertize vještaka „uvid u spis Naslova“ koji sadrži nekonfrontirane iskaze svjedoka s obzirom da je vještačenje provedeno u istrazi, dakle u prethodnom postupku koji nema obilježja kontradiktornosti. Okolnost da se radi o nekonfrontiranom iskazu svjedoka sama po sebi taj dokaz ne čini nezakonitim ex lege pa njegovo korištenje pri izradi  ekspertize ne čini nalaz i mišljenje vještaka nezakonitim dokazom (doktrina „plodovi otrovne voćke“). Pored toga, prema već ustaljenoj praksi ovog suda, neutemeljeno se žalbom smjera na nezakonitost ovih dokaza zbog povrede konfrontacijskog prava obzirom da se konfrontacijska klauzula odnosi na kazneni postupak kao cjelinu tako da se postojanje ove povrede razmatra tek ocjenom postupka u cjelini.

Međutim, kako nema dvojbe da je dokazna vrijednost ovako prikupljenih iskaza svjedoka umanjena, zamjerke žalitelja u odnosu na ovaj dio nalaza i mišljenja ujedno problematiziraju njegovu kvalitetu i pouzdanost što će biti predmet razmatranja i propitivanja na raspravi. Naime, nakon što se u kontradiktornom postupku, neposredno u nazočnosti stranaka ispitaju svjedoci čije su nekonfrontirane iskaze uporabili vještaci nema zapreke da se, prema stanju stvari, vještačenje dopuni, korigira ili odredi novo vještačenje.

Slijedom navedenog, nakon što je pobijano rješenje ispitano sukladno čl. 494. st. 4. ZKP/08, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 14. rujna 2017.