Broj: Kž-134/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Mladena Piškorec, kao predsjednika vijeća, te sutkinje Antonije Bagarić i suca Darka Domšića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Gregora Sakradžije i uz sudjelovanje Draženke Crnković, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv I. optuženog S. O. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 229. st. 1. u vezi s čl. 228. st. 1. i dr. Kaznenog zakona (KZ/11), odlučujući o žalbama I. optuženog S. O., II. optuženog R. I., III. optuženog S. O. i državnog odvjetnika  protiv presude Općinskog suda u Čakovcu K-284/16-79 od 20. veljače   2017., u sjednici vijeća održanoj 14. rujna  2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaćaju žalbe III. optuženog S. O., te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se III. optuženi S. O., na temelju čl. 244. st. 1. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci.

 

              II. Žalbe III. optuženog S. O. u ostalom dijelu, te žalbe I. optuženog S. O., II. optuženog R. I. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom, pobijanom, a nepreinačenom, dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Općinski sud u Čakovcu proglasio je krivima I. optuženog S. O. i II. optuženog R. I. što su počinili kazneno djelo teške krađe iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi s čl. 228. st. 1. KZ/11, te ih je za počinjenje tog kaznenog djela osudio svakog na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, dok  je III. optuženi S. O. proglašen krivim što je počinio kazneno djelo prikrivanja iz čl. 244. st. 1. KZ/11, te je za to kazneno djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (ZKP) optuženici su dužni podmiriti trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP-a, svaki u paušalnoj svoti u iznosu od 700,00 kuna u korist proračunskih sredstava suda, u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

              Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP-a odlučeno je da su optuženici, s osnova postavljenog imovinskopravnog zahtjeva, dužni solidarno naknaditi štetu oštećeniku t. d. T. d.o.o. Č. u iznosu od 20.000,00 kuna, u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe, dok je s preostalim dijelom postavljenog imovinskopravnog zahtijeva oštećenik upućen na parnicu.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio I. optuženik S. O. zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da mu se izrekne kazna zatvora od jedne godine. II. optuženi  R. I. podnio je žalbu osobno i po branitelju D. K., odvjetniku iz I., kojim žalbama pobija točnost utvrđenog činjeničnog stanja, te pobija odluku o kazni, bez iznošenja konkretnih prijedloga u vezi donošenja drugostupanjske odluke. III. optuženik S. O. podnio je žalbu po branitelju I. B., odvjetniku iz Č., i žalbu po branitelju G. V., odvjetniku iz V., kojim žalbama pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i odluku o kazni, te predlaže da ga se oslobodi optužbe, ili mu se izrečena kazna zamjeni uvjetnom kaznom zatvora ili radom za opće dobro, tj. da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

              Žalbu je podnio i državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom „da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu.“ 

 

              Odgovori na žalbe nisu podnošeni.

 

              Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru.

 

              Žalba III. optuženog S. O. je djelomično osnovana, dok su žalbe I. optuženog S. O., II. optuženog R. I. i državnog odvjetnika neosnovane.

 

              U odnosu na žalbu II. optuženog R. I. zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja:

 

              II. opt. I. smatra da je prvostupanjski sud zauzeo pogrešno pravno shvaćanje kako provlačenje kroz otvor između ograde i zida, kroz dimenzije otvora, kako je to opisano u činjeničnom opisu, predstavlja svladavanje većih prepreka. Žalba smatra da se ne radi o svladavanju većih prepreka, pa da je stoga II. opt. I. mogao biti optužen jedino za počinjenje osnovnog oblika kaznenog djela krađe. Žalba smatra da se tu radilo o „prolazu“ između zida i ograde, a ne samo o otvoru, kako je opisano (osnov zbog povrede kaznenog zakona). Podredno, zbog svega navedenog, žalba smatra da bi sud donio pravilan zaključak o prirodi otvora, ako bi bila provedena rekonstrukcija na licu mjesta (osnov zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja).

 

              Prema ocjeni drugostupanjskog suda već je iz fotografije s lista 24. spisa evidentno vidljivo kako nikako ne može biti riječ o „prolazu“ između zida i ograde, kako to žalba smatra. Naime tu se radi o gotovo potpuno ograđenom dvorištu. Ograda je na visini iznad 157 cm ostavljala otvor prema zidu širine 23 cm, koji otvor je ostao nezatvoren zbog neravne konfiguracije zida i taj su otvor iskoristili optuženici. Sama činjenica da se taj širi otvor (23 cm) nalazio tek na visini iznad 157 cm od tla govori nam da je onda barem do te visine (do 157 cm) prostor bio potpuno ograđen (do te visine postojao je otvor od svega 12 cm), tako da je pravilno prvostupanjski sud zauzeo pravno shvaćanje da provlačenje kroz takav otvor predstavlja svladavanje većih prepreka, pa u tom smislu nije bilo nikakvog razloga za provođenjem rekonstrukcije na licu mjesta.

 

              U odnosu na žalbe III. optuženog S. O. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i dosuđenog imoviskopravnog zahtjeva:

 

              III. opt. S. O. smatra da nije dokazano da bi on bio upoznat s činjenicom da kamionom na otpad radi otkupa optuženici prevoze ukradenu robu, tj. smatra da nije jasno utvrđeno je li on za činjenicu da je roba bila ukradena saznao prije ili poslije kupoprodaje.

 

              Razloge za zaključak zašto smatra da je dokazano da je III. opt. S. O. znao da je roba ukraden prvostupanjski je sud temeljito iznio u četvrtom odlomku na str. 6. i četvrtom odlomku na str. 7. pobijane presude. Dakle, II. opt. I. pred državnim odvjetnikom iskazuje „rekli smo mu da je to ukradeno kad smo tražili prijevoz“, zatim na raspravi „da su mu na otpadu priopćili da je roba ukradena“, a I. opt. S. O. iskazuje „da su mu nadomak otpada rekli da je roba ukradena“. Već iz navedenog je vidljivo kako u postupku uopće nije bilo upitno kako je III. opt. S. O. prije kupoprodaje saznao da su stvari bile ukradene.  

 

              III. opt.  S. O. smatra da u prvostupanjskoj presudi nedostaju podaci o tome kako je prvostupanjski sud utvrdio visinu nastale štete dosuđene imovinskopravnim zahtjevom u iznosu od 20.000,00 kn.

 

              Prvostupanjski sud je vrlo jednostavno izračunao vrijednost ukradene robe, s obzirom da je oštećenik u postavljenom imovinskopravnom zahtjevu naveo da smatra kako mu je ukradeno 1000 kg robe vrijednosti 31.000,00 kn. U postupku je nesporno utvrđeno kako je ukradeno 660 kg robe, pa je jednostavnim matematičkim izračunom prvostupanjski sud utvrdio da bi tih 660 kg, sukladno jediničnoj vrijednosti iz postavljenog imovinskopravnog zahtjeva, vrijedilo utvrđenih 20.000,00 kn.

 

              U odnosu na žalbe svih optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni:

 

              U odnosu na žalbu državnog odvjetnika načelno je, u odnosu na sve optuženike, moguće reći kako se činjenice izricanja raznih odgojnih mjera optuženicima sukladno ZSM-a ne mogu uzeti u obzir, a isto tako niti činjenice trenutnog vođenja drugih kaznenih postupaka. Naime, očito je da se tim podacima raspolagalo tijekom postupka prilikom donošenja odluka o određivanju i produljenju istražnog zatvora, no kada se odmjerava kazna u osuđujućoj presudi sud je vezan samo i isključivo izvodom iz kaznene evidencije, kao indikatorom ponašanja optuženika prije i poslije počinjenja djela. Zbog navedenog žalba je državnog odvjetnika ocijenjena neosnovanom.

 

              I. opt.  S. O. smatra da je više trebalo cijeniti njegovo iskreno priznanje, činjenicu da dolazi iz loših obiteljskih uvjeta i samo jednokratnu kažnjavanost od prije 4 godine. II. opt. Ignac smatra da je više trebalo cijeniti njegovu tek jednokratnu osuđivanost i mlađu životnu dob, pa moli da mu se kazna ublaži „barem za jedan ili dva mjeseca.“

 

              Drugostupanjski sud smatra da je I. opt. S. i II. opt I. kazna pravilno odmjerena. Za kazneno djelo teške krađe propisan je zakonski maksimum od čak pet godina zatvora, tako da odmjeravanje u visini od 1 godine i 2 mjeseca predstavlja tek nešto višu kaznu od petine maksimalne zapriječene. Netočan je navod I. opt. S. O. da je smo jednom osuđivan, jer iz izvoda iz kaznene evidencije proizlazi dvostruka osuđivanost, od toga jednom za djelo isto kao u ovom postupku. Činjenica „loših obiteljskih uvjeta“ nije od takvog značaj da bi opravdavala blaže kažnjavanje, tj. ona bi se mogla eventualno više cijeniti da je I. opt. S. O. do sada neosuđivan. Istina je da je II. opt. I. samo jednom osuđivan, no upada u oči kako se radi o istom djelu kao i u ovom postupku za koje je ovom optuženiku izrečena kazna od čak 8 mjeseci kazne maloljetničkog zatvora. Pravilno se I. opt S. O. poziva na priznanje kao olakotnu okolnost, no drugostupanjski sud se mora složiti sa zaključkom prvostupanjskog suda kako se ipak radi o vrsti djelomičnog priznanja, jer I. opt.  S. O. dalje u svojoj obrani ipak pokušava opravdati svoje sudjelovanje u krađi. S druge strane, značajno je olakotno na strani II. opt. I. to što je u vrijeme počinjenja bio mlađi punoljetnik. Te dvije olakotne okolnosti,  činjenica što je I. opt.  S. O. djelomično priznao djelo, a II. opt. I. bio mlađi punoljetnik u vrijeme počinjenja, čine ispravnim procjenu prvostupanjskog suda kako ovo dvoje optuženika treba kazniti kaznom zatvora u istoj visini.

 

              S druge strane, u pravu je III. opt. S. O. kada smatra da je prestrogo kažnjen. Za kazneno djelo prikrivanja predviđena je kazna do tri godine zatvora, tako da se, u komparaciji s kaznama izrečenim I. opt. S. O. i II. opt. I. za počinjenje kaznenog djela teške krađe ( zapriječena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina), čini prestrogim I. opt. S. O. kazniti s jednom godinom zatvora. U cijelom tom kriminalnom događaju ipak su radnje I. optuženog  S. O. i II. opt. Ignaca bitno značajnije, tj. bez da su to dvoje optuženika prethodno ukrali robu ne bi niti III. opt. S. O. mogao počiniti kazneno djelo prikrivanja. Zbog toga se drugostupanjski sud odlučio za blaže kažnjavanje III. opt. S. O. i to na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.     

 

Pobijana presuda ispitana je i sukladno čl. 476. st. 1. ZKP-a, kojom prilikom nije utvrđeno da bi bila počinjena koja od povreda odredaba kaznenog postupka iz tog članka ili da bi kazneni zakon bio povrijeđen na štetu kojeg od optuženika.

 

Zbog navedenog, presuđeno je kao u izreci na temelju čl. 486. st. 1. i 482. ZKP-a.

 

Bjelovar, 14. rujna  2017.