Broj: Kž 141/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženice D. P. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 33. stavkom 1. i člankom 29. stavkom 3. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07. - dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbama optuženice D. P. i optuženika M. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 6. srpnja 2015. broj K-38/14.-211, u sjednici održanoj 24. kolovoza 2017., 7. rujna 2017. i 21. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe optuženice D. P. i optuženika M. M. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Vukovaru optuženica D. P. proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela pokušaja ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane iz članka 90. u vezi s člankom 33. stavkom 1. i člankom 29. stavkom 3. KZ/97. i na temelju članka 29. stavka 3. KZ/97. u vezi s člankom 58. stavkom 2. KZ/97. optuženica je oslobođena od kazne, a optuženik M. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 99. stavka 1. KZ/97. i na temelju te zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 67. KZ/97. prema tom optuženiku primijenjena je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 63. KZ/97. određeno je da će se optuženiku M. M. u slučaju opoziva uvjetne osude u izrečenu kaznu zatvora uračunati jedan dan lišenja slobode.

 

Na temelju članka 80. stavka 1. KZ/97. optuženici D. P. je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta te joj je oduzet jedan pištolj marke Crvena zastava, model ..., serijskog broja ..., cal. ... mm, spremnik za streljivo, pet komada streljiva ... mm te drvena drška lopate.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točke 1., 6. i 8. ZKP/08. optuženici su dužni naknaditi sudu troškove kaznenog postupka, i to na ime paušala novčani iznos od po 5.000,00 kuna svaki, te na ime stvarnih izdataka suda po 7.580,36 kuna svaki, a oštećenom G. M. dužni su solidarno naknaditi troškove postupka na ime zastupanja po opunomoćeniku - odvjetniku 14.821,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženica D. P. i optuženik M. M. po branitelju V. C., odvjetniku iz V., zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se „presuda Županijskog suda u Vukovaru broj K-38/14 od 06. srpnja 2015. godine vraća istome na ponovno odlučivanju glede nastalih troškova postupka.“.

 

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

 

Spis je dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, u smislu članka 474. stavka 1. ZKP/08.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Neosnovano u žalbi upiru optuženica D. P. i optuženik M. M. da se prvostupanjski sud propustio očitovati o njihovom zahtjevu za oslobođenje od troškova kaznenog postupka. Naime, optuženica D. P. i optuženik M. M. su prvostupanjskom presudom proglašeni krivim zbog kaznenog djela stavljenog im na teret optužnicom, pa je prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu članka 148. stavka 1. ZKP/08. koja je bila na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, a kojom je izrijekom propisano da kada se optuženika proglašava krivim, naložit će mu se da podmiri troškove kaznenog postupka.

 

Nisu također u pravu optuženici ni kada upiru da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio visinu troškova koje su dužni platiti solidarno punomoćniku oštećenika, i to u dijelu u kojem je utvrđeno da mu pripada naknada od 50 bodova ako je rasprava trajala dulje od jednog sata.

 

Odredbom članka 18. stavka 1. Zakona odvjetništvu („Narodne Novine”, broj 9/94., 117/08., 50/09., 75/09. i 18/11.) propisano je da odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te naknadu troškova u svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi koju utvrđuje i donosi Komora uz suglasnost ministra pravosuđa i na taj način pravi razliku između pojma nagrade i naknade zbog prouzrokovanih troškova. Tbr. 4. točkom 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine”, broj 142/12., 103/14. i 118/14. - dalje u tekstu: Tarifa) određuje da odvjetniku koji zastupa oštećenog na raspravi u kaznenom postupku pripada 50% nagrade iz ovog tarifnog broja. Stoga je, a s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o optužbi za kazneno djelo za koje je predviđena kazna zatvora najmanje pet godina, prvostupanjski sud primijenio Tbr. 4. točke 1. stavka 1. alineje 4. Tarife koja propisuje 400 bodova nagrade za zastupanje na raspravi, a potom ih umanjio za 50%, vodeći računa o Tbr. 4. točki 8. Tarife, te punomoćniku oštećenika dodijelio 200 bodova, što uz vrijednost boda od 10,00 kuna, iznosi 2.000,00 kuna za zastupanje na raspravi 2. veljače 2015. Budući da je rasprava trajala dulje od jednog sata, odnosno da je započela u 10,00 sati, a završila u 11,40 sati, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio Tbr. 4. točku 1. stavka 2. Tarife te je za sljedeći sat rasprave visini nagrade od 2.000,00 kuna pribrojio iznos naknade od 50 bodova, odnosno 500,00 kuna pa je trošak zastupanja punomoćnika oštećenika pravilno odmjeren u iznosu od 2.500,00 kuna. Zbog toga je nagrada zastupanja punomoćnika oštećenika pravilno umanjena za 50%, jer je tako propisano Tbr. 4. točkom 8. Tarife, što nije slučaj s naknadom. Osim toga, Tbr. 4. stavkom 2. Tarife izričito je propisano da naknada za svaki sljedeći sat iznosi 50 bodova, pa ne dolazi u obzir primjena odredbe Tbr. 34. Tarife.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka na snagu je stupio 1. siječnja 2013. KZ/11. U skladu s načelom primjene blažeg zakona i vremenskog važenja kaznenog zakonodavstva iz članka 3. KZ/11., prema počinitelju se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno, a ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja.

 

Prvostupanjski je sud ispitao primjenu blažeg zakona u odnosu na donju i gornju granicu zaprijećene kazne zatvora za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. KZ/97., kao i odredbe općeg dijela u odnosu na pokušaj kaznenog djela iz članka 33. KZ/97. te je pravilno našao da su odredbe KZ/97. blaže u odnosu na odredbe KZ/11.

 

Ispitujući presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., drugostupanjski sud nalazi da je potrebno ispitati primjenu blažeg zakona i u odnosu na odredbe o prekoračenju granica nužne obrane.

 

Naime, kazneno djelo koje se stavlja na teret optuženici počinjeno je 8. siječnja 2008. za vrijeme važenja KZ/97., prema kojem je opisano postupanje i označeno kao kazneno djelo pokušaja ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane iz članka 90. u vezi s člankom 33. i člankom 29. stavkom 3. KZ/97., a kako to proizlazi iz optužnice broj K-DO-4/08. od 14. srpnja 2009., izmijenjenom 8. studenoga 2010. i 8. lipnja 2015. Prema činjeničnom opisu citirane optužnice proizlazi da je optuženici stavljeno na teret da se nalazila u stanju prepasti izazvane napadom, a ne jake prepasti.

 

Odredbom članka 29. stavka 3. KZ/97. propisano je da se počinitelj koji je prekoračio granice nužne obrane može blaže kazniti, a ako je do prekoračenja došlo zbog jake razdraženosti ili prepasti prouzročene napadom, može se osloboditi od kazne.

 

Odredbom članka 21. stavka 3. KZ/11. određeno je da se počinitelj koji prekorači granice nužne obrane može blaže kazniti, a stavkom 4. iste odredbe propisano je da nije kriv tko prekorači granice nužne obrane zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom.

 

Iz navedenog proizlazi da se zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 33. KZ/97. kada je počinjeno u prekoračenju granica nužne obrane zbog prepasti prouzročene napadom u smislu odredbe članka 29. stavka 3. KZ/97. optuženica može osloboditi od kazne, dok je prema odredbi članka 21. stavka 3. KZ/11. predviđena mogućnost fakultativnog ublažavanja kazne. Stoga su odredbe KZ/97. u konkretnoj primjeni za optuženicu blaže jer predviđaju mogućnost oslobođenja od kazne.

 

Primjena odredbe članka 21. stavka 4. KZ/11. u konkretnom slučaju ne bi došla u obzir jer se činjeničnim opisom optužnice koju je prvostupanjski sud prihvatio, optuženici stavlja na teret samo prepast, što je i utvrđeno u prvostupanjskom postupku, posebno na temelju nalaza i mišljenja psihijatra. Dakle, optuženici se ne stavlja na teret počinjenje kaznenog djela pokušaja ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom pa stoga ta činjenica nije niti utvrđivana jer bi tako bila prekoračena optužba.

 

Prema tome, prvostupanjski je sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, jer u konkretnoj primjeni materijalnopravnih odredbi za optuženicu nije blaži KZ/11., pa tako ni odredbe iz Općeg dijela tog zakona koje se odnose na prekoračenje granica nužne obrane.

 

Budući da prilikom ispitivanja pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08., na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo na temelju članka 482. ZKP/08., žalbe optuženice D. P. i optuženika M. M. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 21. rujna 2017.