Broj: Kž 5/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. F. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenih protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 21. listopada 2013. broj K-25/2013-13, u sjednici održanoj 4. listopada 2017. u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika D. Đ.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. F. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi S. F. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. te je, na temelju tog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine pa mu je, uz primjenu članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženi u vremenu od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 158. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. i 56/13.; dalje: ZKP/08.) optuženi S. F. obvezan je na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećeniku „P.“ d.d. O. platiti 786.250,40 kuna.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. ZKP/08. optuženom S. F. naloženo je platiti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 4.625,00 kuna te, na temelju članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08., na ime nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika oštećenika iznos od 14.687,50 kuna.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi S. F..

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o uvjetnoj osudi, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „pobijanu presudu preinači i okr. S. F. izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem trajanju“.

 

Optuženi S. F. žali se po braniteljima, odvjetnicima M. D., I. J. i D. Đ., a sve te žalbe razmatrane su kao jedna optuženikova žalba.

 

U žalbi podnesenoj po branitelju M. D., optuženi S. F. žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu „preinači (…) na način da ga oslobodi optužbe, ili da (…) ukine I-stupanjsku presudu i predmet vrati I-stupanjskom sudu na ponovni postupak“.

 

U žalbi podnesenoj po branitelju I. J., optuženi S. F. žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o uvjetnoj osudi, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da je preinači u odluci o kaznenopravnoj sankciji na način da opt. izrekne uvjetnu osudu s osudom na kraću kaznu i kraći rok provjeravanja“.

 

U žalbi podnesenoj po branitelju D. Đ., optuženi S. F. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da se „u (…) dijelu dosuđenog imovinskog pravnog zahtjeva pobijana presuda ukine“, odnosno da „pobijanu presudu ukine u cijelosti, te optuženika oslobodi k.d. koje mu se stavlja na teret, podredno da ukine presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu“.

 

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika u kojem je predložio njeno odbijanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.-14.) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika D. Đ., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 5. ZKP/08.-14., u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženog S. F. koji su o sjednici uredno izviješteni.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženi S. F. tvrdi da „pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati“ jer da „postoje proturječnosti između obrane optuženika, pojedinih isprava u spisu i iskaza pojedinih svjedoka“ te da su „razlozi o odlučnim činjenicama i utvrđenog činjenično stanje proturječni sa samom presudom i ispravama u spisu“.

 

Međutim, obrazlažući ovu tvrdnju, optuženi S. F. zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja o kojima uistinu postoje „proturječnosti između obrane optuženika, pojedinih isprava u spisu i iskaza pojedinih svjedoka“, ali je te proturječne dokaze prvostupanjski sud analizirao i dao ocjenu njihove vjerodostojnosti, a razlozi koje je za takvu ocjenu i na njoj utemeljena utvrđenja odlučnih činjenica izložio jasni su i među njima nema proturječja niti postoje proturječja između tih razloga i izreke presude.

 

Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-14. koju ističe optuženik, niti postoji koja druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-14., pazi po službenoj dužnosti.

 

Optuženi S. F. u žalbi tvrdi da je „došlo do povrede kaznenog zakona jer postoje okolnosti koje isključuju krivnju optuženika“, a to obrazlaže tvrdnjom da „optuženik nije imao u vrijeme počinjenja svijest da čini bilo kakvo djelo, a pogotovo kazneno djelo jer je imao Odluku NO o prodaji vlastitih dionica“, da „nije znao da je njegovo djelo protupravno (…) jer je imao Odluku Nadzornog odbora koja je donijela odluku o prodaji vlastitih dionica“ te da „nije imao niti motiv za kupnju vlastitih dionica“.

 

Iz iznesenih tvrdnji vidljivo je da optuženi S. F. i u ovome dijelu žalbe osporava dokazanost njegove krivnje, a tim navodima on, u suštini, također pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa je i na te njegove tvrdnje odgovoreno u dijelu ove drugostupanjske presude koji se odnosi na žalbenu osnovu iz članka 470. ZKP/08.-14.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je pobijanu presudu ispitao i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-14. te je našao da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi S. F. prvenstveno osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je stvarna vrijednost dionice trgovačkog društva „P.“ d.d. u inkriminiranom razdoblju iznosila najmanje 200,00 kuna pa da bi, ugovorivši kao direktor tog društva prodaju 6.574 takozvane „vlastite dionice“ po cijeni od 80,00 kuna po dionici trgovačkom društvu „C.“ d.o.o. i otkupivši ih za svoj račun po cijeni od 80,40 kuna po dionici, on za sebe pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 786.250,40 kuna.

 

Obrazlažući tvrdnje da je tržišna vrijednost dionice „P.“ d.d. uistinu iznosila 80,00 kuna, optuženi S. F. upire na iskaze svjedoka P. T., I. Š. i G. C.-M. iz kojih da proizlazi da je odluku o prodaji paketa vlastitih dionica tog društva po navedenoj cijeni donio Nadzorni odbor. Ističe i da je inicijativu za prodaju paketa vlastitih dionica društva dao revizor koji je rekao da društvo te dionice predugo drži u portfelju, a to da je protivno Zakonu o trgovačkih društvima, pa da je on upravo zbog toga predložio Nadzornom odboru prodaju paketa tih dionica, da je Nadzorni odbor donio takvu odluku i da ju je optuženik samo proveo, pri čemu nije izravno sam kupio te dionice, nego je pregovarao s brokerskom kućom kako bi ih ona prodala po tržišnoj cijeni, a da je on tek nakon proteka dva mjeseca, budući da nitko nije pokazao interes za te dionice, paket kupio za sebe. Navodi i da se podatak o prometu dionica po cijeni od 200,00 kuna po dionici odnosi na 2000. godinu, a ne na prosinac 2002. kada je došlo do njihove prodaje.

 

Optuženi S. F. u žalbi ukazuje i na dio iskaza svjedoka I. H., direktora društva „C. “ d.o.o. prema kojem je to društvo, nakon kupnje paketa vlastitih dionica od trgovačkog društva „P.“ d.d., iste ponudilo na prodaju putem Varaždinske burze za 80,00 kuna po dionici, ali da ih nitko nije po toj cijeni na javnom tržištu kupio, pa zaključuje da tržišna vrijednost tih dionica nije bila niti 80,00 kuna. Tvrdi da su „svjedoci Z. Č., I. R. i S. S. iskazivali subjektivno, niz neistina, nelogično, te im prvostupanjski sud nije smio pokloniti vjeru u njihove iskaze“. Također osporava nalaz i mišljenje vještaka D. D., tvrdeći da je pogrešno izjednačavanje tzv. fer knjigovodstvene vrijednosti i tržišne vrijednosti dionica, jer da je „tržna vrijednost dionice samo ona vrijednost dionice koja se u momentu kada dionica bude izložena prodaji na javnom tržištu i ostvari“.

 

Optuženik tvrdi i da on „nije imao niti motiv za kupnju vlastitih dionica jer je već bio većinski vlasnik od 77,42 %, pa nije imao niti potrebe za dodatnim paketom kupnje predmetnih vlastitih dionica, a niti za ostvarenjem kakve imovinske koristi“, zbog čega on „nije postupao sa nikakvom namjerom niti je bio svjestan nekog zakonskog obilježja k.d.“, odnosno da „nije znao da je njegovo djelo protupravno (…) jer je imao Odluku Nadzornog odbora (…) o prodaji vlastitih dionica“.

 

Suprotno svim ovim žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve okolnosti prodaje paketa vlastitih dionica „P.“ d.d. trgovačkom društvu „C. “ d.o.o. po cijeni od 80,00 kuna po dionici i optuženikovu kupnju za svoj račun tih dionica od trgovačkog društva „C. “ d.o.o. po cijeni od 80,40 kuna po dionici kao i stvarnu vrijednost tih dionica u vrijeme navedenih transakcija.

 

Prije svega treba navesti da, suprotno žalbenim tvrdnjama, Nadzorni odbor trgovačkog društva „P.“ d.d. u odluci o prodaji vlastitih dionica od 10. lipnja 2002. nije odredio njihovu prodajnu cijenu već je, kako to jasno proizlazi iz te odluke, dao „suglasnost na prodaju vlastitih dionica P. d.d., na način i pod uvjetima koji će Uprava društva utvrditi s ovlaštenom brokerskom kućom“ (list 210 spisa). Iz ove odluke jasno proizlazi da je optuženi S. F., kao direktor društva, bio ovlašten sam odrediti prodajnu cijenu paketa vlastitih dionica koje je trebalo prodati, a iz dijela zapisnika o sjednici Nadzornog odbora koji se odnosi na optuženikovo obrazlaganje potrebe prodaje proizlazi da na toj sjednici nije niti bilo govora o konkretnoj cijeni, već da je optuženik naveo da se „ponudila jedna brokerska kuća koja bi odradila cjelokupno postupak objave prodaje tih dionica po cijeni koja će biti prihvatljiva i za P. d.d., a i za buduće kupce tih dionica“. Niti ispitani svjedoci na koje se ovaj žalitelj poziva ne potvrđuju žalbene tvrdnje o preciznom određivanju prodajne cijene od strane Nadzornog odbora, jer je svjedok I. Š. naveo da samo misli da je bila donesena odluka da cijena dionica bude 80,00 kn, ali da to, s obzirom na protek vremena, ne može sa sigurnošću tvrditi, svjedokinja G. C.-M. navela je da se ne sjeća je li bilo govora o cijeni, ali da je kasnije čula da su dionice prodane po 80,00 kuna, a ni svjedok P. T. koji je bio revizor i koji je inicirao prodaju vlastitih dionica društva „P.“ d.d. nije iskazao da bi se na Nadzornom odboru kojem je bio prisutan razgovaralo o cijeni po kojoj bi dionice trebale biti prodane.

 

Zbog toga je neutemeljeno pozivanje u žalbi optuženog F. na odluku Nadzornog odbora o prodaji dionica, jer je odluka o prodaji, koja je mogla biti opravdana ekonomskim i pravnim razlozima, očigledno bila njegova, a suglasnost Nadzornog odbora bila je formalna pretpostavka njene realizacije, pri čemu je cijenu dionica po kojoj su one prodane društvu „C. “ d.o.o. očigledno odredio sam optuženik.

 

Žalbene tvrdnje da su dionice „P.“ d.d. bile dva mjeseca ponuđene na burzi pa da je, s obzirom da ih nitko nije kupio, očigledno da čak niti cijena od 80,00 kuna nije bila tržišna, također proturječe podacima u spisu. Naime, nedvojbeno je da je prodajnu cijenu od 80,00 kuna po dionici optuženi S. F. dogovorio s društvom „C. “ d.o.o. prije nego što ih je to društvo uopće moglo ponuditi drugim eventualnim kupcima, a iz činjenice da je društvo „C. “ d.o.o. „P.“ d.d. platilo dionice 27. prosinca 2002., dok je registracija njihove prodaje kod Središnje depozitarne agencije, koja je pretpostavka prometa dionicama, bila obavljena tek 24. veljače 2003., kada je te dionice otkupio upravo optuženi S. F., jasno proizlazi da te dionice u tom razdoblju nisu bile ponuđene na javnom tržištu, već da je optuženik unaprijed dogovorio njihovu kupnju od strane društva „C. “ d.o.o. po cijeni od 80,00 kuna po dionici i prodaju paketa dionica njemu osobno po cijeni od 80,40 kuna po dionici, pri čemu je navedena razlika u cijeni očigledno predstavljala dogovorenu proviziju društva „C. “ d.o.o. za takvu kupnju te prodaju dionica. K., niti svjedok I. H., direktor društva „C. “ d.o.o. u inkriminiranom razdoblju, iskazao je da o kupnji i prodaji dionica „P.“ d.d. ne zna ništa, dakle, nije, suprotno žalbenim tvrdnjama, potvrdio da su te dionice bile ponuđene na burzi tijekom dva mjeseca.

 

Nije u pravu optuženi S. F. niti kada u žalbi pokušava osporiti ocjenu prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaza svjedoka I. R. i S. S. te Z. Č.. R. i S. iskazivali su o cijenama po kojima se trgovalo dionicama „P.“ d.d. za koje su naveli da su se, u vrijeme pretvorbe društva te dokapitalizacije kretale od 374,00 kune do 400,00 kuna po dionici, a oba su iskazali i da dioničari društva nisu znali da „P.“ prodaje vlastite dionice po 80,00 kuna jer bi, da su znali za to, i oni i drugi zaposlenici sudjelovali u njihovoj kupnji. Svjedok Č. iskazao je da je on od malih dioničara otkupljivao dionice „P.“ d.d. po 400,00 kuna, ali da mu je optuženik rekao da to više ne čini, jer da njemu „nabija cijenu“ dionica koje je i on otkupljivao od malih dioničara. Prvostupanjski je sud iskaze i ovih svjedoka ocijenio vjerodostojnima i istinitima, jer su iskazivali o okolnostima o kojima su imali neposredna saznanja, a ne postoje okolnosti koje bi upućivale na eventualne razloge neistinitog terećenja optuženika. Žalbeni prigovori da su ovi svjedoci „iskazivali subjektivno, niz neistina, nelogično“ paušalni su i ničim se ne obrazlažu pa njihova istinitost nije dovedena u pitanje.

 

Konačno, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio i nalaz i mišljenje vještaka računovodstveno-financijske struke D. D. koji je naveo da u vrijeme prodaje predmetnih dionica „P.“ d.d. iste nisu imale formiranu prodajnu cijenu jer nisu bile istaknute na tržištu, odnosno nije se njima trgovalo, ali da je njihova najmanja tržišna vrijednost tada mogla iznositi najmanje 200,00 kuna, koliko je, prema dostupnim podacima, ranije bilo postignuto na tržištu, a da je ta cijena i najniža cijena koja se mogla dobiti u svim postupcima utvrđivanja vrijednosti dionica jer ostale metode rezultiraju većim vrijednostima. Prihvaćajući ove zaključke vještaka, prvostupanjski je sud imao na umu i podatke o cijenama dionica „P.“ koje je iznio sam optuženik (200,00 kuna, odnosno 244,00 kune po dionici) kao i citirane iskaze svjedoka I. R., S. S. i Z. Č. o cijenama dionica tog društva postignutima prilikom ranijih kupoprodaja (od 374,00 do 400,00 kuna), pa se i za ovaj drugostupanjski sud ukazuje nedvojbeno utvrđenom činjenica da je vrijednost dionica „P.“ d.d. u inkriminiranom razdoblju iznosila najmanje 200,00 kuna, a to je optuženom S. F. izvjesno bilo poznato. Stoga je nedvojbena i njegova namjera da prodajom 6.574 dionica od strane „P.“ d.d. po cijeni od 80,00 kuna društvu „C. “ d.o.o. i njegovom kupnjom tih dionica od tog društva po cijeni od 80,40 kuna na štetu „P.“ d.d. sebi pribavi protupravnu imovinsku korist u iznosu od 786.250,40 kuna.

 

Slijedom svega iznesenog, žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja za koja je prvostupanjski sud dao jasne i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a žalbama se ne ukazuje niti na neke činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne za presuđenje. Zbog toga žalba optuženog S. F. podnesena iz osnova navedenih u članku 470. ZKP/08.-14. nije osnovana.

 

Državni odvjetnik u žalbi zbog odluke o kaznenoj sankciji tvrdi da prvostupanjski sud nije vodio računa o težini počinjenog djela – posebno o visini ostvarene imovinske koristi koja deseterostruko premašuje iznos potreban za kvalificirani oblik predmetnog kaznenog djela – ni o stupnju optuženikove krivnje, a da je precijenio značaj olakotnih okolnosti. Smatra da, s obzirom da optuženi S. F. nije naknadio štetu oštećeniku, nije bilo niti uvjeta za izricanje uvjetne osude.

 

Optuženi S. F. u žalbi navodi da je kazna zatvora na koju je on osuđen prestroga, jer da je „njegovom zaslugom postupak pretvorbe i privatizacije TD P. d.d. O. proveden ne samo zakonito već i društveno korisno jer je to TD opstalo, razvijalo se i napredovalo, sačuvalo i povećalo radna mjesta“, a da je on u međuvremenu teško obolio, da je obiteljski čovjek te da je od počinjenja djela prošlo dulje vremensko razdoblje, a to sve da opravdava primjenu instituta ublažavanja kazne i odmjeravanje kraćeg vremena provjeravanja prilikom primjene uvjetne osude.

 

Suprotno ovim tvrdnjama, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti koje, prema odredbama članka 47. KZ/11., utječu na visinu kazne: uz stupanj optuženikove krivnje, cijenio mu je olakotnim dosadašnju neosuđivanost, držanje pred sudom, životnu dob i teško narušeno zdravstveno stanje te obiteljske prilike. Opisane olakotne okolnosti, usprkos težini djela koja se prvenstveno ogleda u visini imovinske koristi, a koja otklanja primjenu instituta ublažavanja kazne iz članka 48. stavka 2. KZ/11., opravdavaju izricanje optuženom S. F. kazne na donjoj granici propisane za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. Dosadašnja neosuđivanost optuženika, njegova dob i zdravstveno stanje te obiteljske prilike okolnosti su koje, u skladu s odredbom članka 56. stavka 2. KZ/11., opravdavaju izricanje optuženom F. uvjetne osude, pri čemu je i vrijeme provjeravanja od tri godine dostatno za provjeru prognoze da će i ovakva prijetnja kaznom dovoljno utjecati na počinitelja da više ne čini kaznena djela.

 

Stoga se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, kazna zatvora izrečena optuženom S. F. u trajanju od jedne godine, kao i izricanje optuženiku uvjetne osude s vremenom provjeravanja od tri godine, ukazuju primjerenima kako počinjenom djelu, tako i ličnosti ovog počinitelja te stupnju njegove krivnje, pogodnima da ostvare i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Zbog toga se žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. F. podnesene zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi (članak 471. stavak 1. ZKP/08.-14.) ukazuju neosnovanima.

 

Pobijajući odluku o imovinskopravnom zahtjevu, optuženi S. F. navodi da je predmetna „transakcija izvršena propisno i u skladu sa trgovanjem vrijednosnim papirima, a sukladno Odluci Nadzornog odbora“, da je „ugovor o prodaji dionica konzumiran i plaćen“, da „trgovačko društvo P. d.d. nije oštećeno pa nema niti razloga da optuženik dodatno plaća bilo kakva sredstva“.

 

Međutim, budući da je, kako je ranije obrazloženo, nedvojbeno utvrđeno da je optuženi S. F., kao direktor društva, 6.574 dionica „P.“ d.d. prodao po cijeni od 80,00 kuna po dionici, iako je vrijednost dionica iznosila najmanje po 200,00 kuna, a sam ih kasnije kupio po cijeni od 80,40 kuna po dionici, time je on to društvo oštetio za 786.250,40 kuna, u kojem iznosu je istovremeno sebi pribavio protupravnu imovinsku korist. Zbog toga je imovinskopravni zahtjev „P.“ d.d. koji se odnosi na naknadu štete koju je tom društvu optuženik pričinio osnovan, pa ga je prvostupanjski sud ispravno i dosudio pozivom na odredbe članka 158. ZKP/08.

 

Stoga je i žalba optuženog S. F. zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu (članak 471. stavak 3. ZKP/08.-14.) neosnovana.

 

Zbog svega iznesenog su, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-14. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-14. žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. F. odbijene kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 4. listopada 2017.