Broj: Kž 256/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. N., zbog kaznenog djela iz čl. 246 st. 2 Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. veljače 2017. broj K-11/14, u sjednici održanoj 12. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I Povodom žalbe opt. V. N., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2 izreke pobijane presude te se izriče da je optuženi V. N. postupanjem činjenično i pravno opisanim u toč. 2 izreke prvostupanjske presude počinio kazneno djelo utaje poreza ili carine iz čl. 256 st. 1 i 3 KZ/11.

 

II Uslijed odluke pod I te djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. V. N. preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se opt. V. N. za kazneno djelo iz čl. 246 st. 1 i 2 KZ/11 za koje je pobijanom presudom proglašen krivim pod toč. 1 izreke pobijane presude, na temelju čl. 246 st. 2 KZ/11, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseca, a za kazneno djelo iz čl. 256 st. 1 i 3 KZ/11, iz toč. 2, na temelju čl. 256 st. 3 KZ/11, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, pa se opt. V. N., uz primjenu čl. 51 st. 1 i 2 KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

 

III U ostalom dijelu žalba optuženog V. N. se odbija kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim opt. V. N. zbog kaznenog djela iz čl. 246 st. 1 i 2 KZ/11 činjenično opisanog pod t. 1 i kaznenog djela iz čl. 292 st 1 i 2 alineja 4 Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03 i 190/03 – Odluka Ustavnog suda - dalje u tekstu: KZ/97) činjenično opisanog pod t. 2 izreke prvostupanjske presude, pa mu je za kazneno djelo pod t. 1 utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo pod t. 2 utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te je primjenom čl. 51 KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.

 

Na temelju čl. 77 KZ/11 utvrđuje se da novčani iznos od 14.152.500,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. V. N. ostvario kaznenim djelom iz čl. 246 st. 2 KZ/11, te se optuženiku nalaže da navedeni iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Protiv ove presude podnio je žalbu opt. V. N. po branitelju Z. B. odvjetniku iz Z. zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja ukine prvostupanjsku presudu i premet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odluku.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08,76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda i 143/12 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen na razgledanje državnom odvjetništvu.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

 

Uvodno u žalbi optuženik ističe žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a iz nastavnih razloga žalbe može se zaključiti kako smatra da se radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 3 ZKP/08, sa stajalištem da je prvostupanjski sud povrijedio pravo obrane kada je odbio dokazni prijedlog obrane da se obavi dopuna nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka, kao nevažan prijedlog. Suprotno takvom stavu žalitelja, prvostupanjski sud je postupio u potpunom suglasju s odredbom čl. 421 st. 1 t. 2 ZKP/08, budući da istaknuta činjenica koju bi po obrani trebalo utvrditi u odnosu na utvrđene činjenice nije bila važna za odlučivanje, zbog čega se radi o nevažnom prijedlogu. Kako se u daljnjim razlozima žalbe ustvari osporava utvrđeno činjenično stanje, to je za zaključiti da optuženik s tvrdnjom da se radi o relativno bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka ustvari smatra da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno, jer sud prvog stupnja nije proveo dokaz koji je predložila obrana, a odnosi se isključivo na nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka.

 

Nasuprot takvim tvrdnjama optuženika u žalbi, sud prvog stupnja, temeljitom je analizom i ocjenom svih provedenih dokaza, izveo valjane zaključke koje je u svim odlučnim činjenicama obrazložio u presudi. Naime, nedvojbena je činjenica da je opt. V. N. u razdoblju od 1. siječnja 2007 do 31. svibnja 2008 godine bio ovlašten voditi poslovanje TD „D.“ d.o.o. što je uključivalo sklapanje poslova za trgovačko društvo, izdavanje računa, potpisivanje predane prijave poreza na dodanu vrijednost, te ovlaštenje za podizanje novčanih sredstava s računa i potpisivanje dokumentacije platnog prometa po tom računu. Konačno, tu činjenicu potvrđuju svi ispitani svjedoci koji navode da su poslove ugovarali isključivo s optuženikom kao jedinom ovlaštenom i odgovornom osobom.

 

Nalazom financijsko knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je da je optuženik u 2007 godine podigao sa žiro računa TD D. d.o.o. gotovinu u iznosu od 11.802.500,00 kuna, a u razdoblju od 1.01. do 31.05. 2008 godine iznos od 2.350.000,00 kuna, a da pritom ne postoje dokumenti o namjeni isplate, dok u poslovnim knjigama trgovačkog društva D. d.o.o. postoji djelomično evidencija da se radi o materijalnim troškovima i pozajmicama, a zatim postoji i prikaz isplate gotovine u korist Trgovačkog društva „V.“ d.o.o.. Neovisno o činjenici da je gotovinsko plaćanje između pravnih osoba moguće samo do iznosa od 5.000,00 kuna, vještačenjem je utvrđeno po poreznoj upravi da TD „V.“ d.o.o. nije uopće poslovalo još 2006 godine i nije imalo zaposlenika, pa stoga nisu mogla niti biti obavljena bilo kakva plaćanja, zbog čega je prvostupanjski opravdano ocijenio obranu optuženika neosnovanom, a koju on ponavlja u žalbi, već je osnovano na temelju provedenih materijalnih dokaza koji se sastoje od poslovne dokumentacije utvrdio, da navedeni značajan iznos podignutog novca sa žiro računa trgovačkog društva nije korišten za njegovo poslovanje, već isključivo za optuženikovo vlastito pribavljanje znatne materijalne dobiti.

 

Nadalje, financijsko knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno je na osnovi dokumentacije da Trgovačka društva „B. N.“ d.o.o., „V.“ d.o.o., „S.-G.„ d.o.o. i „M.“ d.o.o. nisu opće bila evidentirana kao podnositelji prijave PDV-a i to naprosto iz razloga što nisu poslovala i nisu imala zaposlenike, iz čega proizlazi da isporuka robe niti izvršenja usluga za koje su uspostavljeni ulazni računi s obračunatim porezom na dodanu vrijednost ovih trgovačkih društava kod trgovačkog društva „D.“ d.o.o., uopće nije bilo. Prema tome, radilo se o fiktivnim poslovima s neistinitim računima na osnovi kojih je optuženik u prijavi za 2007 i siječanj 2008 godine iskazao pravo na odbitak zaračunatog poreza na dodanu vrijednost kao pretporeza i na taj način umanjio poreznu obvezu za trgovačko društvo „D.“ d.o.o. pribavivši na taj način nepripadnu materijalnu dobit društvu u iznosu od 4. 816.118,40 kuna, kao to proizlazi iz priložene dokumentacije na osnovi kojeg je sačinjen nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka. Prema tome, sasvim je neosnovan prigovor optuženika u žalbi da nije izvršena dopuna vještačenja, jer je dokumentacija na osnovi koje je obavljeno financijsko knjigovodstveno vještačenje cjelovita i detaljna u odnosu na utvrđenje odlučnih činjenica.

 

Odluka po službenoj dužnosti

 

Pravilno je prvostupanjski sud djelo pod t. 1 izreke presude pravno označio kao kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246 st. 1 i 2 KZ/11, jer postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337 st. 1 i 4 Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - dalje u tekstu: KZ/97) koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela s tim da je kod tog kaznenog djela KZ/11 blaži po optuženika, što je u dovoljnoj mjeri obrazloženo u prvostupanjskoj presudi.

 

Međutim, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 2 ZKP/08, sud drugog stupnja utvrdio je da je u odnosu na kazneno djelo pod t. 2 izreke prvostupanjske presude povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, budući da je kazneno djelo utaje poreza ili carine iz čl. 256 st. 1 i 3 KZ/11 blaže po optuženika od kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292 st. 1 i 2 alineja 4 KZ/97 koje je važilo u vrijeme počinjenja djela. To iz razloga, što je unatoč višoj zapriječenoj kazni kod kaznenog djela iz čl. 256 st. 1 i 3 KZ/11, po Zakonu o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15) zbog povišenog imovinskog cenzusa u osnovnom i kvalifikatornom obliku djela ovaj zakon je blaži, pri čemu se treba voditi računa o rasponu propisane kazne po odredbi čl. 292 st. 1 i 2 alineja 4 KZ/97. Stoga je u tom dijelu valjalo po službenoj dužnosti preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se djelo pod t. 2 izreke presude pravno označi kao kazneno djelo iz čl. 256 st. 1 i 3 KZ/11.

 

Odluka o kazni i odluka o oduzimanju imovinske koristi

 

U odnosu na žalbu optuženika, sud drugog stupnja postupio je sukladno odredbi čl. 478 ZKP/08 smatrajući da žalba sadrži i žalbene osnove odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi, budući da je podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

 

Ispitujući odluku o kazni, sud drugog stupnja zaključio je da je prvostupanjski sud podcijenio utvrđene olakotne okolnosti, pri čemu nije utvrdio niti jednu otegotnu okolnost. Naime, optuženik je do sada neosuđivana osoba, u poznoj dobi teškog narušenog zdravstvenog stanja, a od počinjenja djela protekao je dulji vremenski period. Uzimajući u obzir navedene olakotne okolnosti uz okolnosti počinjenja  djela i njihovu težinu, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja stajališta je da je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci za kazneno djelo pod t. 1 i utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine za kazneno djelo pod t. 2 izreke, te jedinstveno izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, primjerene svim navedenim okolnostima i težini djela, te da je kako pojedinačno utvrđenim tako i jedinstveno izrečenom kaznom, moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

 

Odluka o oduzimanju imovinske koristi u potpunosti je sukladna odredbi čl. 77 KZ/11, budući da je u potpunosti utvrđena protupravna imovinska korist koju je optuženik pribavio počinjenjem kaznenog djela iz čl. 246 st. 1 i 2 KZ/11 opisanog pod t. 1 izreke presude, što je u cijelosti obrazloženo u razlozima prvostupanjske presude.

 

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 i 2 ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a povreda kaznenog zakona na štetu optuženika sanirana je ovom presudom, to je po odredbi čl. 486 st. 1 ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 12. listopada 2017.