Broj: Kž 230/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. V., zbog kaznenog djela iz čl. 110 u vezi s čl. 34 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 15. veljače 2016 godine broj K-36/15, u sjednici održanoj 19. listopada 2017 godine,

 

r i j e š i o   j e

 

I  Prihvaća se žalba opt. G. V., a povodom te žalbe i žalbe državnog odvjetnika i po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II Uslijed odluke pod I žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Županijskog suda u Splitu proglašen je krivim opt. G. V. zbog kaznenog djela iz čl. 110 u vezi čl. 34 KZ/11, te je primjenom čl. 48 st. 1 i čl. 49 st. 1 t. 2 KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

 

              Na temelju čl. 54 KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora optuženiku se uračunava vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 7. ožujka do 29. svibnja 2015 godine.

 

              Protiv ove presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. G. V. po branitelju D. M. odvjetniku iz S.

 

              Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, a podredno da preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

              Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, a podredno da preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženika oslobodi od optužbe.

 

              Optuženik je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, odbije žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu.

 

              Optuženik je ujedno u žalbi i odgovoru na žalbu podnio zahtjev da bude obaviješten o sjednici drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno, pa je sjednici bio prisutan branitelj optuženika D. M. odvjetnik iz S., dok sjednici nisu pristupili opt. G. V. i državni odvjetnik iako su uredno obaviješteni, pa je sjednica vijeća u skladu s odredbom čl. 475 st. 5 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) održana u njihovoj nenazočnosti.

 

              U skladu s odredbom čl. 474 st. 1 ZKP/08 spis je dostavljen na razgledavanje Državnom  odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Žalba optuženika je osnovana pa je prihvaćanjem te žalbe, ali i povodom te žalbe i žalbe državnog odvjetnika, odluka ukinuta i po službenoj dužnosti, dok je žalba državnog odvjetnika bespredmetna.

 

              Naime, po žalbi optuženika i ispitivanjem prvostupanjske presude povodom podnesenih žalbi, po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 ZKP/08 utvrđeno je da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 11 ZKP/08, iz razloga jer su razlozi presude o odlučnim činjenicama nejasni i u međusobnom proturječju, te u proturječju s izrekom presude. Prvostupanjski sud je izmijenio činjenični opis djela iz optužnice na način da je umjesto riječi „u nakani da ga liši života“ unio riječi „svjestan da time može usmrtiti...“ i „pristajući na to“, pa je sukladno tome izmijenio i pravni opis djela, navodeći da se radi o neizravnoj namjeri.

 

U razlozima presude, međutim navodi se kako je „okrivljenik kritične zgode doista bio objektivno u mogućnosti oštećenika usmrtiti pucanjem u vitalne organe, tim više što je raspolagao sredstvom koje je podobno da drugog usmrti“, što je sasvim nejasno, a također u    suprotnosti s činjeničnim opisom djela u izreci u kojem se navodi da je optuženik ispaljenjem hica u predjelu trbuha nanio oštećeniku „prostrijelnu ranu s oštećenjem vijuge tankog crijeva  i uništenjem desnog bubrega s izljevima krvi iza potrbušnice i u trbušnu šupljinu s razvojem šoka od iskrvarenja, koja ozljeda je osobito teška i opasna po život, a koji mu je spašen žurnom medicinskom intervencijom“. Prema tome, nedvojbeno se radi o vitalnom dijelu tijela, a sasvim je pritom nejasan zaključak prvostupanjskog suda kako se ne može raditi o izravnoj namjeri optuženika da je htio lišiti života oštećenika jer “onda bi mu pucao u glavu ili grudni koš, odnosno ispalio više metaka u njega ciljajući mu u vitalne organe nakon čega bi sasvim sigurno preminuo“. Ta tvrdnja u suprotnosti je i s prethodno, u obrazloženju presude citiranim nalazom i mišljenjem vještaka Centra za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“, kojeg sud u cijelosti prihvaća, a u kojem se navodi da je pištolj bio tehnički ispravan i da je udaljenost usta cijevi pištolja u trenutku ispaljenja od površine tkanine na oštećeniku iznosila između pet i deset centimetara pod kutom od cca 45 stupnjeva, što samo po sebi  uključuje izravnu namjeru.

 

Nadalje, navedene konstatacije u razlozima presude u potpunom su proturječju s onim koje slijede, jer se navodi kako „okolnost da je oštećenik zadobio tešku i po život opasnu tjelesnu ozljedu vijeće ne može pripisati namjeri okrivljenika da se baš na tome i zaustave posljedice njegovog postupanja“ i dalje „jer okrivljenik nije mogao jamčiti da pucanjem u trbuh, gdje se nalaze vitalni organi i veliki broj krvnih žila oštećenika neće i usmrtiti“, te kako vijeće smatra „da je samo spletom sretnih okolnosti oštećenik ostao živ“. Prema tome, radi se o potpunom proturječju s prethodnom konstatacijom kako predio trbuha nije vitalni dio tijela, već da je to samo glava i grudni koš, a također i s prethodnim zaključkom kako se radilo o neizravnoj namjeri optuženika. Pritom, obrazlažući dalje u razlozima presude, u dva navrata, suprotno ranije navedenim zaključcima, prvostupanjski sud ponavlja kako se radi o vitalnom dijelu tijela i kako je optuženik „svjesno preuzeo rizik da oštećenika usmrti“, te kako je „pristao na sve rizike koji iz takvog djelovanja mogu proizaći“, što je u potpunom proturječju sa zaključkom kako je optuženi, da je imao namjeru usmrtiti oštećenika da bi tada pucao u više navrata i to u glavu i u grudni koš.

 

Stoga je navedenim proturječjima i u potpunosti nejasnim obrazloženjem odlučnih činjenica, ostvareno više vidova bitne povrede odredba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 11 ZKP/08, zbog čega je prihvaćanjem žalbe optuženika i po službenoj dužnosti povodom podnesenih žalbi, valjalo prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

Kako je žalba državnog odvjetnika podnesena iz drugih žalbenih osnova, to je za sada bespredmetna.

 

U ponovljenom suđenju, sud prvog stupnja će, nakon što ponovno  provede do sada provedene dokaze, a po potrebi i nove, na temelju potpune analize i ocjene provedenih dokaza utvrditi pravilno i potpuno činjenično stanje, te izvesti valjane zaključke, koje će jasno i bez proturječja obrazložiti u svim odlučnim činjenicama i na taj način donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu.  

 

U Zagrebu 19. listopada 2017. godine