Broj: Kž 510/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. V., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi članka 34. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 20. lipnja 2017. broj K-4/17., u sjednici održanoj 24. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba optuženog M. V. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Karlovcu, optuženi M. V. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela - pokušaj ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje u tekstu: KZ/11.), kazneno djelo protiv osobne slobode - prijetnja iz članka 139. stavka 2. KZ/11. te kazneno djelo protiv života i tijela - tjelesna ozljeda iz članka 117. stavka 1. i 2. KZ/11. Za kazneno djelo iz točke 1) prvostupanjske presude, a na temelju članka 110. uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, a za kaznena djela iz točke 2), a na temelju članka 139. stavka 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci te na temelju članka 117. stavka 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci pa je uz primjenu članka 51. stavka 1. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci.

 

Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to od 10. lipnja 2016. pa nadalje.

 

Nadalje, na temelju članka 69. KZ/11. optuženom M. V. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti, a koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, s time da će sudac izvršenja kazne zatvora najmanje svakih 6 mjeseci, računajući od dolaska počinitelja na izvršenje mjere preispitati opstojnost nastavka mjere.

 

Na temelju članka 148. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) o troškovima kaznenog postupka bit će odlučeno naknadno.

 

Protiv presude žalbu je podnio optuženi M. V. po branitelju, odvjetniku D. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji. Žalitelj predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „žalbu usvoji, pobijanu presudu preinači na način da okrivljenika oslobodi od optužbe ili podredno da se pobijana presuda ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje“.

 

Na žalbu optuženika, odgovor je podnio državni odvjetnik navodeći da je žalba neosnovana po svim žalbenim razlozima.

 

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žalitelj tvrdi da „su procesna prava okrivljenika na obranu u bitnome povrijeđena“ jer nakon što je ovlašten tužitelj na raspravi promijenio činjenični opis kaznenog djela ubojstva u pokušaju „sudsko vijeće nije zatražilo od okrivljenika da se očituje po izmijenjenoj optužnici“.

 

Prema članku 441. stavku 6. ZKP/08., nakon izmjene optužnice „optuženik će se očitovati o njezinoj osnovanosti prema članku 415. stavku 3.“ ZKP/08. Sukladno potonjoj odredbi, optuženikovo očitovanje sadrži njegovu izjavu smatra li se krivim ili se ne smatra krivim te očitovanje o imovinskopravnom zahtjevu (naravno, ako je takav zahtjev postavljen).

 

Iz zapisnika o raspravi (list 243 spisa) razvidno je da je nakon izmjene optužnice „predsjednik vijeća poziva obranu da se očituje i da iznese svoje stajalište o ovim izmjenama“, a potom je navedeno da obrana izmjenama „ne prigovara“.

 

Takvo očitovanje nije potpuno sukladno navedenim zakonskim odredbama jer je od optuženika trebalo tražiti očitovanje smatra li se ili se ne smatra krivim u odnosu na izmijenjenu optužnicu. Ipak, nije riječ o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.

 

Naime, navedena bitna povreda postoji ako je, između ostaloga, prvostupanjski sud „u tijeku rasprave ... nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona ili je na raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu“.

 

Prvostupanjski sud je nepravilno primijenio odredbu članka 441. stavka 6. ZKP/08. jer nije tražio optuženikovo očitovanje prema članku 415. stavku 3. ZKP/08. No, time nije povrijedio pravo obrane jer je optuženiku dao mogućnost da se očituje o izmjenama. Osim toga, nema pokazatelja niti je žalitelj naveo neke okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je nepravilna primjena navedene odredbe utjecala ili da je mogla utjecati na presudu. Zato nije počinjena povreda na koju žalitelj neosnovano upire.

 

U najvećem dijelu žalbe žalitelj prigovora utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno ocjeni vjerodostojnosti izvedenih dokaza. To se osobito odnosi na iskaz optuženika za koji žalitelj smatra da je trebao biti prihvaćen, a iskazi dvojice svjedoka, brata i oca optuženika su trebali biti, prema žalitelju, ocijenjeni nevjerodostojnim. S tim u vezi, žalitelj smatra da je optuženik bio u nužnoj obrani i da nije imao namjeru počinjenja kaznenog djela ubojstva u pokušaju u odnosu na optuženikova oca te da nisu ostvarena obilježja kaznenog djela prijetnje i tjelesne ozljede u odnosu na optuženikova brata.

 

No, prvostupanjski sud je brižno i detaljno raščlanio sve izvedene dokaze te dao razboritu i logičnu ocjenu vjerodostojnosti izvedenih dokaza (stranice 9 do 11 prvostupanjske presude). To se posebno odnosi na iskaze optuženika i dvojice navedenih svjedoka koje je prvostupanjski sud uspoređivao međusobno, a što je još značajnije, sa rezultatima drugih dokaza, osobito medicinske dokumentacije i nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio i zaključio da su iskazi svjedoka međusobno podudarni i sukladni drugim provedenim dokazima (stranica 9, treći odlomak odozgo). Također je s pravom optuženikovu obranu ocijenio nevjerodostojnom i za to dao logične, razumne i uvjerljive zaključke (stranica 9, posljednja tri odlomka te stranica 10 i 11).

 

Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno uočio da je jedna od spornih činjenica bila i ta tko je napadač te je također pravilno utvrdio da je to optuženik. Stoga ovdje ne može biti riječi o nužnoj obrani jer je optuženik bio napadač, a ozljede koje zadobio su bile u trenutku kada je, nakon što je napao oca, bio savladavan od strane brata i oca. Za napomenuti je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nakon što je optuženik savladan i nakon što je obećao da će se smiriti, uslijedio je nastavak napada optuženika na njegova oca i to nožem.

 

Stoga su činjenična i pravna utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na tri kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim pravilna. Žalbeni navodi ta utvrđenja ne dovode u sumnju. Treba dodati da su kaznena djela prijetnje i tjelesne ozljede počinjena na štetu bliske osobe, a to je prvostupanjski sud jednako tako pravilno utvrdio i ocijenio.

 

Žaleći se zbog kazne, žalitelj smatra da je sankcija „izravna posljedica slike koju je vijeće kreiralo na osnovu involviranosti okrivljenika u drugim postupcima u kojima nisu pravomoćno utvrđene činjenice“ te da nije uzeto u obzir da je „okrivljenik postupao u nužnoj obrani sa smanjenom mogućošću upravljanja svojoj voljom“ kao i to da osobne i obiteljske prilike (otac maloljetnog djeteta) nisu dovoljno uzete u obzir.

 

Prvostupanjski sud je uzeo u obzir kao otegotno i višestruku osuđivanost optuženika. Ta okolnost cijenjena je u odnosu na pravomoćne osude i nema podataka niti okolnosti koje bi potkrijepile žalbene navode da su uzete u obzir okolnosti o uključenosti optuženika u postupke koji nisu pravomoćno okončani. Kao olakotno prvostupanjski sud je cijenio i optuženikovu smanjenu ubrojivost i činjenicu da je otac maloljetnog djeteta. Pri izboru vrste i mjere kazne nije moglo biti uzeto u obzir optuženikovo postupanje u nužnoj obrani jer je utvrđeno da optuženik nije postupao u nužnoj obrani. Osim toga, postupanje u nužnoj obrani je razlog za oslobađajuću presudu, a ne okolnost koja bi mogla biti uzeta u obzir pri izboru vrste i mjere kazne. Prema kaznenopravnoj logici nema izbora vrste i mjere kazne ako se donosi presuda kojom se okrivljenik oslobađa optužbe.

 

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i cijenio odlučne okolnosti za izbor vrste i mjera pojedinačnih kazni, a jednako tako i jedinstvene kazne zatvora. Ta kazna odgovara utvrđenim i navedenim okolnostima, ličnosti optuženika te njegovom stupnju krivnje (članak 47. stavak 2. KZ/11.). Ova kazna može dostatno utjecati na optuženika i na sve ostale da ne čine kaznena djela te utjecati na svijest o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a sadrži i primjerenu količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenih djela nanio i društvu u cjelini.

 

S obzirom na sve navedeno, odlučeno je kao u izreci. Pri ispitivanju pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa je slijedom izloženog, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 24. listopada 2017.