Broj: Kž 371/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenika I. Š., zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 37. stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 27. svibnja 2015. broj Kv-I-153/15. (K-136/05.), u sjednici održanoj 16. studenoga 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba osuđenika I. Š. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, na temelju članka 506. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.), odbačen je zahtjev osuđenika I. Š. za obnovu kaznenog postupka dovršenog pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 17. lipnja 2011. broj K-136/05. i preinačene u pravnoj oznaci i odluci o kaznenoj sankciji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 25. veljače 2015. broj I Kž 201/12. kojom je I. Š. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 37. stavkom 1. i drugih KZ/11. i uz primjenu odredaba članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, uz uračunavanje vremena provedenog u pritvoru od 28. travnja do 29. lipnja 1999.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđenik I. Š. po braniteljici M. Đ., odvjetnici iz Z., zbog „bitnih povreda Zakona o kaznenom postupku i pogrešne primjene zakona“, predloživši Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „ukidanje pobijanog rješenja kao neosnovanog, vraćanje predmeta na ponvni postupak a podredno usvajanje žalbe osuđenika te preinačavanje rješenja te donošenje rješenja kojim se usvaja obnova postupka“.

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08. dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Osuđenik u žalbi upire na ostvarenje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, bez navođenja konkretne zakonske odredbe te konkretiziranja postupovne povrede, ističući da je vratio novčani iznos na ime protupravne imovinske koristi, kao i da u vrijeme izdavanja bankarske garancije i traženja kredita njegovo trgovačko društvo nije bilo u blokadi, a da to potvrđuje dostavljeni knjigovodstveni nalaz i mišljenje. Takvi žalbeni navodi ustvari predstavljaju prigovore činjenične naravi.

Stoga je prvostupanjsko rješenje ispitano po službenoj dužnosti te nije utvrđeno da bi bila ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne, valjane i detaljne razloge, bez proturječja, a nisu ostvarene niti druge povrede na koje drugostupanjski sud sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti.

Nadalje, osuđenik u žalbi ponavlja da je 11. prosinca 1998. izdan akceptni nalog „od strane Č. d.o.o. prema M. u stečaju u iznosu od 2.253.680,00 kuna, vezano za Ugovor o kreditu broj ... i garanciju broj ...“, što je već isticao u žalbi podnesenoj protiv drugostupanjske presude, a da je kredit vraćen potvrđuje nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za područje financija i knjigovodstva A. V. Naime, dokument na kojem osuđenik sada temelji zahtjev za obnovu kaznenog postupka kao i tvrdnje da su krediti koje je njegovo trgovačko društvo primilo uplaćeni „na K. b.“ već je bio predmet razmatranja tijekom žalbenog postupka te je, između ostaloga, drugostupanjski sud utvrdio da se isti ne može smatrati nalazom i mišljenjem vještaka jer nije izrađen na temelju naloga tijela kaznenog postupka koje je ovlašteno izraditi vještačenje (tijekom postupka provedena su tri financijsko knjigovodstvena vještačenja). Uz to, drugostupanjski je sud utvrdio da se ne može samo na temelju činjenice izdavanja akceptnog naloga zaključivati da je do isplate uistinu i došlo, jer taj dokument samo predstavlja nalog za isplatu, a ne i dokaz o izvršenoj isplati. Prema tome, kako je navedeni dokument već bio predmet ocjene tijekom drugostupanjskog postupka, to se ne radi o novom dokazu, koji bi bio prikladan da se na temelju njega dopusti obnova postupka.

Daljnji žalbeni navodi osuđenika da nije počinio kaznena djela za koje je osuđen, odnosno da nije potaknuo pokojnog J. Š. na počinjenje kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., okolnost da je dio protupravne imovinske koristi vraćen kroz ovršne postupke koji su se vodili protiv osuđenika, kao i tvrdnja da žiro račun njegovog društva nije bio blokiran u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu su također bili predmetom razmatranja tijekom pravomoćno okončanog postupka pa ne predstavljaju nove činjenice koje bi bile prikladne dovesti do obnove kaznenog postupka.

Svrha obnove postupka nije preocjena izvedenih dokaza, već postojanje novih dokaza i činjenica koje nisu postojale i koje su same za sebe ili u vezi s prijašnjim dokazima prikladne za oslobođenje osuđene osobe ili njezinu osudu po blažem zakonu, a što u zahtjevu osuđenika za obnovu postupka nije slučaj, niti se žalbenim navodima to dovodi u sumnju.

Osuđenik ističe i da su mu tijekom pravomoćno okončanog postupka u kojem je osuđen povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene člankom 14. stavkom 2., člankom 18. i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.). Povrijeđenim smatra pravo na pravično suđenje iz članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.). Međutim, ni ti žalbeni navodi nisu osnovani, posebno kad se uzme u obzir da su navedene povrede bile predmetom ustavne tužbe koju je odbio Ustavni sud Republike Hrvatske Odlukom od 5. travnja 2017. broj U-III-1715/2015.

Slijedom navedenog, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 16. studenoga 2017.