Broj: Kžm 12/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. P. zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 30. siječnja 2017. br. Kzd-2/2016-26, u sjednici održanoj 16. studenoga 2017., u nazočnosti branitelja optuženika, odvjetnika Z. V. iz B.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaćaju se žalbe opt. D. P. i državnog odvjetnika te se ukida pobijana presuda i predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. D. P. zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11 te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri (3) godine u koju mu se, temeljem čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. studenoga 2015. do 27. siječnja 2016.

 

Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj  152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08), optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 14.249,50 kn.

 

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

Optuženik se žali po svom branitelju Z. V., odvjetnik iz B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, a podredno da se ta presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno "da se preinači u smislu žalbenih navoda".

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je branitelj optuženika, odvjetnik Z. V. koji je izložio navode žalbe i ostao pri žalbenom prijedlogu. Uredno obaviješteni optuženik, kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

Žalbe su osnovane.

 

Poglavito je osnovana žalba optuženika zbog ostvarene apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08 time što je prvostupanjski sud samostalno izmijenio pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice te na taj način prekoračio optužbu.

 

Naime, optužnicom državnog odvjetnika optuženik se teretio zbog teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11 počinjenog na način da je optuženik, kao bliska osoba izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju nad djetetom I. P., koja je zbog svoje dobi od 2 godine i 3 mjeseca bila posebno ranjiva. Radnje optuženika označene u optužnici, prema stajalištu državnog odvjetnika, bile su poduzete s namjerom zadovoljenja spolnog nagona optuženika.

 

Prvostupanjski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio da inkriminirana radnja guranja optuženikovog prsta u rodnicu oštećenog djeteta, u konkretnom slučaju, nije bila poduzeta s ciljem zadovoljenja spolnog nagona optuženika, već s ciljem da se dijete fizički zlostavi, zbog čega se, po stajalištu prvostupanjskog suda, ovdje radi o kaznenom djelu povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11, za koje ga je oglasio krivim.

 

U pravu je optuženik da je prvostupanjski sud povrijedio objektivni identitet presude i optužbe jer je sada, neovisno što se radi o blažem kaznenom djelu, osuđen za drugo, a ne drugačije kazneno djelo.

 

Naime, prvostupanjski je sud izmijenio činjenični opis terećenog kaznenog djela tako što je iz sadržaja optužnice ispustio navod o tome da je optuženik kritične prilike postupao "u cilju zadovoljenja spolnog nagona". Međutim, prema čl. 449. st. 1. ZKP/08, presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj i proširenoj optužnici. S obzirom da državni odvjetnik nije izmijenio optužnicu nego je na njoj ustrajao do zaključenja rasprave, prvostupanjski sud nije mogao sam, bez intervencije državnog odvjetnika, izmijeniti i prilagoditi činjenični opis kaznenog djela tako da optuženika osudi za kazneno djelo povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11. Ovo kazneno djelo nije samo drukčije i blaže, već je to drugo kazneno djelo kojim se štite brak, obitelj i djeca (Glava XVIII), konkretno pravo djeteta na nesmetani tjelesni, duhovni i moralni razvoj, dok se kod teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11 (Glava XVII) djeca mlađa od 15 godina štite od spolnog zlostavljanja i iskorištavanja. Ovi zaštitni objekti, mada se dijelom neizravno preklapaju, imaju bitno različiti cilj pa je prvostupanjski sud, izmjenom činjeničnog i pravnog opisa kaznenog djela narušio objektivni identitet optužnice. Takvo stajalište zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. I Kž-611/07 od 22. kolovoza 2007. godine.

 

Međutim, ovu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, žalbeni sud nije mogao otkloniti primjenom čl. 486. st. 1. ZKP/08 s obzirom da je našao da odlučne činjenice u prvostupanjskoj presudi nisu pravilno utvrđene, na što žalitelji s pravom ukazuju.

 

Naime, nije sporno da je ošt. dijete I. P., osim tjelesnih povreda po glavi i tijelu, zadobila i tjelesnu ozljedu razderotine predjela vanjskog spolovila između međice i anusa u dužini od 2 cm za koju prvostupanjski sud utvrđuje da je nastala guranjem prsta optuženika u spolovilo djeteta. Međutim, prihvaćajući dinamiku događaja kakvu opisuje svjedok očevidac E. P., prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik u bijesu tukao i naguravao dijete pri čemu ulazak njegovog prsta u spolovilo djeteta predstavlja "jednu izoliranu situaciju koja nema nužno seksualnu podlogu, već se radi o fizičkoj zlostavi djeteta bez namjere da se zadovolji spolni nagon optuženika". Iz navedenog bi proizlazilo da se radi o ozljedi spolovila pri fizičkom kažnjavanju djeteta pa se radnja guranja prsta u spolovilo ne može izjednačiti sa spolnim odnošajem, a time izostaje i bitno obilježje terećenog kaznenog djela.

 

Ovo utvrđenje žalitelji, za sada, s uspjehom dovode u sumnju jer u postupku nije pouzdano razjašnjeno na koji način je oštećenica zadobila navedenu ozljedu.

 

Optuženik se u postupku brani šutnjom, osim što poriče da bi tukao dijete ili mu učinio nešto nažao.

 

Nasuprot tome, svjedok očevidac E. P. opisuje da je optuženik, uslijed beznačajnog povoda, u vidno uzrujanom stanju tukao dijete po glavi i tijelu, skinuo donji dio trenirke i gaćice udarajući dijete po guzi, a potom ju rukama primio za bok, podigao i bacio na krevet tako da je stražnjicom udarila o drveni rub kreveta te pala pod. Dijete je pritom jako plakalo, a svjedokinja je pokušala obraniti dijete "čupajući" ga iz ruku optuženika. Nakon pada djeteta primijetila je da krvari iz spolnog organa.

 

Sudsko-medicinski vještak dr. J. Š. u svom nalazu i mišljenju potvrđuje da su ozljede na lijevoj strani gluteusa i lijevom slabinskom dijelu mogle nastati udarcem otvorenog dlana, krvni podljev ispod lijevog oka nastao je udarcem tupotvrdog sredstva što može biti šaka, ozljeda desnog pazuha nastala je hvatanjem i povlačenjem, dok su linearni podljevi čela, obraza i ispod debelog mesa najvjerojatnije nastali padom ili udarcem u neku tvrdu prepreku npr. dio namještaja. Međutim, u odnosu na ozljedu vanjskog spolovila djeteta, koja je nastala silom srednje jakog do jakog intenziteta, vještak smatra da takva ozljeda, u pravilu, nastaje kod guranja tupotvrdog sredstva u rodnicu djeteta što mogu biti i prsti odrasle osobe.

 

Iz navedenog proizlazi da sudsko-medicinski vještak u svom nalazu i mišljenju uglavnom potvrđuje mehanizam nastanka ozljeda na način kako to opisuje svjedok E. P., osim u pitanju načina zadavanja ozljede vanjskog spolovila djeteta, jer isključuje da bi ista mogla nastati padom ili udarcem o neki dio namještaja.

 

Provedenim sudsko-medicinskim vještačenjem, po ocjeni ovog žalbenog suda, nije u potpunosti razjašnjen mehanizam nastanka ozljede vanjskog spolovila djeteta. Naime, vještak nije odgovorio (niti je pitan) da se očituje u odnosu na navode otpusnog pisma Opće bolnice u Bjelovaru, gdje je oštećenica bila operirana i hospitalizirana, prema kojima joj je dijagnosticirana kontuzija vanjskih genitalnih organa (nagnječenje uslijed udarca). Također, vještak nije pitan da li je do penetarcije prstom u spolovilo i nanošenja ozljeda međice moglo doći grubim hvatanjem golog djeteta za lijevi bok (ili međunožje), prilikom bacanja na krevet, onako kako to opisuje svjedok očevidac E. P. Odgovore na ova pitanja prije će moći dati ginekološki vještak specijaliziran za djecu i mladež nego li sudsko-medicinski vještak, imajući pritom u vidu da se konkretno radi o malom djetetu starom svega dvije godine i tri mjeseca te stoga specifično nježne građe.

 

Tek nakon što se pouzdano utvrdi mehanizam nastanka ozljede spolovila djeteta, moći će se procijeniti radi li se ovdje o namjernom postupanju optuženika uz njegovu svijest da penetracijom prsta u spolovilo povređuje spolnu slobodu djeteta te tako čini sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju ili, pak, se radi o grubom fizičkom zlostavljanju pri čemu je ozljeda djetetovog spolovila posljedica fizičke, a ne spolne agresije. U ovom potonjem slučaju (što je, za sada, vjerojatnije) optuženik na subjektivnom planu ne ostvaruje bitnu sastavnicu optuženog kaznenog djela te ne može odgovarati za spolni delikt pa ga, u slučaju da državni odvjetnik propusti izmijeniti činjenični i pravni opis kaznenog djela, treba osloboditi od optužbe.

 

Pri ocjeni radi li se o terećenom kaznenom djelu, prvostupanjski će sud voditi računa da namjera optuženika za zadovoljenjem vlastitog spolnog nagona nije zakonsko obilježje predmetnog kaznenog djela, već je odlučna njegova svijest i volja da inkriminiranom radnjom povrijedi spolni integritet djeteta.

 

Zbog izloženog je, dakle, činjenično stanje ostalo nepotpuno, a time, za sada, i pogrešno utvrđeno pa je prihvaćanjem ovih žalbi prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, u smislu čl. 483. st. 1. ZKP/08.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud otkloniti nedostatke na koje mu je ovdje ukazano te će na temelju ocjene već izvedenih, ali i novih dokaza u smislu dopune nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka ili, po mogućnosti, novim vještačenjem od strane ginekološkog vještaka specijaliziranog za djecu i mladež, utvrditi na koji način je oštećeno dijete moglo zadobiti ozljedu spolnog organa te je li optuženik kritične prilike postupao s ciljem da povrijedi spolni integritet djeteta pa će, vodeći računa o tome da ne prekorači optužbu, primijeniti i odgovarajuću odredbu materijalnog prava te donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu.

 

Zagreb, 16. studenoga 2017.