Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Kž 575/17 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Kž 575/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika D. Č. zbog kaznenog djela iz čl. 191. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi zatvorenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli - Pola od 27. listopada 2017. broj IK-I-328/17, u sjednici održanoj dana 21. studenog 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Žalba zatvorenika D. Č. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanim rješenjem Županijski sud u Puli – Pola je, na temelju čl. 159.a toč. 7. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99, 55/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13; u nastavku: ZIKZ) odbio kao neosnovan prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika D. Č. podnesen po službenoj dužnosti.

 

              Protiv tog rješenja podnio je žalbu osobno zatvorenik D. Č., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i da mu se odobri uvjetni otpust.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Sukladno odredbi čl. 59. st. 1. KZ/11, sud može otpustiti osuđenika s izdržavanja kazne ako se osnovano očekuje da neće počiniti kazneno djelo te ako na to pristaje. Odredba čl. 159. a ZIKZ-a propisuje da će sud rješenjem odbiti prijedlog za uvjetni otpust, ako, između ostalog, ocijeni da bi za postizanje svrhe kažnjavanja, s obzirom na pribavljena mišljenja, bilo nužno nastaviti s izdržavanjem kazne, te ako izrečena sigurnosna mjera nije postigla svrhu zbog koje je izrečena.

 

              Svrha kažnjavanja, definirana odredbom čl. 41. KZ/11, je izražavanje društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecanje na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućavanje počinitelju ponovnog uključivanja u društvo.

 

              Smislenim povezivanjem odredaba čl. 59. st. 1. KZ/11, čl. 159. a ZIKZ-a i čl. 41. KZ/11 slijedi da će sud prijedlog za uvjetni otpust odbiti ako utvrdi da bi za postizanje (prvenstveno specijalne) prevencije bilo nužno nastaviti s izdržavanjem kazne. U tom pravcu, sukladno odredbi čl. 59. st. 2. KZ/11, prilikom odlučivanja o prijedlogu za uvjetni otpust sud mora cijeniti ličnost osuđenika, njegov prijašnji život i osuđivanost, je li protiv njega u tijeku drugi kazneni postupak, odnos prema počinjenom kaznenom djelu i žrtvi, ponašanje tijekom izdržavanja kazne zatvora, uspješnost primjene programa izvršavanja kazne zatvora, je li došlo do promjene njegova ponašanja nakon počinjenja kaznenog djela ili se očekuje da će do tih promjena doći primjenom mjera nadzora za vrijeme uvjetnog otpusta te životne okolnosti i njegovu spremnost za uključivanje u život na slobodi.

 

              U konkretnom slučaju prvostupanjski sud u pobijanom rješenju je obrazložio zbog čega nalazi da upravo komponenta specijalne prevencije još nije postignuta. Takvo stanovište utemeljio je na podacima o ranijoj osuđivanosti zatvorenika koja se odnosi na istovrsno djelo zbog kojeg mu je izrečena i kazna zatvora koju sada izdržava, nekritičnom stavu prema izrečenoj kazni i počinjenom kaznenom djelu, te činjenici da nema osiguran postpenalni prihvat po izlasku na slobodu, a čemu treba dodati zatvorenikovu nekritičnost spram odnosa s majkom. Navedene okolnosti i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda predstavljaju podlogu za zaključak da je za ostvarivanje svrhe specijalne prevencije nužno nastaviti s izvršenjem kazne zatvora.

 

              Slijedom iznesenog, trebalo je, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13), odbiti kao neosnovanu žalbu zatvorenika D. Č., kako je to učinjeno u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 21. studenog 2017.

Copyright © Ante Borić