Broj: Kžzd 10/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. F. zbog kaznenog djela  iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. i čl. 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. srpnja 2017. broj Kzd-4/17, u sjednici održanoj 23. studenoga 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Djelomično se prihvaća žalba opt. I. F., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni tako da se optuženik za kazneno djelo iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. i čl. 34. KZ/11, za koje je po sudu prvog stupnja proglašen krivim, temeljem čl. 158. st. 5. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, u koju mu se, temeljem čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. listopada 2016. pa nadalje.

 

              II. U ostalom dijelu žalba optuženika i žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. I. F. zbog pokušaja kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. i čl. 34. KZ/11, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, uz uračunavanje vremena provedenog u istražnom zatvoru, sukladno čl. 54. KZ/11.

 

Oštećenik je, temeljem čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) upućen da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici.

 

Temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08, optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 u ukupnom iznosu od 14.448,00 kn, te je obavezan na snašanje troškova iz čl. 145. st. 2. toč. 7. i 8. ZKP/08, o čijoj će visini biti odlučeno posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

Optuženik se žali po svojoj braniteljici G. K. M., odvjetnici iz Z., zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna, te da ga se oslobodi od dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna zatvora.

 

Odgovori na žalbu nisu podneseni.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

U pravu je optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne precijenio značaj otegotnih, a podcijenio značaj olakotnih okolnosti te propustio optuženiku cijeniti kao olakotno činjenicu da je predmetno kazneno djelo ostalo u pokušaju.

 

Istovremeno, nije u pravu državni odvjetnik kada smatra da je po prvostupanjskom sudu izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, iako se radi o pokušaju kaznenog djela, preblaga.

 

Suprotno ocjeni prvostupanjskog suda, činjenica da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, za što zakon u čl. 34. st. 2. KZ/11 propisuje mogućnost izricanja kazne ispod zakonom zapriječenog minimuma, optuženiku treba cijeniti barem kao olakotnu okolnost, neovisno o tome iz kojih razloga pokušano kazneno djelo nije dovršio. Jačina povrede zaštićenog dobra pri pokušaju kaznenog djela zasigurno je manja te u smislu čl. 47. KZ/11, utječe pri izboru vrste i mjere kazne.

 

Nadalje, provedenim psihijatrijskim vještačenjem optuženika utvrđeno je da se radi o osobi zaostalog duševnog razvoja na razini lake mentalne retardacije, pojednostavljene strukture ličnosti te odgojno i pedagoški zapuštenoj, što je za posljedicu imalo njegovo disocijalno ponašanje pa je optuženik u vrijeme događaja bio u stanju smanjene ubrojivosti. Pri tome, nema pouzdanih pokazatelja za forenzičko dijagnosticiranje pedofilije kod optuženika.

 

Ovako utvrđenu specifičnu osobnost optuženika i stupanj umanjenja njegove ubrojivosti prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne nije u dovoljnoj mjeri cijenio.

 

S druge strane, postojeće otegotne okolnosti u vidu dosadašnje osuđivanosti optuženika za istovrsna kaznena djela bludnih radnji (za koja su mu izricane parapenalne sankcije) te težina psihičkih posljedica koje trpi ošt. dijete T. D.₁, a posredno i njezina sestra dijete T. D.₂, mada u značajnoj mjeri otegotne, već su u dostatnoj mjeri vrednovane od strane prvostupanjskog suda pa, suprotno tvrdnji žalbe državnog odvjetnika, ne opravdavaju izricanje još teže kazne.

 

Zbog navedenog, kada se uzme u obzir da je kazneno djelo ostalo u pokušaju te pravilnom ocjenom utvrđenih olakotnih okolnosti, a u kontekstu činjenice da je optuženik u cijelosti priznao učin kaznenog djela te na raspravi izrazio žaljenje i kajanje, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi opravdanim optuženika osuditi na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, na način učinjen ad I. izreke ove presude.

 

Ovdje odmjerena kazna zatvora primjerenija je okolnostima konkretnog slučaja te ličnosti optuženika, te će u potrebnoj mjeri izraziti prijekor društva prema počiniteljima ovako odioznih kaznenih djela na štetu djece. Izdržavanje kazne zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci dostatno će utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, a ujedno će se takvom kaznom upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja ubuduće.

 

Nasuprot tome, nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

 

Troškovi iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08 rezultat su provedenih dokaznih radnji psihijatrijskog, psihologijskog i biološkog vještačenja, te su odmjereni u skladu sa stvarno nastalim troškovima. Isto se odnosi i na troškove obrane po službenoj dužnosti te zastupanja ošt. djeteta po punomoćniku iz čl. 145. st. 2. toč. 7. i 8. ZKP/08. Paušalni iznos troškova koje je optuženik dužan platiti u iznosu od 500,00 kn, odgovaraju njegovom imovnom stanju kakvo je do sada utvrđeno. Međutim, ukoliko se naknadno utvrdi da bi optuženik, zbog lošeg imovinskog stanja, plaćanjem tih troškova ugrozio vlastito uzdržavanje, predsjednik vijeća prvostupanjskog suda oslobodit će ga dužnosti naknade troškova djelomično ili u cijelosti, sukladno čl. 148. st. 6. ZID ZKP/08 („Narodne novine“ broj 70/17).

 

Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. i čl. 486. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 23. studenoga 2017.