Broj: Kž 329/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika I. D.₁, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 13. travnja 2015. broj K-1/15.-20, u sjednici održanoj 7. prosinca 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba optuženika I. D.₁ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu optuženik I. D.₁ proglašen je krivim zbog počinjenog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11. i na temelju tih zakonskih odredbi osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda tako da izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ako optuženik u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo te pod daljnjim uvjetom da u roku od 6 (šest) mjeseci pravnom sljedniku oštećenika E.-i. d.o.o. u stečaju nadoknadi štetu pričinjenu kaznenim djelom u iznosu dosuđenom ovom presudom po imovinskopravnom zahtjevu oštećenika.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je dužan pravnom sljedniku oštećenika E.-i. d.o.o. u stečaju na ime naknade štete pričinjene kaznenim djelom isplatiti iznos od 18.200 EUR-a u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate te iznos od 90.662,00 kuna.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženik je dužan platiti troškove kaznenog postupka i to za paušalne troškove 3.000,00 kuna te za troškove isplaćene za dolazak svjedoka i za knjigovodstveno-financijsko vještačenje iznos od 6.130,80 kuna.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik po branitelju M. K., odvjetniku iz S. B., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije u pravu optuženik kada upire da je „presuda suprotna samoj sebi“ jer nije postojala nikakva osnova za dosudu imovinskopravnog zahtjeva u iznosu do 18.200,00 eura, kada je on prvostupanjskom presudom proglašen krivim za 13.200,00 eura, čime upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Protivno tim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud dao jasne, određene i razumljive razloge, bez proturječja o visini pribavljene imovinske koristi u iznosu od 13.200,00 eura koju je optuženik sebi pribavio radnjama iz prve alineje činjeničnog opisa prvostupanjske presude, kao i visini pribavljene imovinske koristi sinu I. D.₂ u iznosu od 391.633,28 kuna iz druge alineje činjeničnog opisa izreke u odnosu na produljeno kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11., a za koje iznose je optuženik oštetio trgovačko društvo E. i. d.o.o. Jednako tako, dao je jasne, valjane i određene razloge, koji nisu proturječni u odnosu na dosuđeni imovinskopravni zahtjev u iznosu od 18.200 eura u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te u iznosu od 90.662,00 kuna, a koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Naime, prvostupanjski je sud, nakon što je pravilno utvrdio da je oštećenik stečajni upravitelj u pisanom podnesku od 4. srpnja 2014. postavio imovinskopravni zahtjev u iznosu od 18.200 eura u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te u iznosu od 90.662,00 kuna, a kod kojeg je u cijelosti ostao na raspravi 8. travnja 2015., pravilno odlučio dosuditi tako postavljeni zahtjev, dajući jasno i valjano obrazloženje zbog čega ga prihvaća upravo u iznosu u kojem je bio i postavljen, pojasnivši da je ukupni iznos štete koju potražuje oštećenik manji od iznosa štete koju je optuženik prouzročio počinjenim kaznenim djelom, zbog čega ga je s pravom prihvatio u cijelosti. Prema tome, nije ostvarena citirana postupovna povreda na koju optuženik upire u žalbi, a ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene ni povrede iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Optuženik je istaknuo i povredu kaznenog zakona, ali ju nije obrazložio, dok ispitivanjem presude nisu nađene povrede iz članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. Posebno treba istaknuti da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon u korist optuženika I. D.₁ jer je propustio prema njemu primijeniti odredbu članka 77. KZ/11. Međutim, činjenica da je prvostupanjski sud propustio oduzeti imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom, predstavlja povredu kaznenog zakona, ali u korist optuženika. Stoga, s obzirom na izostanak žalbe državnog odvjetnika u tome pravcu, takvu povredu treba samo konstatirati. Osim toga, prvostupanjski je sud postupio u korist optuženika, jer je radnje koje su optužnicom bile pravno označene kao dva kaznena djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. počinjena u stjecaju, pravno označio kao jedno produljeno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11., budući da je institut produljenog kaznenog djela u korist optuženika.

 

Pobijajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda optuženik ističe prije svega da nije imao namjeru zadržati za sebe iznos od 13.200,00 eura od P. S. (sada B.), pogotovo ne u trenutku kada je primio taj novac. Nadalje, smatra da je pogrešno utvrđeno da je oštetio trgovačko društvo E. i. d.o.o. za iznos od 391.633,28 kuna, budući da je financijsko knjigovodstveno vještačenje temeljeno na nevjerodostojnoj dokumentaciji, pa je tako vještak trebao prihvatiti da je iznos od 164.712,05 kuna kompenziran. Upire i na to da je pogrešno zaključeno da bi optuženikova dužnost bila dostaviti zaprimljene račune i svu ostalu financijsku dokumentaciju na knjiženje knjigovodstvenom servisu, već da je za to bio odgovoran jedan od članova uprave, svjedok Z. P.

 

Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je optuženik I. D.₁, kao član uprave trgovačkog društva E. i. d.o.o. primio polog u iznosu od 17.000,00 eura (od kojih je 5.000,00 eura predao agentici Z. b. d.d. kod koje se taj iznos i sada nalazi) od svjedokinje P. S. (sada B.), a što proizlazi iz potvrde o primitku pologa od 13. prosinca 2011. Tom potvrdom je određeno da će se navedeni iznos koristiti kao ulog za osiguranje kredita Z. b. d.d. i da će predstavljati dio ukupne kupoprodajne cijene, a da se P. S. (sada B.) obvezuje ispuniti uvjete za odobravanje kredita do siječnja 2012., a ako ne realizira kredit, navedeni iznos će i dalje biti polog, time da je dužna u roku od 30 dana, isplatiti ukupnu kupoprodajnu cijenu, a ako se i nakon toga ne riješi isplata, u tom slučaju će navedeni iznos biti korišten za troškove stanovanja, a ostatak će joj se vratiti. Osim toga, optuženik je primio još 1.200,00 eura na ime pologa, a tu činjenicu niti ne osporava. Da je optuženiku bilo poznato da svjedokinja P. S. (sada B.), nije ostvarila uvjete za odobrenje stambenog kredita, potvrđuju ta svjedokinja, svjedokinja D. K., svjedok Z. P., a ne spori ni sam optuženi. Također, da je optuženik znao da je postupljeno po drugoj opciji iz potvrde o primitku pologa tako da je svjedok Z. P., u svojstvu člana uprave trgovačkog društva E. i. d.o.o. sklopio kupoprodajni ugovor 28. veljače 2012. sa svjedokinjom P. S. (sada B.), proizlazi iz iskaza svjedoka Z. P. koji ga je opomenuo da je dužan uplatiti primljeni polog na iznos žiro računa trgovačkog društva. No, unatoč tome, optuženik nije uplatio iznos od 12.000,00 eura zajedno sa iznosom od 1.200,00 eura, dakle ukupno 13.200,00 eura na žiro račun društva, već ga je zadržao za sebe. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi optuženika koji predstavljaju ponavljanje obrane koju je dao tijekom prvostupanjskog postupka, da nije imao namjeru navedeni iznos zadržati za sebe u trenutku primanja novca, odnosno da mu se kasnije svjedokinja P. S. (sada B.) nije javljala, kao što nisu prihvatljivi ni žalbeni navodi da navedeni iznos nije naknadno uplatio samo zato što je žiro račun tog društva bio blokiran i nije znao kome ga treba predati. Osim toga, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je žiro račun društva pao u blokadu u srpnju 2013., dakle nešto više od godine dana od obveze uplate optuženika dužnog iznosa.

 

Nisu osnovani ni žalbeni navodi optuženika kojima nastoji otkloniti svoju odgovornost kao člana uprave da preda ulazne račune i ostalu dokumentaciju na knjiženje knjigovodstvenom servisu. Naime, iz povijesnog izvatka trgovačkog društva E. i. d.o.o. proizlazi da su svi članovi uprave (optuženik, svjedok Z. P. i I. D., koji je u inkriminiranom razdoblju bio isključen kao član uprave) zastupali pojedinačno i samostalno, dok je društvenim ugovorom određeno da svaki od njih pojedinačno i samostalno poduzima radnje za vođenje poslova društva, ako nije drugačije određeno. Prema iskazu svjedoka Z. P. proizlazi da on nije bio upućen o sklapanju ugovora o nabavci građevinskog materijala od 18. ožujka 2011. po optuženiku I. D.₁, kao člana uprave trgovačkog društva E. i. d.o.o. sa njegovim sinom I. D.₂, već da je za to saznao tek pregledom bankovnih izvoda nakon čega je od optuženika zatražio da sve račune uredno obračuna i plati, a što mu je optuženik i obećao. Taj svjedok, kao i svjedoci I. D.₃, kao i Ž. B. i G. G., djelatnici knjigovodstvenog servisa, suglasno iskazuju kako su u to vrijeme odnosi članova uprave bili ozbiljno narušeni. Prema tome, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je upravo optuženik bio taj koji je s povećanom pažnjom trebao voditi računa da se sva dugovanja koja su proizašla iz ugovora koji je sklopio u svojstvu člana uprave sa svojim sinom transparentno obračunaju, odnosno da se sva dokumentacija preda na knjiženje knjigovodstvenom servisu kako bi I. D.₂ izvršio plaćanja. Na temelju rezultata financijsko knjigovodstvenog vještačenja te njegove dopune, kod kojeg je vještak J. K. u cijelosti ostao na raspravi, utvrđeno je da sin optuženika I. D.₂ nije izvršio obvezu plaćanja isporučenog građevinskog materijala po ispostavljenim fakturama (koje nisu predane na knjiženje) sukladno ugovoru od 18. ožujka 2011., a niti je optuženik djelomično podmirio ta dugovanja kompenzacijom, kako je to tvrdio tijekom prvostupanjskog postupka, a sada i u žalbi. Prvostupanjski je sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg proizlazi da ne postoji nikakav akt o kompenzaciji na iznos od 164.712,05 kuna već samo prijedlog za prijeboj koji je evidentiran u registratoru ulaznih računa trgovačkog društva E. i. d.o.o., a koja kompenzacija nije ni evidentirana u knjigovodstvu tog društva, pri čemu je jasno objašnjeno da za provođenje kompenzacije nije bilo nikakve osnove, budući da ne postoji krug potraživanja između sina optuženika I. D.₁ i građevinskog obrta optuženika kojeg bi trebalo zatvoriti.

 

Zbog toga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Kako se optuženik I. D.₁ žali zbog povrede kaznenog zakona te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to njegova žalba sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.

 

Naime, prvostupanjski sud je optuženiku pravilno olakotnim cijenio optuženikovu neosuđivanost, činjenicu da je otac troje djece, kao i okolnost da je zbog lošeg poslovanja oštećenog trgovačkog društva i on sam pretrpio određenu štetu. S druge strane, pravilno je prvostupanjski sud cijenio otegotnim težinu i društvenu opasnost počinjenog kaznenog djela. Stoga je određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, ispravno uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja te je uzimajući u obzir sve olakotne kao i otegotnu okolnost, na temelju članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11. i uz primjenu odredbi članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. pravilno odmjerio da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine primjerena težini i opasnosti počinjenog produljenog kaznenog djela, kao i ličnosti počinitelja. No, istodobno je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tom optuženiku, uvažavajući sve olakotne okolnosti u počinjenju produljenog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11., primjereno i opravdano izreći uvjetnu osudu, koja je blaža vrsta kaznene sankcije. Rok provjeravanja od tri godine ovaj drugostupanjski sud smatra prikladnim za postizanje specijalne i generalne prevencije, osobito ima li se na umu i da je optuženiku određen tzv. dvostruki uvjet, odnosno da je određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo i ako u roku od šest mjeseci ispuni posebnu obvezu i popravi štetu pravnom sljedniku oštećenika trgovačkom društvu E. i. d.o.o. u stečaju u iznosu koji odgovara imovinskopravnom zahtjevu koji je prema prvostupanjskoj presudi pravnom sljedniku oštećenog društva dužan nadoknaditi.

 

Slijedom izloženog, na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo je presuditi kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 7. prosinca 2017.