Broj: Kž 587/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u postupku izručenja N. O., zbog kaznenog djela iz čl. 302., 53., 63., 58/9 Kaznenog zakona Republike Turske i čl. 5. Antiterorističkog zakona 3713. Republike Turske, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i izručenika podnesenima protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru od 17. listopada 2017. broj Kv-II-182/17 (Kir-397/17), u sjednici održanoj dana 12. prosinca 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

I)               Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijano rješenje na način da se u toč. I izreke dodaje da se izručenje izručenika N. O. odobrava pod sljedećim uvjetima:

 

- da se izručenik ne progoni ili ne kazni ili ne izruči trećoj državi zbog određenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje,

 

- da se izručenik ne ograničava u njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem,

 

- da se izručenik ne izvede pred izvanredni sud.

 

II)                Žalba izručenika N. O. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Vukovaru utvrđeno je da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za izručenje N. O., s osobnim podacima navedenima u izreci, Republici Turskoj, radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela „povreda nacionalnog jedinstva i teritorijalnog integriteta“ iz čl. 302., 53., 63., 58/9 Kaznenog zakona Republike Turske i čl. 5. Antiterorističkog zakona 3713 Republike Turske, po međunarodnoj tjeralici Interpola Ankara, Republika Turska, objavljenoj 08. studenog 2016. pod brojem 2016/70372, što odgovara kaznenom djelu protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva – terorizmu iz čl. 97. st. 1. toč. 1. i st. 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11).

 

              Pod toč. II) tog rješenja prema izručeniku N. O. je na temelju čl. 123. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08) produljen istražni zatvor, tako da isti može trajati do pravomoćnog okončanja postupka o izručenju.

 

              Pod toč. III) tog rješenja odlučeno je da jamstvo u tom slučaju ne može zamijeniti istražni zatvor.

 

              Protiv tog rješenja pravodobno su podnijeli žalbe državni odvjetnik i izručenik N. O.

 

              Državni odvjetnik žali se zbog povrede kaznenog zakona i predlaže da se pobijano rješenje preinači i u izreku unese tekst iz odredbe čl. 37. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04; dalje u tekstu: ZOMPO).

 

              Izručenik N. O. žali se osobno i po braniteljici S. D. K., odvjetnici iz V., i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

              Prije održavanja sjednice, na temelju čl. 495. u svezi čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba izručenika nije osnovana.

 

              Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 izručenik nalazi u tome što je izreka rješenja protivna razlozima tog rješenja, nalazeći je ostvarenom u tome što se u izreci navodi kako je izručenik N. O. osoba bez državljanstva, dok se u obrazloženju tvrdi kako je izručenik državljanin Republike Turske. Međutim, neovisno o tomu što su ta dva navoda doista različita, time nije ostvarena naznačena postupovna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer se ne radi o proturječnosti koja bi se odnosila na odlučnu činjenicu, zbog čega se rješenje ne bi moglo ispitati. Naime, za odluku o dopuštenosti izručenja relevantan je tek podatak je li osoba čije se izručenje traži državljanin zamoljene zemlje, a taj je podatak s izvjesnošću utvrđen, odnosno nije sporno kako N. O. nema hrvatsko državljanstvo.

 

              Izručenik također ističe da se nigdje ne navodi kako ima status priznatog izbjeglice s azilom i valjani putni dokument, što potvrđuje i dopis ambasade Švicarske u Republici Hrvatskoj. Ni ovaj podatak nije odlučan, jer Švicarska nije zemlja članica Europske Unije, zbog čega pravo azila i status izbjeglice koji je izručenik stekao u Švicarskoj za odlučivanje o dopuštenosti izručenja u Republici Hrvatskoj nije od važnosti.

 

              Što se tiče dvostruke kažnjivosti, odnosno utvrđenja je li ponašanje zbog kojeg država moliteljica traži izručenje određene osobe kažnjivo i po zakonu zamoljene države, prvostupanjski je sud ispravno zaključio da su radnje obuhvaćene činjeničnim opisom kažnjive i po Kaznenom zakonu Republike Hrvatske, jer se njima ostvaruju konstitutivna obilježja kaznenog djela terorizma iz čl. 97. st. 1. toč. 1. i st. 3. KZ/11. Pogrešno drži izručenik da je potrebno utvrditi postoji li potpuna podudarnost između zakonskih opisa kaznenih djela i njihovih naziva u državi moliteljici i zamoljenoj državi, jer se dvostruka kažnjivost procjenjuje prema tome sadržava li činjenični opis inkriminacije bitne elemente kaznenih djela koja su kažnjiva prema zakonima obje države, a što je u konkretnom slučaju ostvareno. Činjenični opis postupanja zbog kojeg se izručenje N. O. traži sadržava, uz podatke o njegovom oružanom djelovanju u sklopu terorističke organizacije K. D. P. (K.) i navod o tome da je kao rezultat aktivnosti u kojima je izručenik sudjelovao poginulo 10, a ranjeno 16 osoba.  

 

              U žalbi izručenika naglašava se i da je tzv. Antiteroristički zakon 3713 Republike Turske stupio na snagu tek 2004., dok su djela za koja se izručenje traži počinjena navodno 1999., tj. prije stupanja na snagu tog zakona. Uvidom u prevedenu dokumentaciju koju je država moliteljica dostavila utvrđeno je da je, doduše, Antiteroristički zakon 3713 Republike Turske doista stupio na snagu 2004., no da se odredbom čl. 5. tog zakona određuju drugačiji kazneni okviri, što nije relevantno, s obzirom na to da se ne radi o uvođenju nekog novog kaznenog djela.

 

              Što se tiče primjedbe o izvanrednim sudovima, iz prevedene molbi za izručenje priložene dokumentacije ne proizlazi da bi se radilo o tzv. vojnim ili nekim drugim izvanrednim sudovima, a, osim toga, budući da je ovosudnom odlukom dodana tzv. klauzula specijaliteta, njome je izručenik zaštićen od eventualnog takvog rizika.

 

              U pogledu postojanja osnovane sumnje, odnosno prigovora izručenika kako pobijano rješenje o tome ne sadrži ništa, za napomenuti je da je iz priložene dokumentacije države moliteljice vidljivo da je izručenik već bio nepravomoćno oslobođen od optužbe za ovo djelo, ali je Vrhovni sud Republike Turske ukinuo tu odluku, što podrazumijeva da je optužnica protiv izručenika pravomoćna, odnosno da prikupljeni dokazi daju dovoljno osnova za sumnju da je izručenik terećeno djelo počinio. Zamoljena država nije ovlaštena da samostalno i  detaljno utvrđuje egzistentnost osnovane sumnje, kako to sugerira žalitelj, već se ta ovlast iscrpljuje u provjeravanju jesu li priloženi dokumenti i isprave takvi da sugeriraju postojanje osnovane sumnje.

 

              Najzad, izručenik ističe da je Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Turske o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, doduše, sklopljen 26. travnja 2016., ali da nikada nije ratificiran, pa nije stupio na snagu. Međutim, izručenik ispušta iz vida podatak da je Republika Hrvatska pravni sljednik Konvencije o izručivanju između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Republike Turske, zaključene 17. studenog 1973., a ratificirane Uredbom od 12. prosinca 1974., a koja je stupila na snagu 03. svibnja 1975. i stoga obvezuje Republiku Hrvatsku.

 

              Iz navedenih razloga nisu osnovani prigovori koje je istakao izručenik osobno i po braniteljici, a konačnu odluku o dopuštenosti izručenja donijet će ministar pravosuđa Republike Hrvatske, pri čemu će zasigurno razmotriti i bitne interese Republike Hrvatske, kao i navode izručenika o eventualnoj mogućnosti da bude diskriminiran s obzirom na svoju nacionalnu pripadnost.

 

              Nasuprot izloženom, opravdano državni odvjetnik naglašava da je povrijeđen kazneni zakon, jer je prvostupanjski sud propustio unijeti načelo specijaliteta, a što je bio dužan u skladu s odredbom čl. 37. st. 1. ZOMPO. Stoga je žalba državnog odvjetnika prihvaćena, a pobijano rješenje preinačeno na način da je dopunjeno kako se izručenje odobrava pod uvjetima navedenim u izreci ovog rješenja, kako to propisuje odredba čl. 37. st. 1. ZOMPO.

 

Stoga je, s obzirom da ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno obvezi iz čl. 494. st. 4. ZKP/08, nije utvrđeno da je pobijano rješenje donijelo neovlašteno tijelo, ili da postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, ili da je povrijeđen kazneni zakon na štetu izručenika, na temelju čl. 494. st. 3. ZKP/08 riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 12. prosinca 2017.