Broj: Kž 576/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. T. G., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi opt. T. G. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 20. rujna 2017. broj K-15/2016-25, u sjednici održanoj 13. prosinca 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba opt. T. G. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Slavonskom Brodu proglasio je krivim opt. T. G. zbog jednog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. i st. 1. KZ/11 za koje mu je na temelju čl. 246. st. 2. uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci i jednog kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 248. KZ/11 za koje mu je na temelju tog propisa utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca te ga je uz primjenu čl. 51. KZ/11 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, s tim da mu je na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da je odlučeno da izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, te pod daljnjim uvjetom da u roku od šest mjeseci vrati imovinsku korist stečenu kaznenim djelom.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je presuđen na platež troškova kaznenog postupka i to na ime paušala iznos od 4.000,00 kn, na ime troškova knjigovodstveno-financijskog vještačenja iznos od 9.352,00 kn, dok je u odnosu na troškove dopunskog knjigovodstveno-financijskog vještačenja od svibnja 2017. odlučeno da će se o tim troškovima donijeti posebno rješenje.

 

              Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 i čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08 utvrđeno je da novčani iznos od 322.087,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je opt. T. G. ostvario kaznenim djelom zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11, da je taj iznos imovina Republike Hrvatske, te je optuženiku naloženo da Republici Hrvatskoj isplati iznos od 322.087,00 kn u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja M. P., odvjetnika iz P., zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, odnosno ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Optuženik neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 navodeći da je izreka presude nerazumljiva u dijelu koji se odnosi na izricanje uvjetne osude uz određivanje kušnje u trajanju od tri godine i uz nalaganje da u roku od šest mjeseci vrati imovinsku koristi. Naime, kada je sud od optuženika oduzeo imovinsku koristi, na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 i čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08, sud prvog stupnja je na temelju odredbe čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 optuženiku osnovano naložio kao dodatni uvjet i da vrati imovinsku korist koju je ostvario kaznenim djelom kako je nazvao posebnu obvezu da popravi štetu počinjenu kaznenim djelom. Dakle, nema govora o tome da je izreka zbog ovog dvostrukog uvjeta nerazumljiva.

 

Nadalje, u dijelu žalbe u kojem optuženik ističe činjenične prigovore (str. 4., 2. odlomak) optuženik navodi da sud prvog stupnja nije mogao u izreci presude utvrditi da je on u šest navrata naložio podizanje novca, iako je sud tijekom dokaznog postupka utvrdio da od prvotno inkriminirane ukupne sume od 468.960,00 kn, iznos od 146.873,00 kn nije pribavljen protupravno. Ovaj bi optuženikov prigovor upućivao na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer se sugerira da je izreka presude u proturječnosti s razlozima obrazloženja. Međutim, to što je sud prvog stupnja u činjeničnom opisu izreke presude naveo sve slučajeve podizanja gotovine, dakle, podizanja novca u šest navrata, da bi u obrazloženju nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja utvrdio da samo dio u iznosu od 322.087,00 kn predstavlja nepripadnu imovinsku korist koju je optuženik zadržao za sebe, time nije počinjena bitna povreda na koju žalitelj smjera. Naime, kako je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno da je moguće da je od podignute gotovine iznos od 146.873,00 kn namijenjen ugradnji dizalice na kamion koji je prodan u Bosnu i Hercegovinu po računu od 10. listopada 2013., broj ..., nakon čega je državni odvjetnik na ročištu rasprave od 20. rujna 2017. (list 459.) izvršio izmjenu činjeničnog opisa na način da je za taj dio umanjio iznos protupravne imovinske koristi za koju je prvotno teretio optuženika, a sud prvog stupnja te navode optužbe našao dokazanim te je ta utvrđenja jasno obrazložio (str. 9., drugi odlomak i str. 10. prvi odlomak), time izreka niti u jednom dijelu nije u proturječju s razlozima.

 

Dakle, suprotno tvrdnjama žalitelja, izreka prvostupanjske presude je potpuno razumljiva i nije u proturječju s razlozima tako da se presuda može ispitati i stoga sud prvog stupnja nije počinio navedenu postupovnu povredu, kao što nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

 

Naime, sud prvog stupnja je na temelju same obrane optuženika, u kojoj je priznao da je on kao vlasnik firme, direktoru B. K., koji je doduše bio registriran kao direktor firme, i inače izdavao naredbe, da mu je tako i naredio da sa računa tvrtke podigne inkriminiranu gotovinu i da ju preda njemu, da je osobno u Austriji novcem tvrtke kupovao dizalice za šumska vozila i štokove za nadogradnju vozila, da je novcem tvrtke plaćao račune, da je angažirao knjigovodstveni servis da vodi knjigovodstvo za tvrtku, da je kupovao kamione za tvrtku te ih u ime tvrtke prodavao u Bosnu i Hercegovinu, posve ispravno zaključio da je optuženik uistinu bio stvarni voditelj tvrtke.

 

Nadalje, sud prvog stupnja je na temelju iskaza svjedoka R. Z. N. K. i B. K., koji su ove navode optuženika u bitnim dijelovima, da je on bio stvarni voditelj društva, a ne formalni direktor K., potvrdili, tako da su neosnovani brojni navodi žalitelja kojima on ovo pravilno utvrđenje suda prvog stupnja nastoji dovesti u pitanje.

 

Optuženiku se ukazuje da je pitanje kaznenopravne odgovornosti osobe koja nije formalno upisana u registru trgovačkog suda kao odgovorna osoba, ali faktično obavlja poslove uprave društva umjesto formalno postavljene osobe koja samo figurira kao voditelj društva (tzv. „slamnati čovjek“), bilo, i prije stupanja na snagu KZ/11, koji izričito u odredbi čl. 87. st. 6. propisuje da je odgovorna osoba fizička osoba koja vodi poslove društva ili joj je izričito ili stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe, razriješeno u dosljednoj dugogodišnjoj sudskoj praksi na način da je prihvaćeno da je faktički voditelj društva mogao biti proglašen krivim za kaznena djela koja može počiniti odgovorna osoba, bez obzira na to što je druga osoba upisana u registru trgovačkog suda.

 

U konkretnom slučaju, s aspekta predmetnog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. i 1. KZ/11, nema nikakve dvojbe da je optuženik kao faktički direktor TD A. R. d.o.o. P. koje obavlja gospodarske poslove, povrijedio dužnost zaštite imovinskih interesa tog društva, koja dužnost se temelji na zakonu, jer je podizanjem novca s računa društva i zadržavanjem novca za sebe, time društvu čije bi interese kao faktički direktor trebao štiti prouzročio štetu, a sebi ostvario znatnu imovinsku korist.

 

Sve naprijed izneseno u vezi optuženikovih prigovora u pogledu njegovog statusa odgovorne osobe u odnosu na kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 iz toč. 1. izreke prvostupanjske presude, jednako tako se odnosi na optuženikove prigovore u pogledu kaznenog djela iz čl. 248. KZ/11, jer je osoba koja faktički vodi poslove društva, u kaznenopravnom smislu odgovorna i za nevođenje poslovnih knjiga društva, bez obzira što je druga osoba formalno upisana u sudskom registru kao direktor društva i bez obzira na optuženikovo pozivanje na odredbu čl. 428. Zakona o trgovačkim društvima.

 

Nadalje, optuženik u okviru činjeničnih prigovora problematizira odnos iznosa od 146.873,00 kn za koje sud nalazi utvrđenim da je zakonito utrošen u poslovanje društva te iznosa gotovine koji su podignuti u inkriminiranom razdoblju navodeći da se ne vidi iz kojih je konkretno podignutih iznosa koji se navode u izreci taj zakonit trošak plaćen.

 

Međutim, sud prvog stupnja je, kao što je to već navedeno u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke, naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije M. O., koji je prihvaćen kao stručan i uvjerljiv, navedeno da se može prihvatiti da je od ukupno podignute gotovine s računa društva u iznosu od 448.960,00 kn, iznos do 146.873,00 kn bio namijenjen ugradnji dizalice na kamion koji je prodan u Bosnu i Hercegovinu po računu od 10. listopada 2013., broj ... Dakle, kako se navedeni trošak nabavke i ugradnje dizalice na kamion koji je prodan po računu br. ... mogao opravdati podacima o vremenu podizanja novca, nabavke dizalice i prodajom kamiona, evidentno je da se za taj iznos, nakon izmjene optužnice, osnovano trebao umanjiti iznos ukupno podignute gotovine od 468.960,00 kn, neodlučno iz kojeg dijela od šest slučajeva podignute gotovine je taj opravdan trošak namiren.

 

U odnosu na ostale navodne troškove nabave i ugradnje dizalica, odnosno ugradnje uložaka i osovina na kamione u iznosu od 322.087,00 kn, navedenim je vještačenjem utvrđeno (str. 439.) da ne postoji niti teoretska mogućnost da su tim novcem plaćeni ostali troškovi na koje se poziva optuženik. Vještak O. je, imajući u vidu datume koji su navedeni u računima o kupnji odnosno prodaji kamiona, datume računa o kupnji dizalica i podatke o podizanju sporne gotovine, u svom detaljnom, stručnom i razumljivom dopunskom nalazu i mišljenju (list 422.-439.), a kojeg je i usmeno obrazložio na raspravi (list 456-457.), jasno naveo iz kojih razloga se troškovi nabave i ugradnje dizalica na koje se poziva optuženik ne mogu prihvatiti, a u kojem se manjem dijelu može raditi o prihvatljivim tvrdnjama.

 

Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude detaljno reproducirao najvažnije dijelove nalaza i mišljenja vještaka O. (str. 8.-10.), nakon čega ih je ocijenio prihvatljivim i stručnim i koristio kao jedan od dokaza za utvrđenje da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 na način kako je to vrlo jasno navedeno u izreci prvostupanjske presude.

 

Tako je sud prvog stupnja sadržaj nalaza i mišljenja vještaka O. povezao s činjenicom da je optuženik mijenjao obranu na način da ju je tijekom rasprave prilagođavao rezultatima dokaznog postupka navodeći tek u dopuni obrane i to tek nakon provedenog vještačenja kojim se utvrdila vremenska nepodudarnost između datuma računa, da je dizalice plaćao „na poček od 60 dana“, kao i s činjenicom da je u svim spornim računima o kupnji dizalica navedeno da se plaća gotovinom s točno određenim datumom. Doista je i ovom drugostupanjskom sudu krajnje neuvjerljivo da bi prodavatelji dizalica iz Austrije, dakle, u zemlji gdje nedvojbeno postoji financijska disciplina u gospodarskom poslovanju, pristali optuženiku prije plaćanja predati i ugraditi dizalice na kamione, a u računima neistinito navesti da je roba plaćena, te da u stvarnosti novce nisu dobili jer su pristali na prodaju „na poček“. Osim toga, iz neprijeporne činjenice da sporni računi o kupnji dizalica nisu nigdje drugdje navedeni (u poreznim i poslovnim evidencijama), niti postoji dokaz da su dizalice unesene u imovinu društva, sve te indikativne okolnosti u ukupnosti s potpunom sigurnošću ukazuju da je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11.

 

Iz naprijed navedenih razloga je sud prvog stupnja pravilno otklonio kao neuvjerljivu obranu optuženika, pravilno nalazeći utvrđenim da je on od podignute gotovine samo jedan manji dio utrošio na poslovanje društva, dok je preostali inkriminirani iznos zadržao za sebe.

 

Optuženik uz naprijed navedene prigovore u žalbi ističe i prigovor da iz nalaza i mišljenja vještaka O. na str. 11. proturječno slijedi najprije da bi podignuta gotovina od približno 459.960,00 kn mogla teoretski biti iskorištena za kupnju spornih dijelova za kamione, a da 9.000,00 kn nikako ne bi moglo biti utrošen za tu namjenu, da bi u nastavku vještačenja na str. 17. nalaza vještak naveo da bi se teoretski moglo uzeti da je iznos od 260.573,00 kn utrošen za dizalice, nakon čega je vještak na str. 18. svog nalaza samo za iznos od 146.873,00 kn naveo da ga smatra opravdanim.

 

Optuženik smatra da je sud prvog stupnja u konkretnom slučaju, s obzirom na ovakve proturječne navode vještaka, postupao protivno pravila „in dubio pro reo“, jer je optuženika proglasio krivim prihvaćajući iz nalaza i mišljenja vještaka za njega najgoru varijantu, a ne one opcije koje bi za njega bile povoljnije.

 

Međutim, navedeni prigovori optuženika su neosnovani jer se odnose samo na pojedine dijelove nalaza, a koji su upravo zbog prijepornih pitanja davani u fazama i u okviru po nalogu suda postavljenih pitanja, dok se žalbom zaključno obrazloženje vještaka, u kojem je dao konačno mišljenje koje tereti optuženika, hotimice izostavlja.

 

Konkretno, u odnosu na navode vještaka iznijetih na str. 11. radi se o tome da je vještak naveo da postoji teoretska podudarnosti između iznosa ukupno podignute gotovine od 468.960,00 kn i zbroja vrijednosti iznosa po računima koji se odnose na kupnju dizalica od 504.750,00 kn. Međutim, ta moguća teoretska koincidencija navedenih svota, u kontekstu ostalih okolnosti očite nepodudarnosti datuma iz spornih računa, nije značajna u toj mjeri kako smatra žalitelj.

 

U odnosu na dio nalaza vještaka O. na str. 17. točno je doduše da je vještak uspoređujući vrijeme kupnje dizalica 11. rujna 2013. i vrijeme prodaje kamiona u BiH, po računu br. ... od 19. rujna 2013., naveo da postoji teoretska mogućnost da je došlo do ugradnje dizalice na taj kamion, ali je isto tako točno da je vještak ukazao da, imajući u vidu da je za taj kamion plaćanje izvršeno 20. rujna 2013. i to 5.000,00 Eur-a i dana 23. rujna 2013. još 57.000,00 Eur-a, ili ukupno 62.000,00 Eura, te činjenice da je tek nakon toga 26. rujna 2013. sa žiro računa podignut iznos od 246.400,00 kn, očito je da navedeni podignuti iznos ni teoretski nije mogao biti iskorišten za kupovinu i ugradnju dizalice koja je kupljena 11. rujna 2013.

 

Prema tome, nema govora da je nalaz vještaka proturječan i da je bilo mjesta primjeni pravila „in dubio pro reo“, jer sud prvog stupnja nije niti bio u bilo kakvoj činjeničnoj dvojbi koja bi se imala razriješiti primjenom navedenog pravila.

 

Na kraju dijela žalbe u kojem optuženik pobija činjenična utvrđenja iz pobijane presude koja se odnose na kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 optuženik na paušalan i ničim argumentiran način postavlja pitanje kako je sud mogao utvrditi da je dio plaćanja dizalica ipak zakonit, a da dio nije, iako se radi o istom modelu plaćanja, te da je nelogično da ga se tereti da je oštetio svoju tvrtku, iako je vještačenjem utvrđeno da je u konačnici nakon prodaje kamiona s ugrađenim dizalicama u BiH za firmu ostvarena zarada od 74.500,00 Eura (551.300,00 kn).

 

Naime, to što je državni odvjetnik prihvaćajući dio nalaza i mišljenja vještaka O. izmjenom optužnice umanjio iznos koji je optuženiku bio inkriminiran prvotnom optužbom, dozvoljavajući da je u manjem iznosu gotovina podignuta s računa ipak utrošena u poslove svrhe, niti na bilo koji način ne utječe na ispravnost utvrđenja suda prvog stupnja, da je najveći dio podignute gotovine optuženik zadržao za sebe. Nadalje, na optuženikove prigovore da je on jedni osnivač društva komu je na koncu ipak ostvario korist, optuženiku je u vezi nemogućnosti poistovjećivanja imovine trgovačkog društva i imovine osnivača društva, prvostupanjski sud potpuno pravilno odgovorio u dijelu u kojem je obrazlagao dokazanost i subjektivnih obilježja kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11 (str. 13., drugi odlomak). U sažetom, optuženiku je ukazano da imovina trgovačkog društva, koje je drugi pravni subjekt, nije imovina optuženika, bez obzira što je on jedini osnivač i vlasnik udjela u društvu, tako da on nikako nije mogao podizati novce s računa društva kako bi njima samostalno raspolagao. Da optuženik novce nije na taj način podizao oni bi ostali na računu društva i dobit društva, na koju se optuženik poziva, nedvojbeno bi bila veća, tako da je izvan bilo kakve sumnje za društvo nastupila šteta.

 

U odnosu na kazneno djelo iz čl. 248. KZ/11 optuženik u žalbi ustrajava u tvrdnji da za ovo kazneno djelo može odgovarati samo i isključivo osoba koja je u sudskom registru upisana kao zakonski zastupnik, te da on nije odgovorna osoba za vođenje poslovnih knjiga. Međutim, na te mu je prigovore već odgovoreno u prethodnom dijelu obrazloženja, jer je sud prvog stupnja ispravno po načelu fakticiteta utvrdio da optuženik i u odnosu na ove poslove je odgovorna osoba te ga je osnovano proglasio krivim i za ovo kazneno djelo, bez obzira na formalno upisanog direktora u sudskom registru, tako da je i u tom dijelu žalba optuženika neosnovana.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona posebno ne obrazlaže, pa je ovaj drugostupanjski sud na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 pobijanu presudu ispitao i u tom pravcu te je utvrdio da sud prvog stupnja nije na njegovu štetu povrijedio kazneni zakon.

 

Optuženik se žali zbog odluke o kazni, ali tu žalbenu osnovu posebno ne obrazlaže. Međutim, nije osnovana žalba optuženika niti u tom dijelu, jer je sud prvog stupnja pravilno odmjerio kazne zatvora, kako pojedinačne u trajanju od deset mjeseci uz sudsko ublažavanje zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11 i kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca zbog kaznenog djela iz čl. 248. KZ/11, tako i izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Sud prvog stupnja je pravilno na strani optuženika ukazao da otegotne okolnosti nisu utvrđene, a od olakotnih okolnosti mu je sud prvog stupnja uzeo u obzir neosuđivanost te činjenicu da je kazneno djelo počinio na štetu tvrtke čiji je jedini osnivač i "vlasnik". Imajući u vidu sve okolnosti koje su značajne kod odabira i odmjere sankcije sud prvog stupnja je opravdano, optuženiku izrekao uvjetnu osudu na način da je izvršenje kazne odgodio kroz period provjeravanja u trajanju od tri godine te pod daljnjim uvjetnom da u roku od šest mjeseci vrati imovinsku korist koju je ostvario kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. KZ/11. Izrečena kaznena sankcija svakako nije prestroga, već je primjerena i ona će i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ispuniti svrhu kažnjavanja, u smislu individualne i generalne prevencije.

 

Sud prvog stupnja je od optuženika na temelju u izreci citiranih propisa oduzeo imovinsku korist koju je stekao navedenim kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. KZ/11 utvrđujući da iznos od 322.087,00 kn predstavlja imovinu Republike Hrvatske te je osnovano optuženiku naložio da u roku od 15 dana Republici Hrvatskoj taj iznos uplati pod prijetnjom ovrhe.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba nije osnovana, trebalo ju je na temelju čl. 482. ZKP/08 odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Zagreb, 13. prosinca 2017. godine