Broj: Kž 437/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda  Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. N. H., zbog kaznenog djela iz čl. 246 st. 2 u vezi s čl. 38 Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 23. svibnja 2017. godine broj K-12/14-294, u sjednici održanoj 14. prosinca 2017 godine,

p r e s u d i o   j e

              Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. N. H. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Presudom Županijskog suda u Karlovcu donijetom u ponovljenom postupku, proglašen je krivim opt. N. H. zbog kaznenog djela iz čl. 246 st. 1 i 2 u vezi čl. 38 KZ/11, pa je primjenom čl. 49 st. 1 t. 4 KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, te mu je po čl. 56 KZ/11 izrečena uvjetna osuda s rokom provjeravanja u trajanju od dvije godine.

              Protiv ove presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. N. H. po branitelju I. V. odvjetniku iz Z.

              Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženika osudi na kaznu zatvora.

              Opt. N. H. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

              Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je opt. N. H., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, odbije žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu.

              Na temelju čl. 474 st. 1 Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08,76/09, 80/11, 91/11-odluka Ustavnog suda i 143/12 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen na razgledanje državnom odvjetniku.

              Žalbe nisu osnovane.

              Iako se u žalbi opt. N. H. uvodno ističe da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, svi razlozi žalbe odnose se na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Unatoč tome, sud drugog stupnja po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 ZKP/08 ispitao je u tom dijelu prvostupanjsku presudu, te je utvrđeno da nije ostvarena niti jedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st.1, 5, 6, 9, do 11 i st. 2 ZKP/08.

              Nasuprot tvrdnjama u žalbi optuženika, sud prvog stupnja temeljito je analizirao sve provedene dokaze, te je na osnovi rezultata dokaznog postupka izveo valjane zaključke, koje je u svim odlučnim činjenicama obrazložio u razlozima presude. Naime, optuženik niti u obrani ne osporava svoju bliskost s upravom banke kao predsjednik Skupštine svih dioničara banke, a nije sporno da je, nakon što nije banci vratio dugovanje na osnovi kratkoročnog kredita, zaključio ugovor uz suglasnost Uprave banke d.d. kao vjerovnika o preuzimanju duga po K. d.o.o. bez ikakvog pravnog osnova. Dug optuženika ustvari je preuzet od iste banke koja je optuženiku odobrila kredit, budući da je tvrtku K. d.o.o. osnovala banka, pri čemu je vođenje poslovnih knjiga i sastavljanje financijskih izvješća bilo u nadležnosti banke. Konačno, članovi Uprave banke opt. D. S., opt. M. B. i opt. S. C. pravomoćnom su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2014 br. I Kž-159/10 osuđeni zbog kaznenog djela zloupotrebe službene dužnosti iz čl. 246 st. 1 i 2 KZ/11 upravo zbog toga što su iskorištavanjem svog položaja pribavili znatnu imovinsku korist opt. N. H. a na štetu banke d.d. Nema stoga dvojbe da im je opt. N. H. u tome pomogao, sklopivši ugovor kojim je svoje vlastito dugovanje uz suglasnost navedenih članova Uprave prebacio na tvrtku K. d.o.o., koja je bila u sklopu banke, te je K. d.o.o dana 14. lipnja 1999 godine bez ikakvog pravnog osnova toj banci platio iznos od ukupno 1. 129.307,00 kuna. Stoga je citiranom pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem se na temelju čl. 82 st. 1 Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03 i 190/03 – Odluka Ustavnog suda - dalje u tekstu: KZ/97) koji je važio u vrijeme počinjenja djela, od N. H. kao vlasnika obrta „H.“ oduzima imovinska korist u iznosu od 1.007.513,70 kuna.

              Kako se gotovo svi razlozi žalbe opt. N. H. odnose na tvrdnju da je optuženik podmirio navedeni dug već 2010 godine, pa da je na taj način došlo do dvostrukog plaćanja nakon odluke o oduzimanju imovinske koristi, potrebno je najprije istaknuti da je u ovom kaznenom postupku za kazneno djelo za koje se optuženik tereti, sasvim irelevantna činjenica vraćanja protupravne imovinske koristi, kada je dokazano njeno protupravno pribavljanje. Nadalje, pravomoćnom presudom optuženiku je oduzeta imovinska korist, pa je osporavanje takve odluke moguće eventualno samo izvanrednim pravnim lijekom, a nikako  žalbom na presudu koja takvu odluku ne sadrži, niti je može sadržavati, jer se radi o presuđenoj stvari, zbog čega je žalba u tom dijelu sasvim neosnovana. 

U odnosu na odluku o kazni, sud drugog stupnja ispitao je prvostupanjsku presudu po žalbi državnog odvjetnika koji je žalbu podnio iz ove žalbene osnove i po žalbi optuženika u skladu s odredbom čl. 478 ZKP/08, budući da se smatra da žalba podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio činjenicu da je od počinjenja djela proteklo sada već devetnaest godina, da je plaćanjem oduzete imovinske koristi po pravomoćnoj presudi optuženik otklonio posljedice kaznenog djela, te da odredba čl. 38 KZ/11 omogućava blaže kažnjavanje. Stoga su ostvareni uvjeti za ublažavanje kazne sukladno odredbi čl. 48 st. 2 KZ/11, jer se radi o naročito olakotnim okolnostima, a svrha kažnjavanja u ovom slučaju može se postići kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci izrečenom primjenom čl. 49 st. 1 t. 4 KZ/11. Sud prvog stupnja također je detaljno u presudi obrazložio okolnosti zbog kojih nije kaznu zatvora zamijenio radom za opće dobro, no pritom je imajući u vidu okolnosti da optuženik do sada nije osuđivan i da je u svom radu uspješan, opravdano optuženiku izrekao uvjetnu osudu s rokom provjeravanja u trajanju o dvije godine, pa je i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, stajališta da se tako izrečenom sankcijom može ostvariti svrha kažnjavanja, zbog čega žalbe nisu osnovane.

              Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 i 2 ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je po odredbi čl. 482 ZKP/08 presuđeno kao u izreci. 

Zagreb, 14. prosinca 2017 godine