Broj: Kž-eu 16/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđ. M. Š., zbog kaznenog djela iz članka 628. st. 1. i 3. Kaznenog zakona Republike Italije, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 3. studenog 2017. broj Kv-eu-15/17, u sjednici održanoj 21. prosinca 2017., u prisutnosti osuđ. M. Š. i branitelja osuđenika P. P., odvjetnika iz P.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba osuđ. M. Š. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Puli-Pola, pod toč. I. utvrđeno je da je osuđenik M. Š., rođen .... u P., s prebivalištem u Z., ..., državljanin Republike Hrvatske, presudom Suda istrage – Prvostupanjskog suda u Trstu, broj 456/2007 od 10. prosinca 2007., djelomično preinačenom presudom Apelacijskog suda u Trstu broj 1548/2007 Reg.sent. 636 od 15. svibnja 2008., pravomoćnom dana 16. travnja 2009. godine, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca, zbog počinjenja šest kaznenih djela razbojništva iz čl. 628. st. 1. i st. 3. toč. 1. Kaznenog zakona Republike Italije u kontinuitetu. Pod toč. II. izreke utvrđeno je da kaznena djela „označena u točci I. ove presude sadrže bitna obilježja produljenog kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 - u daljnjem tekstu: KZ/11) u svezi sa čl. 52. KZ/11 za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina.“ Pod toč. III. izreke, na temelju čl. 89. i čl. 91. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije ("Narodne novine", broj 91/10, 81/13, 124/13, 26/15 i 102/17 - dalje u tekstu ZPSKS-EU) priznaje se presuda Suda istrage – Prvostupanjskog suda u Trstu, broj 456/2007 od 10. prosinca 2007., djelomično preinačena presudom Apelacijskog suda u Trstu broj 1548/2007 Reg.sent. 636 od 15. svibnja 2008., pravomoćna 16. travnja 2009., te se određuje izvršenje kazne zatvora u trajanju dvije godine i četiri  mjeseca osuđenom M. Š. zbog produljenog kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 1. KZ/11 u svezi sa čl. 52. KZ/11, dok se pod toč IV., na temelju čl. 54. KZ/11 osuđ. M. Š. u izrečenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 10. travnja 2007. do 15. svibnja 2008.

Protiv te presude žalbu je podnio osuđenik putem branitelja P. P., odvjetnika iz P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je u skladu s čl. 132. ZPSKS-EU u vezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sukladno čl. 475. st. 2., 5. i 9. ZKP/08 sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, dok je prisutnost osuđenika i branitelja osigurana uz pomoć tehničkog uređaja za vezu na daljinu.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st.1. toč. 11. ZKP/08 tvrdnjom da „u pobijanoj odluci … nisu navedeni razlozi o odlučnoj činjenici…zbog čega se radi o produljenom kaznenom djelu u smislu čl. 52. KZ/11“ te da nema razloga za zaključak kako po domaćem pravu nije nastupila zastara izvršenja kazne. U odnosu na žalbenu osnovu „pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“ prigovara odluci o izvršenju kazne zatvora u visini odmjerenoj po pravomoćnoj presudi suda Republike Italije te smatra da se svrha kažnjavanja može ostvariti „i blažom kaznom od izrečene“.

Protivno tvrdnji žalitelja, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer je prvostupanjski sud temeljitom argumentacijom dao razloge o svim odlučnim činjenicama o kojima ovisi odluka o priznanju i izvršenju presude kojom je osuđeniku po sudu Republike Italije izrečena kazna zatvora. Tako je sud prvog stupnja izrijekom utvrdio kako nema zapreka iz čl. 94. ZPSKS-EU za odbijanje priznanja i izvršenja presude, među ostalim da „obzirom na duljinu izrečene kazne, te datum pravomoćnosti…prema domaćem pravu nije nastupila zastara izvršenja kazne“ što jasno govori da od 16. travnja 2009. (dana pravomoćnosti presude) do donošenja pobijane odluke nije prošlo deset godina nakon kojeg vremena se ne može izvršiti izrečena kazna zatvora u trajanju duljem od jedne godine (čl. 83. KZ/11). Nadalje, u postupku priznanja i izvršenja strane presude se ne procjenjuje primjena pravnog instituta stjecaja ili produljenog djela već se utvrđuje postoje li uvjeti za priznanje i izvršenje strane presude prema ZPSKS-EU. Ni za žalitelja nije sporno da je kazneno djelo iz strane presude ujedno i kazneno djelo razbojništva prema domaćem pravu, što je jedino relevantno za ocjenu postoji li zapreka iz čl. 94. st. 1. toč. 4. ZPSKS-EU. Valja dodati da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se kriminalna djelatnost osuđenika činjenično i pravno opisana u presudi stranog suda po domaćem pravu ima pravno označiti kao jedno produljeno („u kontinuitetu“) kazneno djelo razbojništva za koje je i osuđen jednom kaznom zatvora.

Konačno, neosnovano osuđenik smjera na izricanje blaže kazne. U postupku priznanja i izvršenja strane presude kojom je izrečena kazna zatvora domaći sud ne ispituje pravilnost odmjerene kazne zatvora iz presude stranog suda već ispituje je li izrečena kazna zatvora u skladu sa domaćim zakonodavstvom (čl. 91. st. 4., 5. i 6. ZPSKS-EU). Budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je kazna zatvora u trajanju dvije godine i četiri mjeseca za osnovni oblik kaznenog djela razbojništva „u skladu s pravom Republike Hrvatske i koja ne prelazi najveću domaćim pravom propisanu kaznu zatvora za isto kazneno djelo“ to žalbeni navodi niti u ovom dijelu nisu osnovani.

Slijedom navedenog, kako nije osnovana osuđenikova žalba, a ispitivanjem pobijane presude prema čl. 476. st. 1. ZKP/08 nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08 u vezi s čl. 132. ZPSKS-EU odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 21. prosinca 2017.