Broj: Kž-Us 156/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. K., zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: USKOK) i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. rujna 2017. godine, broj K-Us-1/17, u sjednici održanoj 10. siječnja 2018. godine, u prisutnosti opt. I. K.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i opt. I. K. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 26. rujna 2017. godine, broj K-Us-1/17, proglasio je krivim opt. I. K. zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11 i na temelju istog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od osam (8) mjeseci, te mu je na temelju čl. 56. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije (2) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 71. st. 1. i 2. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane potpunog obavljanja dužnosti policijskog službenika u trajanju od tri (3) godine, računajući od izvršnosti sudske odluke.

 

Na temelju čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj  152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08) u vezi s čl. 77. KZ/11 utvrđeno je da novčani iznos od 381,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom iz čl. 291. st. 1. KZ/11 i utvrđeno je da je to imovina Republike Hrvatske, pa je naloženo optuženiku da taj novčani iznos uplati u korist Državnog proračuna u roku od 15 dana, računajući od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. i 6. ZKP/08 optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08.

 

Protiv te presude žali se USKOK zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne odgovarajuća bezuvjetna kazna zatvora.

 

Optuženik se žali po branitelju M. B., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. J., M. B., D. B. i T. H. iz K. iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Moli da se branitelja izvijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti opt. I. K., te u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i branitelja optuženika koji nisu pristupili, a dostava obavijesti o sjednici vijeća je bila uredno iskazana.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka međutim, ne navodi koju postupovnu povredu iz čl. 468. ZKP/08 nalazi, niti se to iz žalbenih razloga može razabrati.

 

Stoga je pobijana presuda u tom dijelu ispitana na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 i nije utvrđeno da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik osporava iskaz svjedoka S. K. tvrdeći da je u ovom postupku različito iskazivao u odnosu na iskaze dane u disciplinskom postupku te pred policijom u S., koje iskaze prilaže uz žalbu.

 

Iako se radi o iskazima danim u drugim postupcima koji se ne mogu komparirati s iskazom danim u ovom postupku, čak niti žalbeni razlozi ne ukazuju na bitne razlike i odstupanja u odnosu na odlučne činjenice, a to je činjenica davanja 50 EUR optuženiku od strane vozača S. K..

 

Na taj način iskaz svjedoka S. K. nije s uspjehom osporen, a s obzirom na ostale provedene dokaze prvostupanjski sud ga je osnovano prihvatio.

 

Naime, radi se o svjedoku koji nije prijavio nepravilno postupanje djelatnike policije koji je kontrolirao promet, niti je inicirao ovaj postupak, već se postupanjem djelatnika PU Karlovačke na temelju izdane zapovjedi za poduzimanje policijskih radnji promatranja i pratnje u odnosu na optuženika, došlo do spoznaje o njegovom nezakonitom postupku.

 

Kako je to iskazao svjedok Ž. K., policijski službenik PU Karlovačke, koji je provodio te radnje, postojale su osnove sumnje da je optuženik činio koruptivna djela primanja mita pa je načelnik PU Karlovačke izdao zapovijed sukladno čl. 80. st. 4. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima.

 

Nakon što je uočeno i zabilježeno zaustavljanje vozila svjedoka S. K. po optuženiku koji je kontrolirao promet i nakon što je utvrđeno da optuženik to vozilo nije unio u svoje izvješće, tada su vršene dodatne provjere.

 

Na taj način se došlo do vozača S. K. koji je saslušan kao svjedok i koji nije imao razloga neosnovano teretiti optuženika pa je stoga njegov iskaz prihvaćen, za razliku od obrane optuženika koji je davao neuvjerljive razloge za neunošenje kontrole tog vozila u dnevno izvješće koje se sačinjava nakon završetka smjene.

 

Svjedok S. K. je iskazao da mu je optuženik, nakon zaustavljanja, predočio da je počinio prekršaj što će ga stajati 50 EUR. Dao je tih 50 EUR smatrajući da time plaća kaznu, a priznaje svoju pogrešku što nije tražio potvrdu o plaćenoj kazni i počinjenom prekršaju.

 

Cijeli događaj su, protivno žalbenim navodima, suglasno opisali njegova supruga svjedok M. K. te djelatnik policije Ž. K. u dijelu koji su mogli vidjeti iz svoje perspektive.

 

Činjenica da svjedok K. nije vidio samu predaju novca iz pozicije gdje se nalazio, ne oduzima vjerodostojnost iskazima svjedoka S. i M. K. o davanju novca.

 

Žalba upire na nedostatak materijalnih dokaza jer novac kod optuženika nije nađen međutim, propušta iznijeti da nikakva pretraga optuženika nije vršena, pa ta činjenica nema značaj koji mu pridaje žalba.

 

Optuženik i u žalbi nastoji otkloniti svoju odgovornost tvrdnjom da je popis zaustavljenih i kontroliranih vozila pisala njegova kćer i da joj je promaklo vozilo S. K.. Ukazuje i na gubitak primarnog popisa kontroliranih vozila, pa stoga propust njegove kćeri u sačinjavanju popisa ne može biti dokaz.

 

Osnovano prvostupanjski sud tu obranu nije prihvatio, jer je protivna svim provedenim dokazima i takav zaključak prvostupanjskog suda nije s uspjehom osporen žalbenim navodima.

 

Naime, optuženik je nakon što je uzeo 50 EUR od vozača S. K. bio dužan izdati mu potvrdu za počinjeni prekršaj i kažnjavanje unijeti u operativne evidencije te predati novac. Ne samo da to nije učinio, već vozilo, iako je zaustavljeno, nije uneseno niti u izvješće zaustavljenih i kontroliranih vozila, iako to nije odlučno za ovaj postupak.

 

Međutim, kako optuženik ne može osporiti samo zaustavljanje vozila, nastoji osporiti uzimanje novca za prekršaj bez izdavanja potvrde tvrdnjom da je vozilo trebalo unijeti u popis kontroliranih i zaustavljenih vozila, a taj propust nastoji opravdati gubitkom primarnog popisa i propustom kćeri koja je sačinila popis koji je predao.

 

Dakle, iako je vozilo zaustavljeno nema ga u niti jednom izvješću što s obzirom na ostale provedene dokaze ne čini obranu optuženika uvjerljivom.

 

Sve ono o čemu su iskazivali svjedoci K. i S. K. je konstatirano i u izvješću o prikrivenim policijskim radnjama, a nakon provedenog postupka optuženik je u disciplinskom postupku proglašen krivim zbog teže povrede službene dužnosti, zbog čega mu je izrečena mjera prestanka državne službe, kako je to utvrđeno uvidom u spis Disciplinskog suda.

 

S obzirom na sve navedeno, žalbenim navodima nije s uspjehom osporen zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik, postupajući na opisani način, ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim.

 

Stoga činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno.

 

Nije u pravu optuženik niti kada ističe povredu zakona, jer nije povrijeđeno načelo ne bis in idem time što je protiv optuženika vođen disciplinski postupak u kojem je proglašen odgovornim zbog teže povrede službene dužnosti i izrečena mu je sankcija prestanka državne službe.

 

Naime, iako je mjera izrečena za isti događaj nije sporno da se postupak pred Disciplinskim sudom nije vodio zbog kaznenog djela ili prekršaja već zbog povrede pravila službe, što je suštinski različito, kao i izrečena mjera, od kaznenog postupka i kaznene sankcije izrečene u tom postupku.

 

Stoga nije prihvaćena žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona, a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 nije utvrđeno niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon u kojem drugom obliku.

 

Zbog odluke o kazni žali se USKOK navodeći da je prvostupanjski sud premalo cijenio činjenicu da je optuženik kazneno djelo počinio kao policijski službenik i zlouporabio ovlasti koje je imao kao osoba kojoj je upravo bilo povjereno čuvanje zakona. Na taj način dolazi do narušavanja povjerenja građana u pravni sustav i funkcioniranje državnih tijela, poglavito policije što je trebalo cijeniti kao bitnu otegotnu okolnost. Neovisno o imovinskoj koristi koju si je optuženik pribavio, trebalo je imati u vidu da je u konkretnom slučaju prisutno znatno ugrožavanje zaštićenog dobra kao i činjenicu da optuženik ne prihvaća svoju odgovornost i ne izražava kajanje zbog počinjenog kaznenog djela, što ukazuje da nije svjestan težine svojih postupaka i društvene pogibeljnosti onoga što je učinio.

 

Optuženik u tom dijelu žalbe navodi da je izrečena sankcija suviše tegobna za optuženika i da ne odražava u dovoljnoj mjeri sve olakotne okolnosti na strani optuženika posebno njegove osobne i obiteljske prilike.

 

Protivno žalbenim navodima ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ocijenio sve okolnosti o kojima ovisi odabir vrste i visine kaznene sankcije cijeneći optuženiku kao olakotno da je više od 20 godina proveo na radu u policiji za koje vrijeme nije kršio pravila službe, da je ranije neosuđivan, da je otac četvero djece, od kojih je jedno dijete kronično bolesno i zahtijeva pojačanu skrb i brigu, dok je s druge strane imao u vidu sve one okolnosti na koje ukazuje žalba USKOK-a.

 

Nije sporno da ovakva kaznena djela narušavaju povjerenje građana u pravni sustav, odnosno funkcioniranje državnih tijela, posebno policije međutim, imajući u vidu sve utvrđene olakotne okolnosti, činjenicu da je optuženiku u disciplinskom postupku izrečena mjera prestanka državne službe, te da mu je izrečena i sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti policijskog službenika u trajanju od tri  godine, ovaj drugostupanjski sud smatra da će se u konkretnom slučaju i uvjetnom osudom ostvariti svrha kažnjavanja, kako u vidu specijalne tako i generalne prevencije.

 

Stoga nisu prihvaćene žalbe zbog odluke o kaznenoj sankciji.

 

Izrečena sigurnosna mjera je pravilna i zakonita, kao i odluka o oduzimanju imovinske koristi.

 

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 10. siječnja 2018.