Broj: Kž 293/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. Z., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 2. ožujka 2016. broj K-88/12, u sjednici održanoj 19. listopada 2017., u prisutnosti branitelja opt. G. Z., F. L., odvjetnika iz Z., i dana 11. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. G. Z., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08-VII) utvrđuje da novčani iznos od 4.182.300,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. G. Z. ostvario kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. KZ/11 te se utvrđuje da je navedeni novčani iznos postao imovina Republike Hrvatske, pa se nalaže opt. G. Z. da isplati Republici Hrvatskoj novčani iznos od 4.182.300,00 kuna u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

II. Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. G. Z. kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim opt. G. Z. zbog kaznenog djela iz čl.  246. st. 2.  KZ/11  i na temelju istog propisa osuđen je na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

 

Na temelju čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10; dalje u tekstu: ZOPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 4.182.300,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik pribavio sebi izvršenjem predmetnog kaznenog djela te da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske pa je naloženo opt. G. Z. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 4.182.300,00 kuna u korist Državnog proračuna u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženiku je naloženo da podmiri troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08 u iznosu od 9.937,50 kuna.

 

Protiv presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku „izrekne kazna zatvora u duljem, adekvatnom vremenskom trajanju“.

 

Optuženik se žali putem branitelja F. L., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači izricanjem oslobađajuće presude, a podredno ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

Premda je optuženik naznačio da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona sadržajem žalbenih navoda izražava nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem odnosno načinom na koji je sud prvog stupnja proveo dokazni postupak i ocijenio dokaze. Neosnovana je žalbena tvrdnja kako je odbijanjem dokaznog prijedloga za pribavljanje podataka “o osobi ili knjigovodstvenom servisu koji je vodio poslovne knjige“ povrijeđeno „temeljno procesno pravo okrivljenika te je nadalje i činjenično stanje predmeta ostalo nepotpuno utvrđeno“ ako time smjera na povredu iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 (povreda prava obrane na raspravi koja je utjecala ili mogla utjecati na presudu).

 

Naime, prvostupanjski sud je izveo niz dokaza po suglasnom prijedlogu  stranaka, obrana je imala mogućnosti predlaganja dokaza kao i optužba, a dio dokaznih prijedloga obrane je prihvaćen (svjedok D. R.). Kako je odbijanje dokaznog prijedloga na kojem inzistira žalitelj valjano obrazloženo te ne dovodi u sumnju zakonitost i pravičnost postupanja i odlučivanja, neosnovana je optuženikova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-VII na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

 

Optuženik prigovara ocjeni dokaza, smatra da je odbijanjem dokaznog prijedloga za ispitivanje osobe koja je vodila knjigovodstvo trgovačkog društva činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno, naglašava da je „jedini i stopostotni vlasnik trgovačkog društva V.-p. d.o.o.“ te je imao „legitimno pravo sebi isplaćivati dobit, a tijekom postupka nije utvrđeno da predmetna gotovina ne bi predstavljala dobit.“

 

Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda, koji je na raspravi proveo sve potrebne dokaze i njihovom valjanom ocjenom opravdano zaključio da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo na način opisan u izreci presude.

 

Naime, osnovano je prvostupanjski sud na temelju provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te iskaza svjedoka M. S. utvrdio da je optuženik isplatama i podizanjem gotovine u svoju korist sa žiro računa trgovačkog društva V.-P. d.o.o. počinio predmetno kazneno djelo. Žalbeni navod da dobit društva pripada optuženiku ne dovodi u sumnju ispravnost utvrđenja odlučnih činjenica iz pobijane presude. Naime, kako se i u žalbi ističe, upravo je optuženik kao „jedini i stopostotni vlasnik“ bio u poziciji da sam podiže gotovinu i zadrži je za sebe pri čemu isplate nisu bile opravdane odgovarajućom poslovnom dokumentacijom, a kojom mora biti opravdana i isplata dobiti trgovačkog društva.

 

Imajući na umu sadržaj dokazne građe, poglavito okolnost da je optuženikovo poricanje optužbe otklonjeno računovodstveno-financijskim vještačenjem utemeljenim na postojećoj dokumentaciji, a da je obrana predložila pribavljanje podatka o osobi ili knjigovodstvenom servisu koji je za trgovačko društvo obavljao poslove „za period koji prethodi inkriminaciji“ to je i bez provođenja tog dokaza činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno  pa je stoga neosnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u svezi s tim zbog povrede kaznenog zakona, koja žalbena osnova nije posebno obrazložena.

 

Pri tome je prvostupanjski sud pravilno ocijenio postojanje pravnog kontinuiteta kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97 sa kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. KZ/11 time da je novi Kazneni zakon blaži za počinitelja. Ovo ne samo zbog pravnog shvaćanja Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koji se poziva sud prvog stupnja već i zbog izmjena KZ/11 koja je stupila na snagu 30. svibnja 2015. kojom je u čl. 87. st. 29. KZ/11 definiran pojam znatne imovinske koristi i štete vrijednošću koja prelazi 60.000,00 kn. Nadalje, ispitivanjem pobijane presude sukladno odredbi čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 ovaj sud nije utvrdio da je ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika.

 

Državni odvjetnik smatra da je kod odluke o kazni u većoj mjeri trebalo cijeniti optuženikovu osuđivanost i visinu pribavljene imovinske koristi koja višestruko nadmašuje kvalifikatorni element kaznenog djela.

 

Optuženikova žalba podnesena zbog povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži žalbu zbog odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi.

 

Razmotrivši odluku o kazni ovaj sud ocjenjuje da su optuženiku pravilno vrednovane okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne. Prvostupanjski sud je olakotnim cijenio optuženikovu mlađu životnu dob, a otegotnim osuđivanost.  No kako se radi o  pravomoćnim presudama izrečenim nakon učina predmetnog djela i to za kaznena djela druge vrste, nema mjesta strožoj osudi, dok visina pribavljene koristi ne opravdava ni blaže kažnjavanje. Stoga je upravo kazna zatvora u trajanju jedne godine primjerena da se njome ostvari svrha kažnjavanja zbog čega su neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika.

 

Budući da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice sadržane u izreci pobijane presude o kojima ovisi primjena zakonskih normi, to je u pobijanoj presudi zakonito i pravilno od optuženika oduzeta imovinska korist. Međutim, pobijana presuda je u tom dijelu preinačena na način da je imovinska korist od optuženika oduzeta na temelju čl. 560. ZKP/08. Ovo stoga što je ZOPOIK, na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist, prestao važiti, a na temelju čl. 1. st. 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 70/17) propisano je da će se postupci započeti po ZOPOIK-u dovršiti po odredbama kojim se uređuje kazneni postupak. Stoga je imovinsku korist valjalo oduzeti na temelju sada važećeg propisa.

 

Slijedom izloženog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08-VII odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 11. siječnja 2018.